Presuda u slučaju Franak temelji se na dvojbeno primijenjenoj kombinaciji valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ali i nesimpatiji suca prema primjeni valutnih klauzula, barem u ekstenzivnim okvirima kako se to radilo, komentirao je tako Miljenko Giunio, arbitar Zagrebačke arbitraže i cijenjeni pravni stručnjak za pitanje kamata.

Ograđujući se da presudu nije vidio,  na temelju javnih informacija kaže može se reći da je po svojoj strukturi presuda različita od svih drugih "redovnih" presuda. Prema Giuniu, ona uključuje tri stvari: utvrđenje povrede propisa, prekid i zabranu daljnjeg takvog postupanja (poslovanja), ali i naredbu tuženiku (bankama) da usvoji mjere koje su potrebne za uklanjanje štetnih posljedica koje su nastale zbog protupravnoga ponašanja.

"Naredba je najveći problem u praksi, pogotovo bez presedana, barem u hrvatskom pravosuđu. Naime, valutna klauzula izričito je dopuštena u hrvatskome pravnom sustavu, a ako sud u nekom postupku posumnja u ustavnost pojedine zakonske odredbe, dužan je zastati s postupkom i u okviru sudske hijerarhije zatražiti od Ustavnog suda da se o tome očituje", smatra Giunio. U daljnjem postupku bit će, kaže, ključan niz propisa – poglavito oni o kreditnom poslovanju (institucijama) općenito, i to u dinamici njihova donošenja i primjene. 

Komentar Miljenka Giunioa na presudu u slučaju Franak u nastavku prenosimo u cijelosti i bez izmjena:

Podrobnija vijest o presudi obavještava nas da je u parnici koju je pred nešto više od godinu dana pokrenuo Savez Potrošač u ime Udruge Franak kolektivnom tužbom protiv osam velikih hrvatskih banaka prvostupanjski sud presudom naložio bankama da u roku od 60 dana svojim klijentima (potrošačima, korisnicima kredita vezanih za švicarsku valutu) ponude promjene ugovora, i to: a) da izraze glavnicu u kunama prema tečaju švicarskog franka na dan sklapanja ugovora, te b) da ponude fiksnu kamatnu stopu. Istovremeno je presudom zabranjeno bankama daljnje poslovanje na način kako su to radile, a naloženo im je i da tužitelju nadoknade parnični trošak. 

Treba naglasiti da je ovo prvi takav spor u hrvatskom pravosuđu. To je, doduše više manje poznato, ali nisu poznati pravni upitnici koji se na to nadovezuju. Naime, radi se o primjeni Zakona o zaštiti potrošača, a njegove odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tzv. kolektivnoj tužbi) uključuju i odredbe Zakona o obveznim odnosima (o odgovornosti za nedostatke, o organizaciji putovanja) i nekih drugih zakona, a za ovaj slučaj najvažnije – materijalnopravne odredbe samog Zakona o zaštiti potrošača, i to one koje se odnose na tzv. ugovore o potrošačkom zajmu, a, od nedavne zakonske novele, i posebno važne (za ovu stvar) odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Sama presuda koju sud u ovakvom sporu donosi, ako usvoji tužbeni zahtjev, sadržajno je složena i različita je od svih drugih "redovnih" presuda. Izreka te presude strukturalno je slična odluci kod posjedovne zaštite, jer uključuje – utvrđenje povrede (propisa), prekid i zabranu daljnjeg takvog postupanja (poslovanja), ali i "naredbu tuženiku (banci, bankama) da, ukoliko je to moguće, usvoji mjere koje su potrebne za uklanjanje štetnih posljedica koje su nastale zbog njegovog protupravnog ponašanja".

Ovo posljednje, naredba za usvajanje potrebnih mjera za uklanjanje štetnih posljedica – najveći je problem u praksi, pogotovo bez presedana, barem u hrvatskom pravosuđu.

Ovo je bilo nužno prethodno iznijeti, kako bismo došli do pitanja: je li Sud ukinuo valutnu klauzulu?

Sud to nije učinio niti može to učiniti (rečeno može biti samo vrlo uvjetna i vrlo slobodna interpretacija odluke). Valutna klauzula izričito je dopuštena u hrvatskome pravnom sustavu. Ako sud u nekom postupku posumnja u ustavnost pojedine zakonske odredbe, dužan je zastati s postupkom i u okviru sudske hijerarhije zatražiti od Ustavnog suda (predložiti mu) da se o tome očituje.

Autor ovih napomena nije vidio presudu niti je pobliže s njom upoznat. Iz napabirčenih vijesti može se razabrati da se presuda temelji na dvojbeno primijenjenoj kombinaciji valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, vjerojatno s naglaskom na drugome, ali ne zanemarujući i izraženu 'nesimpatiju' konkretnoga suda (suca) prema primjeni valutnih klauzula, barem u ekstenzivnim okvirima kako se to kod nas radilo.

Dakle, valutne su klauzule kod nas sustavno priznate. Ne mislimo da ima razloga to mijenjati, a još manje da bi zakonska odredba mogla biti proglašena neustavnom (zajedno s takvim klauzulama u zatečenim ugovorima). Moguće je, međutim, u zakonskom sustavu unijeti ograničenja primjene te (ili neke slične) zaštitne klauzule, posebno kad se radi o potrošačkim ugovorima, u prvom redu o ugovorima o potrošačkom kreditiranju.

Što se tiče ugovornih klauzula o promjenjivoj kamatnoj stopi, govoreći o njima zalazimo u područje poštenih ili nepoštenih ugovornih odredaba. Posljednjih godina kod nas se nerijetko ukazivalo na taj problem i propisi su pokušavali to riješiti.

Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2009. zahtijeva da vjerovnik (banka) dade potrošaču taksativno navedene relevantne informacije o kreditu (čl. 5.), a posebno o "kamatnoj stopi, uvjetima kojima je uređena primjena kamatne stope i, kada su dostupni, bilo koji indeks ili referentna stopa koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, te razdoblja, uvjete i postupke promjene kamatne stope". Tek je novelom toga zakona s kraja 2012. unesen i poseban članak o promjenjivim kamatnim stopama – čl. 11.a. Od tada, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, banka je dužna upoznati potrošača s parametrima za promjenu i to jasnima i potrošačima poznatim. Posebno: "Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača o svim rizicima ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa.

Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata".

Kod odlučivanja o daljnjoj sudbini ove svježe precedentske presude trebat će svakako voditi računa o svim ovim propisima i to u njihovoj dinamici donošenja i primjene (stupanja na snagu). Bit će nezaobilazni i propisi o kreditnom poslovanju (institucijama) općenito.

Zakonska formulacija o ovlasti suda da presudom obveže, naredi banci, ukoliko je to moguće, da usvoji mjere potrebne za uklanjanje štetnih posljedica nastalih njezinim protupravnim ponašanjem – postavlja pred suca velik kreativan zadatak, ali istovremeno nalaže pri tome i velik oprez i promišljenost. To tim prije što ovakva presuda, kad postane pravomoćna, obvezuje i ostale sudove u pojedinačnim postupcima koje potrošači individualno pokrenu radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika (banke). 

Spomenut ću, na kraju, kao pravnu zanimljivost, da je odredbama Zakona o parničnom postupku, koje su stupile na snagu pred nekoliko dana, stupanjem Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije, omogućeno da prvostupanjski sud u presudi kojom prihvaća zahtjeve iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava – može odlučiti da žalba ne zadržava ovrhu (ili odrediti kraći rok od propisanog za ispunjenje činidbi naloženih tuženiku, čl. 502.f).