Trebalo je izgleda proći 30 godina od stvaranja hrvatske države da bismo shvatili da je zapravo tek sada završila tranzicija iz onog bivšeg socijalističkog i društvenog u novo, tržišno i propulzivno gospodarstvo. O tome danas svjedoče primjeri tvrtki koje su poznat brend u novim tehnologijama na svjetskoj razini, Rimac Automobili i Infobip, ali i mnogi poduzetnički sustavi koji su se razvili čak i u industrijama u kojima u Hrvatskoj nije bilo tradicije.

Prvo desetljeće nakon pada socijalizma, kad su ostale zemlje iza željezne zavjese osvajale zapadnoeuropske i globalne kompanije, donoseći kapital i tehnologije, za nas je prohujalo u vihoru rata i poraća. Preko noći je nekadašnje jugoslavensko tržište od 20 milijuna stanovnika nestalo, nije bilo financijske snage za ulaganja u nove tehnologije i proizvode kojima bi mogli parirati na drugim tržištima.

Gorčina vs. poslovna klima

Strani ulagači su nas zaobišli, domaće tvrtke nakon pretvorbe prolazile su privatizaciju u kojoj su se svi smatrali oštećenima, a malo je onih koji su u to doba imali kapitala i hrabrosti sve staviti na kocku i ući u avanturu poduzetništva. Velik broj nekadašnjih SOUR-a i OUR-a godinama je odumirao, poput Diokija, željezara u Splitu i Sisku, šibenskog TLM-a, mnogi su se održavali sisajući godinama državni novac i sve to je stvorilo gorčinu koja je opteretila i srušila dobru poslovnu klimu.

To stanje obilježilo je i drugo desetljeće samostalnosti države, u kojem je Hrvatska kaskala u ubacivanju u EU-vlak, koji je, pak, drugim bivšim socijalističkim zemljama uvelike pomogao brže i bezbolnije proći kroz tranziciju. Hrvatska taj proces prolazi de facto tek u trećem desetljeću samostalnosti i zapravo sada s novim naraštajem, stasalim u novom vremenu i drugim vrijednostima, hvata korak s ostalima. Rimac i Infobip nisu usamljeni, a mnogim mladima su uzor i ohrabrenje.

No, ni u njihovu slučaju nema uspjeha preko noći. Godinama su iz skučenih prostora svoje ideje pretvarali u konkretan proizvod za čiji razvoj nije bilo know-howa, a danas ne samo da zapošljavaju domaće, nego im dolaze i inženjeri i visokokvalificirani radnici iz cijelog svijeta. Promijenili su i nekadašnji pristup poslu zbog kojeg su u proteklim desetljećima mnoge industrije nestale. Ne žele, kako kaže Rimac, biti jeftini i na tome temeljiti svoju prednost.

Oba su mlada hrvatska poduzetnička “diva” kapital za ekspanzivan rast uspjeli pribavili izvana, Rimac od Porschea i Hyundaija, a Infobip američkog One Equity Partnersa. Suosnivač i CEO te vodnjanske IT tvrtke Silvio Kutić nedavno je objavio da su započeli razgovore o novoj investicijskoj rundi, kojom bi nakon prethodnih 350 milijuna dolara osigurali još 500 milijuna.

To su do jučer bile gotovo nezamislive brojke za hrvatski poslovni milje. Novim kapitalom nastavit će se s akvizicijama na globalnoj ICT sceni, a bit će realizirane u narednim mjesecima i ubaciti Infobip među 100 najvećih startupova u svijetu. I ono presudno – krajem 2022. ili početkom 2023. predviđen je i izlazak i na američku burzu, što tek otvara vrata “revoluciji”.

Rimac, koji je nedavno zaposlio tisućitog radnika, ulazi u projekte gradnje proizvodnog i istraživačko-razvojnog kampusa Rimac Automobila, vrijednog više od milijardu i pol kuna u Svetoj Nedelji, a cilj mu je dovesti što više proizvođača u Hrvatsku, zemlju koja je dosad na globalnoj automobilskoj karti bila gotovo nevidljiva točka.

Zanimljiv je njegov pristup klasičnom poimanju kočenja poduzetnika hrvatskom birokracijom, poreznim i drugim prekobrojnim davanjima, zakonima koji se stalno mijenjaju, skupim kapitalom, nepotrebnom dokumentacijom, sporim pravosudnim sustavom, korupcijom.

“Mislim da to izgovor za neuspjeh”, kratak je i jasan Rimac.

Takav pogled, međutim, dijeli i niz iskusnih poduzetnika koji su iz nule izgradili respektabilne kompanije u proteklim godinama tržišne ekonomije i nezavisne države, a koje uspijevaju iako se suočavaju s istim preprekama kao i oni koje se čuje u javnom prostoru.

“Mislim da je puno lakše tražiti krivca za vlastite promašaje u drugima nego pogledati sebe samog. Lako je kriviti opće pojmove ili institucije zbog vlastitog nesnalaženja.

Mogu govoriti samo o vlastitom iskustvu koje je kroz povijest imalo niz pogrešnih odluka iz kojih smo učili i mijenjali se, no krivca nismo nikad tražili u mentalitetu, birokraciji ili skupoj državi. Mislim da je velika kočnica strah”, ističe Stanko Birin, vlasnik samoborskog Nord Produkta, koji je svoj poslovni put počeo 1990. baveći se uvozom i distribucijom autodijelova, te kupaonske opreme, namještajem i kuhinjama.

No, sredinom 2000.-ih odlučili su taj asortiman proizvoditi sami. Birin ističe da misli na strah od odgovornosti, neuspjeha, gubitka i svega lošeg što nam posao može donijeti.

Strah paralizira biznis

“Iz tog straha skloni smo prebacivati krivnju, a ne rješavati problem. Strah je duboko utkan u naše biće, te se bojimo i postati poduzetnik ili odgovorna osoba jer nas je strah pitati, strah nas je što će netko misliti o nama, strah napraviti prvi korak, reći istinu i kad je očita. Strah se rješava suočavanjem, iskustvom i edukacijom, što više znamo manje nas je strah”, ocjenjuje Birin.

U vrijeme kada je ulazio u biznis, početkom 1990.-ih, prisjeća se, poslovni model bio je vrlo jednostavan, te se zbog nedostatka roba i želje tržišta za uvoznim proizvodima brzo napredovalo. “Razvoj je bio biološki, radilo se vlastitim sredstvima i robnim kreditiranjem dobavljača. Sve smo nabavljali u Europi iz koje smo uvozili. Tehnologija je bila u povojima, internet u nastajanju postavke su prelazile s analognog na digitalno.

Danas imamo veliku promjenu, nema nedostataka roba, no tržište voli domaći proizvod, a razvijamo se uz pomoć bankovnih kredita. Europa je postala naša zemlja, a uvozimo iz Dalekog Istoka. Ono što smo nekad radili lokalno danas je u oblaku, a čvrsto smo zamijenili za virtualno. Svijet se je promijenio, a posao ga slijedi”, ističe Birin.

“Ni devedesetih niste znali što vas čeka, kao što ni danas ne možete biti sigurni kakve će promjene uslijediti. Posao radite danas, no rezultat dolazi sutra i dobro predviđanje rezultira uspjehom”, zaključuje Birin, konstatirajući kako je Nord Produkt uvijek bio inovativna firma, a u svoj portfelj proizvoda u međuvremenu je ugradila i moderne mobilne kućice, koje dizajniraju i proizvode, te potpuno opremljene uspješno plasiraju i na inozemnim tržištima.

Prvi čovjek riječke farmaceutske kuće Jadran Galenski Laboratorij (JGL) Ivo Usmiani smatra da je za biznis prije 30 godina, kada je on pokrenuo JGL, trebalo najviše hrabrosti i poduzetničkog duha.

“Promjena društvenog sistema nosila je neizvjesnost, a nedostajalo je iskustva i specifičnih znanja o biznisu. No, imali smo mladenačku energiju, upornost i strast da uspijemo.

Raspad Jugoslavije i početak rata nije bilo idealno vrijeme za biznis, ali prepoznali smo priliku i iskoristili male tržišne niše u esencijalnim lijekovima koji su u tom trenutku nestali s tržišta”, kaže Usmiani, dodajući da je početak JGL-a bio skroman, s malom proizvodnjom kozmetike u miješalici za slastice.

“Te 1991. ostvarili smo milijun i pol kuna ukupnih prihoda. Danas imamo moderne pogone, vrhunske stručnjake na 10 tržišta svijeta i poslujemo globalno, a lani smo, na konsolidiranoj razini, premašili milijardu kuna prihoda i postali najveća proizvodna farmaceutska kompanija u hrvatskom vlasništvu”, ponosan je Usmiani, za kojeg su za taj uspjeh presudne tri stvari.

“Prvo, treba znati iskoristiti priliku i riskirati. Drugo, trebaju vam najbolji ljudi. I treće, te iste ljude treba poštovati, nagraditi, trebate zajedno slaviti pobjede. Posebno sam ponosan što smo u JGL-u uspjeli sačuvati specifičnu, timsku kulturu koju globalni uspjeh nije pokvario”, kaže. Zanimljiv je njegov rezime ostvarenog rezultata. Od početka su izvori organskog rasta temeljeni na strategiji razvoja novih proizvoda i širenja na nova tržišta.

“Odabrali smo internacionalni put na otvorenom tržištu što je kontinuirano tražilo izrazitu tehnološku i terapijsku fokusiranost, stratešku kompetentnost i globalnu konkurentnost naših brendova. Ako bih se poslužio farmaceutskim rječnikom i dao sastojke za uspjeh naše kompanije u zemlji i u inozemstvu, onda bih rekao da je iza naših 30 godina jako puno napornog, strpljivog i teškog rada, ponekih neprospavanih noći jer smo morali donositi i teške odluke, ali i spomenute hrabrosti.

Npr. za naš uspjeh izvan Hrvatske je bilo ključno što smo izašli na Istok, kada su mnogi pokušavali na Zapadu. Znali smo da nam treba izvoz, jer je Hrvatska premala, ali smo dobro procijenili da trebamo ići u regiju, a potom i u Rusiju jer je prevelika konkurencija na Zapadu.

To su teške odluke, zbog svake možete propasti ili uspjeti. Mi smo uspjeli”, iskreno će Usmiani. JGL upravo ulazi u novi investicijski ciklus vrijedan 373 milijuna kuna s kojim će podići proizvodne, razvojne i skladišne kapacitete i omogućiti daljnji ubrzan rast u planskom horizontu od desetak godina.

“I danas, 30 godina kasnije, sretan sam kad vidim rezultate, ali i naše mlade stručnjake. Oni rade kod nas u Hrvatskoj, a ukorak su sa svim kolegama u svijetu. Zato se nadam da će naš primjer inspirirati i neke nove mlade ljude, da i sami pokušaju učiniti nešto takvo. Jer, ako smo mogli mi uspjeti, unatoč ratu, neiskustvu, novoj državi… nema nikakvog razloga da ne uspiju oni danas, kad su je cijela Europa i svijet na dlanu. Samo se trebaju usuditi i krenuti ostvarivati svoje snove”, poručuje Usmiani.

Malo je proizvodnji kojima Hrvatska pokriva potrebe domaćeg tržišta, no jedan je poduzetnik u kratkom vremenu od osnivanja uspio je sa svojim proizvodom, solarnim panelima, već osvojiti 1 posto velikog njemačkog tržišta, zemlje koja je lider u solarnoj energiji. Riječ je o varaždinskoj tvrtki Solvis, Stjepana Talana, čija je poslovna priča doista posebna.

Prvi d.o.o. je osnovao 20. prosinca 1990., tada u farmaceutskom sektoru, što je i prirodan put za magistra farmacije. No, u međuvremenu je napravio potpuni zaokret i odlučio ući u posve drugi biznis, u, kako kaže svoju drugu fazu i to značajno većeg poduhvata – u energetiku i proizvodnju fotonaponskih modula.

‘Žao mi je što imam tek jedan život’

“Bio je to pravi izazov, a danas mogu reći da je neovisno o okruženju moj moto bio kontinuirano ulaganje i čeličenje u svim uvjetima. Nisam očekivao ništa, državni poticaji za mene nikad nisu bili primarno u odlukama, prihvaćao sam borbu i prilagođavao se uvjetima koji su postavljeni. Nisam tražio pomoć drugih, pouzdao sam se u sebe i svoje sposobnosti i mogućnosti”, opisuje svoj put i svoja načela Talan. Njegov ulazak u energetiku uslijedio je baš u vrijeme gospodarske krize 2008., što se, smatra, na kraju pokazalo i korisnim, jer su uspjeli steći dragocjeno iskustvo.

“U našem slučaju dobar je osjećaj ne ovisiti o okolnostima u Hrvatskoj, već se usmjeriti na globalno tržište koje je sjajno i u slučaju naše industrije u usponu. To je ekspanzivna industrija i za sve koji žele ući u poslovanje ima perspektivu, a potrebno je hrabrosti i ideja”, dodaje Talan.

Solvis snažno raste, lani je ostvario 330 milijuna kuna prihoda, broj zaposlenih narastao je na 350, a prostor za daljnji iskorak vidi ne u volumenu, nego u projektima. Trenutno je najeksponiraniji posao s Googleom, za čiji novi podatkovni centar u Kaliforniji, u idućim mjesecima postavlja 120 tisuća solarnih panela, a posao vrijedan 75 milijuna kuna predstavljat će Solvisu važnu referencu.

Talan kaže da u SAD-u ima još nekoliko snažnih partnera, s kojima osigurane poslove za niz narednih godina, a izvozi osim u Njemačku i u Francusku, Italiju, Nizozemsku, Kanadu. Najavljuje i da s američkim partnerom uskoro slijedi investicija u nove kapacitete u Varaždinu, vrijednosti između 6 i 7 milijuna eura, zahvaljujući kojoj će se do kraja godine dodatno proizvodnja povećati za 150 MW i broj zaposlenih za još 150. Već je godišnja razina proizvodnje energije iz Solvisovih solara na razini trećine snage nuklearke u Krškom. U planu ima i izlazak na burzu, iskreno završava razgovor da mu je žao što ima samo jedan život, jer bi se rado okušao u još jednom, potpuno novom biznisu.

Posve nov biznis u Karlovcu, proizvodnja oružja, rezultat je tvrdoglavosti ljudi koji su zbog embarga na početku Domovinskog rata odlučili da Hrvatska ima vlastito oružje. Riječ je o HS Produktu, čiji su osnivači Marko Vuković i Ivan Žabčić, tijekom rata razvili prvi hrvatski samostrel, a nakon rata nastavili ga razvijati, da bi u 2000. napravili proboj s novom tehnologijom kombinacijom metala i polimera.

Trebalo je, reći će Željko Pavlin, predsjednik Uprave HS Produkta, 10 godina da dođe do proboja. Zanimljivo u priči je da su, svjesni da je SAD najveće civilno tržište za pištolje, pokušali izaći preko jednog distributera, no proboj se dogodio tek godinu kasnije kada su do njih došli predstavnici najpoznatijeg američkog proizvođača oružja Springfield Armory. Ispostavilo se da su oni godinu dana testirali njihov pištolj HS-2000, te im ponudili da im postanu partner i organiziraju distribuciju.

Bio je to ulaz na tržište na velika vrata. U početku je na pištolju pisalo Springfield Armory – made in Croatia, pa su se Amerikanci čak počeli buniti jer je još jedna jaka kompanija proizvodnju prebacila na drugi dio svijeta zbog jeftinije cijene proizvodnje, no uskoro se saznalo da je riječ o hrvatskom proizvodu. Danas je, ovisno o godini, pištolj HS Produkta prvi ili drugi najprodavaniji na američkom tržištu.

Vlastiti proizvod je ‘sveti gral’

“Za nas je presudna bila odluka da, za razliku od ostalih u to vrijeme, idemo u razvoj i proizvodnju vlastitog proizvoda. Takav pristup nas je i doveo do današnjih rezultata, jer je profitabilnije za poslovanje i ne ovisimo o drugima, sami krojimo svoju sudbinu”, ističe Pavlin. Danas HS Produkt zapošljava gotovo 1800 radnika, a prošle godine uprihodili su 750 milijuna kuna, dok ove godine očekuju rekordne brojke, oko milijardu kuna prihoda.

Ipak, u HS Produktu reći će da je nekad bilo jednostavnije poslovati u Hrvatskoj, da je sada potrebno puno više dozvola, certifikata, više nego što, po razgovorima s kolegama iz drugih zemalja imaju njihovi konkurenti. Posljednjih godina za proizvodnju oružja zatvoren je pristup potporama za ulaganja u nove tehnologije i zapošljavanja, a i strane banke ne prate ovu industriju, iako to nije slučaj u matičnim zemljama tih bankarskih grupacija. Pozitivna bi promjena koju priželjkuju bila da se ponovno oslobodi poreza na dobit za one koji investiraju. No, i bez toga investirati se mora, jer, kaže Pavlin, ako ne ulažete svake godine zaostajete, a za nekoliko godina nema vas više na tržištu.

Jedan od projekata koji u HS Produktu razvijaju je i Centar kompetencija za naprednu proizvodnju i mehatroniku, koji za tvrtku ima dodatnu važnost jer predstavlja iskorak prema novoj djelatnosti robotike, napredne tehnologije, automatizacije i ispitivanja mogućnosti naprednih komponenti Industrije 4.0, te nije orijentiran na osnovnu djelatnost proizvodnju oružja. Takav pristup zalog je sigurnu budućnost, jer će omogućiti u slučaju pada u core-businessu brzu preorijentaciju na proizvodnju dijelova za druge industrije, primjerice automobilsku.

Trenutno za diverzifikacijom portfelja potrebe nema, jer je potražnja za oružjem velika, no ozbiljni poduzetnici uvijek gledaju naprijed. Logika koje se držao HS Produkt, da je moguće uspjeti samo ako se radi na vlastitom identitetu i kvaliteti, primjećuje se i kod drugih poduzetnika koji su se izdigli iz malih u poznate i uspješne tvrtke. U tekstilnoj industriji takvih nažalost gotovo nema, no ima u drvnoj, koja je u proteklim godinama započela ozbiljnu transformaciju i okretanje proizvodnji s većom dodanom vrijednošću i izvozu finalnih proizvoda, a njihova zvijezda je Prostoria. Mnogi su ljubitelji dizajniranog i prvoklasnog namještaja najprije čuli za ovaj brend, a kasnije doznali da je hrvatski.

U HS Produktu danas razvijaju i Centar kompetencija za naprednu proizvodnju i mehatroniku

Kompanija je osnovana prije 10 godina, a osnivač Tomislav Knezović prethodno se bavio pjenastim madracima. Njegov pogon u Sv. Križu Začretju najmoderniji je u Hrvatskoj kad je riječ o industriji namještaja, a ulazak na svjetsku kartu dizajna bio je ekspresan.

“U svakom poslu važna je vizija prilagođena uvjetima u kojima se radi, pa je tako Prostoria promijenila način proizvodnje do tada poznat u Hrvatskoj. Od početka smo željeli biti uz rame našim svjetskim uzorima u proizvodnji namještaja, a to se moglo postići samo na način da imamo svoj identitet kroz originalan inovativan dizajn, postojanu kvalitetu i servis prema kupcima i naravno promovirati naše proizvode na jednako dobar način kao što su sami proizvodi. Bilo je teško jer smo bili prvi s ovih prostora, ali smo nadam se ostavili time i dublji trag”, reći će Knezović. Kao i njihovi proizvodi, odudara od standarda i Knezovićev pogled na uvjete poslovanja i preprekama o koje se poduzetnici spotiču u Hrvatskoj.

“Mi smo, nažalost, jako dugo nisko na ljestvici kada se uspoređujemo s drugima, neopravdano nam to utječe na samopouzdanje i osjećaj manje vrijednosti. To je najveća kočnica i kada se toga oslobodimo i krenemo naprijed bez stava da su Nijemci ili neki drugi bolji od nas i da je naše mjesto rezervirano za začelje u svemu vrlo brzo će se stvari mijenjati”, kaže Knezović te nastavlja kako skupa država predstavlja problem pogotovo za strane investicije, ali “nama koji smo tu rođeni samo sužava izbor i tjera nas da se bavimo inovacijom i kvalitetom jer za biti cjenovno konkurentni imamo skupu državu”.

Mentalitet je i za Knezovića opterećenje za uspjeh, jer se previše vremena troši na analiziranje nekih krivaca za situaciju u kojoj se i kao država i kao pojedinci nalazimo. A kada govori o mladima i budućnosti u Hrvatskoj i mogućnosti da tu pokrenu biznis, Knezović kaže da bi im savjetovao da nekoliko godina, kroz školovanje ili posao, svakako provedu izvan Hrvatske, ali kao jedno dobro iskustvo.

“Hrvatska uz sve mane ima puno dobrih strana, a i mi sami imamo neku moralnu dužnost izgraditi je i modernizirati je. Siguran sam da je za to dovoljno dva desetljeća, uvjet je dobra politika”, smatra.

On za Prostoriju planira zdrav lagani rast po istoj formuli kao i dosad, rad s ljudima i na ljudima, obučavati ih i školovati kako bi osjećali svoj osobni napredak, ali i doprinos stvaranju odlične organizacije. Najviše se u 30 godina samostalne države pomagalo i propitkivalo njezinu opravdanost u dva sektora – brodogradnji i poljoprivredi.

U slučaju brodogradnje uspjeh je bio djelomičan – od nekadašnjih velikih sustava opstao je Brodosplit, a od škverova na sjevernom Jadranu na “aparatima” je još 3. maj. No, nikli su i opstaju mali brodograditelji. U poljoprivredi će diskusija oko isplativosti, opravdanosti i modela raspodjele državne potpore trajati još dugo, nisu je lišene ni druge europske države.

Jedan od proizvođača koji se posljednjih godina promaknuo među vodeće brendove je svetonedjeljska Rajska, zaštitno ime za rajčice najviše kvalitete, čiji je vlasnik Zvonimir Belić u proizvodnji voća i povrća već dvadesetak godina. U startu je to bila proizvodnja rajčica, krastavaca, jagoda, no odlučio se za specijalizaciju i kvalitetu, za rajčice grapolo. Bilo je, kaže, prepreka, a osjetilo se posebno to što smo kasnili s ulaskom u EU. Pritom misli na činjenicu da je Unija davno prije osmislila i posložila sustav i tomu prilagodila financijska sredstva.

“Mi smo se našli s druge strane i ne da nismo mogli koristiti te blagodati, nego ih je koristila naša konkurencija. Uz sve to svoje je dala i globalizacija u kojoj su vrata otvorena velikim korporacijama, a manjima je moguće poslovati samo ako se specijaliziraju i fokusiraju na lokalnu prodaju. U našem slučaju krenuli smo još jednu dodatnu bitku, a to je protiv pristajanja na pravilo jeftinoga”, ističe Belić.

Vraćanje mirisa i okusa rajčici na onakav kakav pamtimo iz djetinjstva i ustrajavanje na kvaliteti ljudi su i prepoznali. Ipak, zaostajanje koji smo imali u razdoblju prije EU teško je po Beliću brzo nadoknaditi. Ilustrira to svojim slučajem jer se odlučio na stakleničku proizvodnju, za koju u prvoj fazi nije bilo predviđeno suportiranje iz EU fondova. Može li se rasti bez EU fondova, pitamo, a on uzvraća da to u njegovoj proizvodnji nije moguće.

“Nećete imati zamah kakav smo mi uspjeli uzeti s europskim fondovima. I sada računamo aplicirati za iduću fazu ulaganja, a očekujem i da ćemo konačno, prvi put, moći zaključiti i godinu s dobiti.

Dosad je sve bilo podređeno stajanju na nogama i proširenju, navikavanju kupaca na brend”, ističe Belić, koji je svoj biznis razvio na 5 hektara stakleničkog prostora, 100 zaposlenih i prihode od 35 milijuna kuna. Trećinu ostvari izvozom.

Moralni kapitalizam u D. Kraljevcu

Posebna je poduzetnička priča Tehnix Đure Horvata, koji 2022. obilježava 30 godina rada inovativne međimurske tvrtke koju je podigao s 2 zaposlena i posuđenim kapitalom, a zahvaljujući kojoj se u Donjem Kraljevcu, mjestu s 1500 stanovnika radi 2200 ljudi. Horvat je ponosan jer od tamo nitko ne odlazi, naprotiv, kaže, dolaze mladi iz drugih krajeva, pa i Irske, Italije i tu počinju život.

“Trebalo nam je 10 godina da se pokrenemo, a ključ je u stvaranju prijateljstva s partnerima. Danas imamo partnere u Nizozemskoj, Luksemburgu i Švicarskoj, ali imamo izgrađene prijateljske odnose i zahvaljujući njima uspijevamo. Plasiramo 80% proizvoda izvan Hrvatske i postali smo od malog početnika lider čak na svjetskoj razini u eko industriji.

Na žalost, kod kuće to još nije prepoznato, mi još gradimo velike deponije smeća, umjesto da recikliramo tehnologijama koje smo mi razvili, a koje koriste druge zemlje”, priča Horvat. Ogorčen je što naši građani kod kuće razdvajaju otpad u tri kante, a tehnologija koju je razvio i prodaje drugdje je takva da je potrebna jedna kanta jer se iz mješovitog otpada dobiva osam vrsta sirovina, proizvodi kompost i RDF gorivo.

“Mi takve pogone radimo od Srbije, Rusije i Egipta, ali ovdje ne, zbog jakih lobija iz Španjolske, Austrije i drugih zemalja. Imamo lobiste u EU i pokušavamo uvjeriti one koji kreiraju razvoj da treba prihvatiti naše inovativne tehnologije koje Europu mogu učiniti liderom u zaštiti okoliša. To mora biti i smisao financiranja europskim sredstvima”, kaže Horvat.

Ono što njega izdvaja i čini posebnim u hrvatskim okvirima je i da je zagovaratelj tzv. moralnog kapitalizma. Plaće njegovih zaposlenika su 10 tisuća kuna neto, osigurava im financijsku pomoć za kupnju stana, objed i smještaj za one koji nisu iz Kraljevca.

“Ljudi moraju imati održiv standard i dobar život, jer nekad su zaposlenici bili radnici, a danas su oni sudionici i suodgovorni u poslovanju. Moja je misija imati odnos u kojem se poštuje svakoga i daje priliku sposobnima da budu još bolji, razvijati timski rad što ima golem razvojni potencijal”, dodaje. Iako se ne čini da je tako, Horvat tvrdi nije jedini koji to razmišljanje prakticira u Hrvatskoj.

Njegov je stav da je moralnost u odnosima sve važnija jer svijet je trenutno opet u krizi, s koronom su odnosi preraspodjele bogatstva na uski krug ljudi još izraženiji, a zdravlje ljudi i planeta je, unatoč proklamiranome, u drugom planu.

Osvrćući se na proteklih 30 godina Horvat kaže da je privatizacija bila karcinom za gospodarstvo, jer su najčešće vlasnicima postajali ljudi bez dovoljno znanja, a ogorčeni ljudi ostali bez posla, dok su se nova radna mjesta u malim tvrtkama teško pokretala. Ali za kraj dodaje: “Sad je drukčije. Ima puno mladih i inovativnih ljudi, koji shvaćaju da je biznis izazov i zadovoljstvo, usude se riskirati.”