Hrvatska već 14. kvartal zaredom bilježi pozitivne godišnje stope rasta BDP-a. U protekle tri godine one su bile među najvišima u EU, što je rezultiralo i rastom realnog dohotka po stanovniku sa 70 na 76 posto prosjeka Unije. S obzirom na ekonomske pokazatelje za dosadašnji dio godine, u 2024. je izgledan i dodatni pomak.

No, prilično je izvjesno da će s dosezanjem razine od 80 posto standarda EU daljnja konvergencija ići znatno teže i sporije. Priljev sredstava iz fondova EU koji poticajno djeluje na investicije, za koju godinu neće biti tako izdašan, a nakon visokih stopa rasta turizma i prateće potrošnje u proteklih nekoliko godina, realno je očekivati da će ubuduće biti skromnije.

U svakom slučaju, u stručnoj javnosti već neko vrijeme se potencira pitanje ekonomske strukture i perspektiva rasta u srednjem i dugom roku. Kako ocjenjuje ekonomske izglede i glavne izazove koji predstoje domaćem gospodarstvu te kako gleda na najave novih poreznih promjena pitali smo Gorana Šaravanju, glavnog ekonomista Hrvatske gospodarske komore.

Kakva su očekivanja gospodarske dinamike u drugom dijelu godine u smislu glavnih pokretača, ali i pozitivnih/negativnih rizika?

Do kraja godine, očekujemo sličnu dinamiku, odnosno nastavak negativnog utjecaja inozemnog okvira na industrijsku proizvodnju i izvoz roba. Istovremeno, očekujemo da pod utjecajem rasta plaća i zapošljavanja svjedočimo solidnom rastu osobne potrošnje, dok će EU sredstva/NPOO podupirati investicijsku aktivnost. Također, držim da će u 2025. godini Hrvatska opet biti među bržerastućim članicama Europske unije.

Jesu li na putu eurozone prema ciljanoj inflaciji izgledni novi zapleti i zastoji, što ih može izazvati?

U eurozoni su šokovi na strani ponude (pandemija, ruska invazija na Ukrajinu) glavni generatori inflatornih pritisaka pa je logično da je s protekom vremena došlo do smirivanja inflacije. Izvoz viška proizvodnje iz Kine dodatno pojačava deflatorne pritiske kao i relativno jak euro u ovome trenutku. Kratkoročno gledano, najveći rizik za povećanje inflatornih pritisaka je još jedan šok na strani ponude.

Što je trenutačno osnovni scenarij za kamatne stope ECB-a?

S obzirom na to da je inflacija u eurozoni u kolovozu bila vrlo blizu dva posto godišnje (2,2%), očekujem da će unatoč opreznoj retorici Europska središnja banka nastaviti započeto spuštanje referentne kamatne stope te da će to biti smjer i u 2025. godini.

Inflacija je i kod nas uvelike usporila od vrhunca prije 20-ak mjeseci, ali i dalje je iznad prosjeka eurozone. Kad će taj jaz nestati i o čemu to najviše ovisi?

Trenutno visok rast plaća, rekordna zaposlenost i postojan rast kreditiranja građana karakteriziraju hrvatsku ekonomiju, tako da ne iznenađuje da je inflacija u Hrvatskoj viša u odnosu na prosjek eurozone. Ipak, valja primijetiti da je u kolovozu Hrvatska imala 6. najveću stopu inflacije u eurozoni, dok prije nekoliko mjeseci imala najveću stopu. Postupno će ukidanje subvencija na energente zasigurno podići prosječnu inflaciju 2025. godine, ali je daleko važnije da se cjenovni signali iznova postupno postave kako bi potrošači racionalnije trošili energiju.

I ovoljetna sezona često se komentirala upravo kroz cijene. Katkad i uz podsjećanja na pad uvoznih i domaćih proizvođačkih cijena. Ta je jednadžba očito malo složenija?

Da. Koliko god stoje spomenuta kretanja cijena, nisu to jedini faktori koji određuju cijene u hotelijerstvu i ugostiteljstvu. Cijena rada i najam prostora dva su ulazna troška koja, primjerice, ne ulaze u uvozne cijene i cijene pri proizvođačima. S druge strane, porast broja korisnika autocesta upućuje na porast potražnje. Kako imamo relativno malo hotela u strukturi kreveta, a ni apartmani se ne mogu preko noći izgraditi, upravlja se cijenama kako bi se uskladile ponuda i potražnja. Nije to igra bez rizika i uvijek postoji rizik da se s korekcijom cijena pretjera. Ipak, ode li netko predaleko s cijenama, vrlo će brzo osjetiti drugu stranu te iste medalje.

Rezultati turizma očito će i ove godine zapravo biti solidni. Je li njegov udjel u strukturi ekonomije dosegnuo zenit?

To je za mene manje važno pitanje od činjenice da hrvatsku ekonomiju karakterizira iznimna sezonalnost koja utječe na proizvodne, investicijske i ostale planove te dodatno opterećuje infrastrukturu duž obale tijekom turističke sezone. To je faktor rizika koji u većini ostalih europskih ekonomija nije prisutan do te mjere. Ono što veseli otkad smo ušli u EU je da robni izvoz raste i da se sve više naših članica uključuje u europske lance opskrbe.

U kontekstu fragmentacije globalne ekonomije na razne blokove, činjenica da su intermedijarni proizvodi najveći dio industrijske proizvodnje znači da Hrvatska ima izgleda da privuče dio industrijske aktivnosti koji će se preseliti s vremenom u Europu u kontekstu “ nearshoringa”. Činjenica da smo u eurozoni i Schengenu samo pojačava te šanse. Na nositeljima ekonomske politike je da učine sve sa svoje strane da Hrvatska iskoristi prilike koje će se pojaviti.

Pod utjecajem vodopada europskog novca investicije ove godine bilježe snažan rast. To posebice vuče one javnog sektora, no kakvi su signali za privatne?

Hrvatska je ekonomija s malim domaćim tržištem, tako da će većina investicija u proizvodne kapacitete biti donesena s pogledom na inozemna tržišta, odnosno na izvoz, osobito kada se uzme u obzir izražena sezonalost dobrog dijela ekonomske aktivnosti ovdje.

Investicije u infrastrukturu, primjerice, u željeznicu, zbrinjavanje otpadnih voda, uklanjanje septičkih jama… svakako stvaraju poticajnije investicijsko okruženje, ali s aspekta privatnog sektora, malo domaće tržište sezonskog karaktera bitno utječe na investicijske odluke. Nije nebitno ni da će, s obzirom na tempo rasta, Hrvatska uskoro dosegnuti 80 posto razvijenosti EU, nakon čega se obujam iseljavanja u pravilu osjetno smanji. To je važan signal za privatne investicije. A isto tako je važno naglasiti da je već sada potrebno planirati za razdoblje kada će priljev EU sredstava biti znatno manji.

Uz nespornu uspješnost u provedbi NPOO-a, nije baš nedvojbeno ide li taj novac dovoljno u projekte koji jačaju produktivnost i izvore rasta u srednjem roku. Kako na to gledate u HGK-u?

Izgradnja potrebne infrastrukture može samo potaknuti gospodarski razvoj, odnosno približavanje EU standarda života. Dodatno, ulaganja u manje razvijenim sredinama pomažu u sprječavanju iseljavanja stanovništva stvarajući kvalitetnije uvjete za investicije. Daljnji koraci su na sinergiji države i lokalnih zajednica (porezna politika, obrazovni sustav) i privatnom sektoru koji će, naravno, ulagati tamo gdje može očekivati razmjernu sigurnost investicije. Ključ je unaprijediti suradnju između obrazovnih institucija i gospodarstvenika kako bismo generirali ljude s relevantnim vještinama, koji su kadri rješavati probleme, kritički misliti i preuzeti odgovornost u poslovanju ili u donošenju odluka u javnom sektoru.

Uz dostizanje 80 posto razvijenosti EU-a (a potom i ciljanje na 90 posto) bitno se smanjuje rizik iseljavanja, a najbolji jamac za postupni oporavak trenutačno negativnih demografskih trendova je stvaranje uvjeta da u cijeloj Hrvatskoj tržište rada otvara adekvatan broj poslova.

Recentni rast BDP-a donekle zasjenjuje pad u proizvodnom sektoru – industriji i poljoprivredi. Je li to više odraz vlastitih slabosti ili konkurentnosti koja muči i gospodarstva EU?

Pad proizvodnje u poljoprivredi većinom je rezultat vlastitih nedostataka. Od subvencioniranja malih i manjih proizvođača nauštrb velikih i srednjih, do poražavajuće činjenice da je pojava svinjske kuge otkrila da imamo pola milijuna neregistriranih svinja. To znači da ne pratimo na odgovarajući način osnovne ulazne faktore. Isto tako, neriješeno pitanje poljoprivrednog zemljišta, odnosno prebacivanje odluka o njemu na lokalnu upravu, riskira dodatno usitnjavanje posjeda, a onda i moguće dodatno smanjenje proizvodnje. Tu je i problem nedostatka sustava navodnjavanja.

Ukratko, sve su to strukturni faktori koji koče razvoj poljoprivrede u Hrvatskoj i koji su na određeni način došli na naplatu. Kad govorimo o industrijskoj proizvodnji, većina pada proizvodnje rezultat je smanjenja proizvodnje energije. Pad proizvodnje ostalih dijelova industrijske proizvodnje najvećim je dijelom rezultat slabije inozemne potražnje.

Uskoro slijedi postupno ukidanje subvencija i ograničenja cijena uvedenih kao odgovor na energetsku krizu i inflaciju. Kakav pristup tu zagovara HGK?

Tržišne su cijene najkvalitetniji signal za buduće privatne investicije u proizvodnju i ostale ekonomske aktivnosti. S obzirom na to da su subvencije energenata više išle na korist kućanstava nego proizvodnje u Hrvatskoj, postupno vraćanje na tržišne uvjete ograničilo bi i potrošnju energije. Time bismo smanjili uvoz struje i ostalih energenata te se ujedno približili ciljevima u domeni zelene politike. U krajnjoj liniji, dugoročno subvencionirana cijena energije niti motivira potrebna ulaganju u energetsku infrastrukturu, niti potiče razvoj novih tehnologija koje bi pridonijeli održivom razvoju.

A najavljene porezne promjene za iduću godinu? Držite li da su dobro odabrani prioriteti?

Smjer kojim se povećava udio imovine u poreznoj bazi je poželjan, pogotovo kako je cilj smanjiti oporezivanje rada. Evidentno je da su najave vezane uz nekretnine tek prvi korak prema njihovu sustavnijem oporezivanju. Uvedu li se promjene kvalitetno, vidim prostora za pojednostavljenje poreznog sustava – primjerice, povratak prihoda od poreza na dohodak državi s obzirom na to da je porez na nekretnine lokalni porez, kao i ukidanje nekih drugih lokalnih nameta.

Isto tako, kvalitetno osmišljene promjene otvorile bi prostor za prebacivanje većeg dijela tereta financiranja lokalne infrastrukture na nerezidentne vlasnike nekretnina. Povećanjem troška držanja nekretnina u srednjem i dugom roku možemo zapravo očekivati povećano ulaganje u nekretnine te, između ostalog, brže ostvarenje zelenih politika u domeni poboljšanja energetske efikasnosti zgrada.

Kvalitetno uveden porez na nekretnine bio bi u skladu i s novom strategijom turizma ako obuzda izgradnju apartmana. S obzirom na često isticanu zabrinutost da smo previše ovisni o turizmu, porez na nekretnine bi svakako mogao usmjeriti ulaganja u ovome sektoru prema profitabilnijim aktivnostima te stvoriti resurse za izgradnju i održavanje potrebne infrastrukture. Osim toga, vjerujem da će s vremenom i porez na nekretnine motivirati građane da prošire vidike u smislu kategorija imovine u koje su spremni ulagati. Takav razvoj događaja potaknuo bi razvoj tržišta kapitala i stvorio nove izvore financiranja za gospodarstvo.