Ustavni sud ukinuo je članak 36. Zakona o obnovi ugrožene spomeničke cjeline Dubrovnika, kojim je bilo predviđeno da upravljanje i gospodarenje gradskim zidinama preuzima Grad Dubrovnik te da se raskine ugovor Grada s Društvom prijatelja dubrovačke starine (DPDS) o upravljanju zidinama.

Donoseći konačnu odluku, Ustavni sud je utvrdio da "zakonodavac nije ovlašten jednostrano mijenjati pravne (ugovorne) odnose, a zakonodavne promjene morale su biti provedene uz uvažavanje postojećih ugovornih odnosa te sa što manje štetnih posljedica". Također, kažu da je zakonodavac morao uspostaviti ravnotežu između općih i javnih interesa zajednice, odnosno između uvođenja novog sustava upravljanja dubrovačkim gradskim zidinama i zaštite prava Društva, kojemu je isti zakonodavac prethodno dopustio nesmetano sklapanje ugovora i njegovo izvršavanje od 1969. godine. Štoviše, Ustavni sud smatra da je država izravnom zakonodavnom intervencijom te pokušajem raskida ugovora "preuzela ovlasti sudbene vlasti, jednostrano dokinula postojeće ugovorne odnose i time drugu ugovornu stranku lišila svake mogućnosti za zaštitu njezinih prava pred nadležnim sudom".