Podizanje kamatnih stopa djeluje s vremenskim odmakom, pa prave efekte tek trebamo vidjeti. Da se nije išlo u tako naglo monetarno zatezanje, smatram da bi postojale šanse za ‘meko prizemljenje’.

Živimo u vremenima kada stanje u gospodarstvu ovisi o tome hoće li u svijetu biti mira. Kako je 2020. i 2021. ekonomski obilježila priča o pandemiji koronavirusa i strogim epidemiološkim restrikcijama koje su poremetile globalne lance opskrbe i poslovanje kompanija, a nacionalne vlade primorale na goleme proračunske troškove radi pomoći poduzetnicima, tako je godinu na izmaku obilježio događaj koji je donedavno bio nezamisliv – rat u Europi. Ruska agresija na Ukrajina, golema razaranja te zemlje te ozbiljna konfrontacija Rusije i zapadnih država izazvali su energetsku krizu, a time svjetsko gospodarstvo gurnuli prema recesiji, već drugoj u dvije godine.

No, ekonomsko usporavanje nije jedini problem s kojim se trenutno suočavaju kreatori ekonomske politike. Skupi energenti izazvali su visoku inflacija kakva nije zabilježena već desetljećima, a to je pak izazvalo vodeće središnje banke – američki Fed, Europsku središnju banku (ECB) i Banku Engleske – na ubrzano povećanje kamatnih stopa. Međutim, monetarno zatezanje toliko je brzo i snažno da sve više analitičara smatra kako taj “lijek” središnjih banaka postaje “otrov” za gospodarstvo.

Na tom tragu je i nedavna prognoza američke banke Morgan Stanley koja očekuje da će ekonomija SAD-a iduće godine ojačati svega 0,5 posto, uz usporavanje rasta zaposlenosti. “Kumulativni učinak stroge monetarne politike u 2023. prelijevat će se i na 2024. godinu, a rezultat će biti dvije vrlo slabe godine”, ocjenjuje ta investicijska banka. Međutim, Ujedinjeno Kraljevstvo i eurozona u koju Hrvatska ulazi s Novom godinom ipak neće svjedočiti pozitivnim stopama rasta BDP-a, dodaje Morgan Stanley.

Domaći ekonomski analitičari koji su za Poslovni dnevnik iznijeli svoje viđenje ekonomske 2023. nisu odveć optimistični.

Luka Brkić, profesor međunarodnih ekonomskih odnosa na sveučilištu Libertas, ističe kako smo nakon 2008. imali dužničku krizu koju je pratila niska inflacija i čak deflacija, jer je kreditna kriza izazvala negativan šok potražnje.

“Danas smo, međutim, suočeni sa šokovima ponude, a u kontekstu puno viših razina duga to implicira da idemo prema miksu stagflacije (1970-tih) i dužničke krize u stilu 2008., što nas dovodi do stagflacijske dužničke krize”, kaže Brkić.

“Premda je svaka recesija bolna do neke mjere, neke ekonomije, a prije svega američka, zbog snažnog tržišta rada i žilavih potrošača, trebala bi lakše podnijeti recesijske udarce. Što se tiče Europe, usporavanje u Kini i SAD-u ugrozilo bi njezin rast čak i bez rata u Ukrajini. Rat je uvelike povećao rizik i ranjivost Europe što europsko gospodarstvo dovodi u poziciju između recesije i rasta s važnom napomenom kako sada europski kreatori politike imaju bitno sužene mogućnosti kontrole nad oporavkom svojih gospodarstava”, smatra Brkić.

Denis Fudurić, financijski analitičar tvrtke Interfinance, očekuje da će u 2023. u recesiju uz Europu zaroniti i Amerika, s time da će se potonja oporaviti već do kraja iduće godine. ”

Rat u Ukrajini nije jedini problem za europsko gospodarstvo u kontekstu geopolitičkih napetosti/Shutterstock

Moramo biti svjesni da je američkim gospodarstvom lakše upravljati, dok Europu uporno ‘ubijaju’ razlike među članicama i njihovi partikularni interesi. Dodamo li tome rat u Ukrajini, koji je ipak europski sukob, situacija nije bajna. Realno, mi smo usred ‘savršene oluje’ – imamo ogromnu količinu novca u opticaju, niz godina s niskim (ili negativnim) kamatnim stopama i niz subjekata na tržištu koji su ‘navučeni’ na takve kamatne stope te mnogo njih neće biti u stanju poslovati ako značajno poraste trošak financiranja; imamo ‘pucanje’ dobavnih lanaca – što zbog Covida, što zbog rata i promijenjenih geostrateških okolnosti; na kraju, imamo iznimno visoku zaduženost, kompanija i država”, dijagnosticira stanje Fudurić.

Što se tiče Europske unije, odnosno eurozone, ovaj analitičar smatra kako postoje dva krajnja scenarija – daljnja harmonizacija fiskalne politike članica, koja bi trebala težiti potpunom ujednačavanju (što je izuzetno teško) ili daljnje labavljenje veza i slabljenje EU-a (što je izuzetno glupo).

“Nažalost, moram priznati da osobno vidim scenarij slabljenja Unije, iz jednostavnog razloga jer je to – lakše. Moj je dojam da elite zemalja članica – poslovne, intelektualne, političke – jednostavno nemaju snage da ‘izguraju’ ono što bi u kratkom roku izazvalo potrese, ali na dulji rok dovelo do ‘sređivanja’ EU-a”, smatra Fudurić. Već na nekoliko mjesta spomenuto je koliko je rat u Ukrajini stvorio problema Europi.

Naime, već osam paketa sankcija koje je EU opravdano nametnuo Rusiji kao odgovor na njezinu srednjovjekovnu vanjsku politiku zauzimanja tuđeg teritorija kao posljedicu imaju praktički prekinut dotok ruskog plina te povlačenje europskih kompanija s ipak nezanemarivog ruskog tržišta.

Na pitanje je li moguća brza normalizacija sveobuhvatnih odnosa EU-Rusija ako zamislimo hipotetsku situaciju da neprijateljstva u Ukrajini završe sutra nekom vrstom mirovnog sporazuma, hrvatski europarlamentarac Tonino Picula ističe kako sankcije EU-a protiv Rusije na mnogo načina predstavljaju presedan u svjetskoj politici.

“No, postoji razlika između postizanja trajnog, a kamoli privremenog prekida vatre i osiguravanja sveobuhvatnog mirovnog rješenja između Ukrajine i Rusije. Potonje bi trebalo obuhvatiti pitanja naknade za prouzročenu štetu, vjerodostojnu istragu očitih ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida, teritorijalna prava i tretman ukrajinske i krimsko-tatarske manjine unutar Rusije. Ključna odluka s kojom se EU suočava jest treba li sankcije iskoristiti za postizanje dugoročnog cilja ili neposrednijeg ishoda”, ocjenjuje Picula. Dodaje kako se jedna od posljedica ove odluke odnosi na budućnost zamrznute ruske imovine.

“Više od polovice imovine ruske središnje banke, koja je prije invazije iznosila 630 milijardi američkih dolara, zaplijenjena je diljem svijeta. Značajan dio te imovine nalazi se u EU, posebice u Francuskoj i Njemačkoj. Hipotetska odluka o smanjenju ili poništenju sankcija EU-a nakon postizanja primirja mogla bi, ovisno o egzaktnom obliku, rezultirati vraćanjem te imovine Rusiji, dok Ukrajina ne bi imala realne izglede oporaviti stotine milijardi dolara pretrpljene štete. Upravo je pitanje naknade štete Ukrajini, njezinim građanima i tvrtkama ključno”, smatra Picula.

Luka Brkić pak kaže da se, polazeći od hipotetske pretpostavke brzog mirovnog sporazuma, logičnim čini pretpostaviti jednako brzo ukidanje zapadnih sankcija i europsko preuzimanje vodstva u poslijeratnoj obnovi Ukrajine.

“Europska unija bi mogla, očekivano, koristiti svoje kohezijske fondove, transeuropski promet i druge infrastrukturne projekte, uključujući zajedničku energetsku politiku. Naravno, tada bi i SAD mogao, odnosno trebao osigurati značajna financijska sredstva”, ocjenjuje Brkić.

Rat u Ukrajini nije jedini problem za europsko gospodarstvo u kontekstu geopolitičkih napetosti. Tu je posebno osjetljivo pitanje Tajvana i ovogodišnje otvoreno iskazivanje tenzija Kine prema toj otočnoj državi koju Peking smatra integralnim dijelom teritorija. Da se Kina ne libi ni vojnog rješenja tajvanskog pitanja dalo se naslutiti i iz govora predsjednika Xi Jinpinga koji je u listopadu osigurao treći mandat na čelu države i tako postao najmoćniji kineski političar u modernoj povijesti te zemlje. Ako se Kina odluči za vojnu invaziju na Tajvan, a SAD se izravno vojno uključi u obranu otoka kao što najavljuje, rat u Ukrajini za globalno bi gospodarstvo izgledao kao omanja tučnjava u srednjoj školi, kaže Denis Fudurić.

“Iako Kina do sada službeno nije sudjelovala niti u jednom ratnom sukobu, sasvim je izvjesno da su pažljivo pratili razvoj događaja, strateške i taktičke sposobnosti zaraćenih strana i sl. Očito je da dosta ulažu u vojne sposobnosti i tehnologiju, a ne treba smetnuti s uma da ako do sukoba dođe, Kina ima veliku stratešku prednost, a to je ‘domaći teren’. Amerika bi u rat krenula daleko od svoje teritorije, što predstavlja velik logistički problem. No, sasvim je sigurno da bi takav sukob izazvao iznimno velike posljedice po svjetsko gospodarstvo, te se jedino možemo nadati da do toga neće doći”, tvrdi Fudurić.

Katastrofalne posljedice takvog sukoba ističe i Luka Brkić, no pojašnjava kako mu se čini važno, naravno iz zapadne perspektive, suočavanje s potrebom obuzdavanja Rusije i Kine.

“Je li moguće koristiti staru taktiku ‘divide et impera’? Ili je realnija opcija pristati barem na neke od zahtjeva Rusije u Europi te s njom zajednički parirati ekonomskim i tehnološkim izazovima koji dolaze iz Kine? Ili upasti u ‘Tukididovu zamku’? Nadalje, čini mi se da su u pravu oni koji tvrde da novi poredak oblikuju ‘geopolitički realisti’ u čijem svijetu dominira teorija nultog zbroja, u kojem se rivalitet velikih sila uz imperativ tzv. sigurnosne dileme, stvara svijet u kojem povećanje vlastite sigurnosti razmjerno smanjuje sigurnost druge strane i tako u krug.

To je i jedan od interpretativnih narativa ruskog napada na Ukrajinu. Najveća opasnost ovakve interpretacije međunarodnih odnosa jest u tome što se ova ‘sigurnosna dilema’ manifestira kada velika sila bira put hegemona umjesto dogovaranja i kompromisa. Svaki hegemon ima svijest o vlastitoj posebnosti i izuzetnosti ne ostavljajući prostor za legitimne sigurnosne interese drugih aktera. Sjetimo se primjera pokušaja SAD-a u sprečavanju pristupa kineskih firmi (npr. Huawei) globalnim tržištima pravdajući to upravo razlozima nacionalne sigurnosti”, tvrdi Brkić.

Dođe li do napuštanja politike nulte tolerancije prema koronavirusu koju Peking tvrdoglavo provodi, kineski BDP bi iduće godine mogao ojačati oko pet posto, govore prognoze. Da se očekuje skorašnje ekonomsko buđenje Kine govori i podatak da na robnim burzama počinje rasti cijena metala, poput bakra. Europi je Kina jedno od najlukrativnijih izvoznih tržišta, ali jačanje autoritarne Xijeve vlasti te spomenute tenzije oko Tajvana stavljaju EU u izazovan položaj.

Na pitanje kako vidi odnose EU-Kina nakon Xijeve konsolidacije moći, Tonino Picula kaže kako se europska zabrinutost zbog globalnih ambicija Kine i pitanja demokracije i ljudskih prava u toj zemlji nesumnjivo pojačala.

“Sada će biti važno da Europa djeluje što samouvjerenije te da ne budemo neka vrsta produžetka Sjedinjenih Država već da nastavimo razvijati vlastitu politiku strateške autonomije prema Kini. EU će zahtijevati bolju ravnotežu gospodarskih odnosa između ravnopravnih partnera posebice što se tiče globalnih pitanja poput klimatskih promjena. No, moramo biti vrlo oprezni kada su u pitanju ovisnosti, obzirom da su neke poslovne veze s Kinom zapravo dio općeg smjera kineske politike i moraju se tako tretirati. EU će morati poraditi na vlastitim proizvodnim kapacitetima i tražiti pouzdane dobavljače iz drugih zemalja. Glokalizacija, o kojoj sam govorio početkom pandemije, koja prije svega uključuje radikalno skraćivanje proizvodnih i nabavnih lanaca, iz dana u dan dobiva na značaju.

Nažalost, u posljednjih godinu dana naučili smo koliko pogubno može biti oslanjati se na jednu zemlju za važan uvoz poput nafte i plina. Isto vrijedi i za ovisnost prema Kini. A u svijetu koje sve više poprima karakteristike multipolarnosti, gdje mnogo jakih država može konkurirati, naravno da se ne bismo trebali koncentrirati samo na jednu zemlju”, smatra Picula.

Ovaj koktel globalnih ekonomskih odnosa gdje su glavni sastojci geopolitičke tenzije i nadolazeća gospodarska kriza odražava se i na tržišta kapitala. Po tom pitanju ova je godina podosta “grbava” za svjetske burze. Primjerice, od početka godine do sredine studenog američki S&P 500 dionički indeks bilježio je minus od 17 posto, a europski STOXX 600 nešto manjih 11 posto. Razlog ovakvoj izvedbi dionica prvenstveno leži u povećanju kamatnih stopa središnjih banaka.

Na pitanje hoće li monetarna politika i podaci o inflaciji i u 2023. biti dominantni pokretač burzi, financijski analitičar Darko Brborović smatra da će i nadalje kretanja dioničkih indeksa ovisiti o podacima o inflaciji, s time da će se vjerojatno pažnja sve više okretati podacima o kretanju BDP-a, odnosno o mogućoj recesiji (pogotovo u Europi).

“Porast kamatnih stopa još nije prošao kroz ekonomski/financijski sustav, što znači da ćemo početkom sljedeće godine vidjeti stvaran utjecaj podizanja kamatnih stopa na poduzeća i građane pri čemu će, jasno, izloženiji biti oni koji su prezaduženi. Što se tiče inflacije, nisam siguran da će ona tek tako pasti jer postoji tenzija između zahtjeva za većim plaćama i volje, odnosno mogućnostima za isplatom koja će i sljedeće godine biti vrlo izražena”, kaže Brborović.

Kada se govori o dionicama i inflaciji, dosadašnja burzovna iskustva su pokazala kako su dionice odličan štit od gubljenja vrijednosti novca. Međutim, to se ove godine nije dogodilo. Brborović pojašnjava da su dionice dobra zaštita od inflacije, ali u srednjem i dugom roku.

“Nije iznenađujuće da je na početku razdoblja povišene inflacije izvedba dioničkih tržišta dosta loša, pogotovo uzmemo li u obzir vrlo ‘nategnuta’ vrednovanja mnogih poduzeća prije porasta inflacije. U tom smislu se za tri do četiri godine može očekivati da će dionice nadoknaditi velik dio povrata (u realnim terminima) koje su ostale ‘dužne’ u ovoj godini”, smatra Brborović.

I na tržištu duga ova je godina bila iznimno turbulentna. Kako ističe Kristina Pukšec, voditeljica trgovanja u InterCapitalu, prosječni dnevni pomaci, primjerice njemačkih obveznica, ove su godine bili više nego dva puta veći nego u posljednjih pet godina, pa i duže. Ovako snažni procesi revrednovanja događaju se uglavnom zbog neočekivanih događaja, a to je ovaj put bilo izbijanje rata između Ukrajine i Rusije i implikacije koje je taj događaj imao na već tinjajuću inflaciju, pojašnjava ta analitičarka.

“Bez obzira na niz izazova, iduće godine ipak očekujemo stabilnije trgovanje na obvezničkim tržištima, naravno ne bude li nekih novih neočekivanih događaja. Ono što svakako unosi dozu neizvjesnosti jest samo ponašanje središnjih banaka koje posljednjih nekoliko mjeseci odluke donose od sastanka do sastanka i baziraju ih na posljednjim dostupnim ekonomskim podacima, a ne više na trendovima ili modelskim projekcijama. Smanjenje bilance ili tzv. QT, koliko god zvučao prijeteće za obveznice, dijelom je već uključeno u očekivanja (pitanje je više tempa), pa sam efekt ne bi trebao biti toliko turbulentan za tržišta”, navodi Pukšec.

Osvrćući se na aktualnu monetarnu politiku, Pukšec smatra da su središnje banke u početku kasnile u adresiranju inflacije i sada to pokušavaju ispraviti agresivnijim podizanjem kamatnih stopa. “Vrijeme se ne može vratiti i drugog izbora nema žele li ispuniti svoj mandat. Problem je što podizanje kamatnih stopa djeluje s vremenskim odmakom, pa prave efekte tek trebamo vidjeti. Da se nije išlo u tako naglo monetarno zatezanje, smatram da bi postojale šanse za tzv. ‘meko prizemljenje’, odnosno polagano usporavanje ekonomije bez većih posljedica. ECB je u posebno nezavidnoj situaciji. Podizanje kamatnih stopa nije toliko efikasan alat kada je značajan dio inflacije uvezen, ali je istodobno i nužan radi ograničavanja deprecijacije eura (što povećava inflacijske pritiske jer uvoz čini skupljim). Prag za pogrešku je tim niži i cijena će vjerojatno biti recesija, samo je pitanje s koliko dubokim ožiljcima”, ocjenjuje Pukšec.