Hrvatska je u prvoj polovici prošle godine i formalno ušla u Europsku uniju i dobila svoju šansu na toliko najavljivanom tržištu od pola milijardi ljudi. Neke tvrtke su u tome vidjeli svoju priliku, dok mnoge nisu skrivale zabrinutost otvaranju prostora na kojem su mnogo moćniji igrači već davno učvrstili svoje pozicije.

Osim toga, makroekonomski okoliš Europske unije više nije tako prijateljski nastrojen kao što je bio do prije šest godina, a izlazak iz regionalne organizacije Cefta mogim je domaćim prehrambenim tvrtkama donio samo glavobolju. Neke od njih su otvorili pogone u susjednim državama kako bi zadržali sve pogodnosti tamošnjeg tržišta, a neke kreću u suradnju s partnerima iz zemalja koje su ostale u Cefti i tako riješili problem nekonkurentnosti. Jedan od primjera je Atlantic grupa koja je svoje pogone kupila ili otvorila kako u zemljama koje su ušle u EU prije Hrvatske, tako i u susjednoj Srbiji. Za sada se pokazuje da ulazak u EU Hrvatskoj nije donio povećanje izvoza, što je u skladu s ranijim analizama koje su pokazivale da će izvoz padati u prve dvije godine članstva. U listopadu je vrijednost hrvatskog robnog izvoza dosegnula 6,2 milijarde kuna ili 815 milijuna eura što je oko 15 posto manje nego u istom mjesecu prošle godine kada Hrvatska nije bila članica EU. Od četiri mjeseca članstva u Uniji samo je u rujnu zabilježeno povećanje vrijednosti robnog izvoza u odnosu na prošlu godinu, a ukupni minus od početka srpnja iznosi oko 340 milijuna eura.

Naziv za uspjeh
Unatoč svim lošim prognozama, u Hrvatskoj ipak i dalje postoje tvrtke koje već više od 50 godina uspješno odolijevaju svim mogućim recesijama, krizama i loše vođenim privatizacijama te većinu svojih proizvoda izvoze na druga tržišta. Poslovni dnevnik takve je dugovječne izvoznike nazvao "Dijamantima hrvatskog gospodarstva", koji unatoč pesimističnom okruženju i dalje opstaju na tržištu koje im se u posljednjih pola godine značajno povećalo. Riječ je o dugovječnim tvrtkama koje imaju prednost što su usidrene na svojim uhodanim tržištima, a istovremeno imaju mogućnost bezbolnijeg osvajanja novih tržišta. Mnoge od njih su u svojim nazivima sramežljivo zadržale dijelove imena iz nekih prošlih vremena jer im nazivi i dalje predstavljaju snažan brend na izvoznim tržištima na kojima su prisutni već deseljećima. Riječ je, primjerice, o tvrtkama – narodnim herojima kao što su Končar, Kraš ili Đuro Đaković, ostaci nekada ogromnih industrijskih sustava koji su u međuvremenu nestali s tržišta. Oni i dalje s više ili manje uspjeha prodaju svoje proizvode, o čemu svjedoči i veliki interes javnosti krajem ove godine kada je najveći avion na svijetu Antonov 225 sletio u Zagrebačku zračnu luku kako bi Končarov transformator prevezao na Filipine. 

Pitanje nelikvidnosti
Iako postoje brojni proizvođači transformatora u svijetu, pa tako i Filipinima bližoj Kini, Končar je ipak bio jedna od rijetkih svjetskih tvrtki koja je transformator mogla napraviti u zahtjevanom kratkom vremenu. Kriza koja je snažno potresla svijet odrazila se na smanjenje dostupnosti kredita jer su banke postrožile uvjete posuđivanja novca. Nelikvidnost koja je već dugo kronična bolest hrvatskog gospodarstva i nemogućnost financiranja izvoznih poslova čime domaće tvrtke automatski gube konkurentnu prednost u odnosu na svoje inozemne bogatije takmace, dovela je do traženja drugačijih izvora financiranja. Među prvima je led probio zadarski brodar Tankerska plovidba, ujedno i jedan od najvećih hrvatskih izvoznika, koja je zaključila da financiranje gradnje brodova na temelju kredita zbog bankarskog opreza više nije isplativa pa se okreću alternativnim izvorima kao što je ulagački kapital. Tankerska plovidba stoga sa Zagrebačke burze povlači temeljnu tvrtku te osniva nove kojima je dozvoljeno ulaganje trećih osoba te će na taj način financirati gradnju brodova.

ICT sektor
Ericsson Nikola Tesla, regionalni lider u ICT sektoru, i u prošloj je godini nastavio prodor na inozemna tržišta pa je prošle godine, prema riječima njegove predsjednice Uprave Gordane Kovačević, zaposlio 160 novih visokoobrazovanih zaposlenika, svečano obilježivši 60 godina suradnje sa švedskim Ericssonom. Solinsko-zagrebački AD Plastik koji je ponikao iz nekadašnje Jugoplastike, otvorio je novi automatizirani pogon iz kojega će izlaziti većina plastičnih dijelova za novi prodajni adut u zajedničkoj režiji Renaulta i Daimler Chryslera koji nosi ime Edison. Riječ je nasljedniku Smarta koji bi AD Plastiku mogao donijeti sedam milijuna dodatnih eura godišnje. Sve su to napori da se domaće tvrtke održe na zahtjevnom tržištu i učvrste svoje pozicije koje su u posljednjih šest godina poljuljane u cijeloj Europi.

Kako stoji u analizi konzultantske kuće Bisnode, prihodi hrvatskih tvrtki od prodaje u inozemstvu u posljednjih se šest godina povećao, ali ipak ne u tolikoj mjeri da bi značajnije nadomjestili pad prihoda na domaćem tržištu. Ulaganja u nove tehnologije i modernizaciju opreme uslijed krize svedena su na minimum, a pet godina je predugo razdoblje za takvu defanzivnu strategiju. Stoga će veći broj kompanija u Hrvatskoj morati naći snage za ulaganje u tehnologiju i modernizaciju ukoliko žele zadržati korak s globalnom konkurencijom i ući ili zadržati se u dijamantnoj ligi. U ulaganju u istraživanja i inovacije značajno zaostajemo čak i za većinom tranzicijskih zemalja. Problem je što Hrvatska ima 20-ak puta manje inovacija i patenata od europskog prosjeka te je po udjelu zaposlenih s visokim obrazovanjem na začelju Europe. To je u skladu s podatkom da je po ulaganju u inovacije i tehnologijupo udjelu BDP-a, Hrvatska na posljednjim mjestima u EU. 

Prilagodba okolnostima
Činjenica je da je velikim tvrtkama bilo mnogo lakše se prilagoditi novim okolnostima nakon ulaska u EU, ali ima i više primjera manjih tvrtki koje su uspješno prebrodile opasnosti. Jedna od njih je riječki Jadran-Galenski Laboratorij koji se posljednjih nekoliko godina ubrzano širi. Ono što bi moglo predstavljati rješenje za male kompanije uslijed snažnog pritiska iz EU jest njihovo udruživanje, suradnja ili zajednički izlazak na treća tržišta. Prije toga, međutim, treba smanjiti ega pojedinih vlasnika kompanija jer su sličnu priliku propustili hrvatski građevinari koji su nekada gradili velike infrastrukturne projekte po cijelom svijetu, a pojedine tvrtke zapošljavale su i po desetak tisuća radnika. Danas su na koljenima, iako se potreba za njihovim udruživanjem kao jedinim spasonosnim rješenjem spominje već godinama. Iako je regionalno tržište izuzetno bitno za domaća poduzeća, podaci pokazuju da je EU i dalje najveće izvozno područje bez obzira na pad izvoza. Stoga će morati dobro izvježbati držati ravnotežu u odnosu na ova dva iznimno važna izvozna područja. Osim toga, morat će vrlo skoro otvarati i treća tržišta, posebice veliko rusko tržište s kojim hrvatske tvrtke, posebno dijamanti među njima, imaju velikog iskustva, ali su ga negdje usput prilično zanemarili. Stoga će ga morati nanovo otkrivati ukoliko žele dokazati da su dijamanti zaista vječni.