Nikolaus Berlakovich austrijski je političar hrvatskog, odnosno gradišćanskog, podrijetla, ali i jedan od vodećih tamošnjih stručnjaka u pitanjima politike razvoja agrara i razvoja ruralnih područja.

U razdoblju od 2008. do 2013. godine obnašao je dužnost austrijskog ministra poljoprivrede, a u to vrijeme kroz cijeli niz projekata poticao je i transfer znanja iz Austrije u Hrvatsku. U Hrvatsku je doputovao na poziv Poslovnog dnevnika kako bi sudjelovao na velikoj stručnoj konferenciji Snaga hrvatske hrane koja se održava danas u Osijeku. 

Možete li usporediti stanje austrijskog poljoprivrednog sektora danas i prije ulaska u EU 1995.? Koji su bili glavni strateški ciljevi austrijske nacionalne strategije u sektoru poljoprivrede?
Prirodno je da je austrijski poljoprivredni sektor doživio razvoj tijekom dvadeset godina članstva u EU. U usporedbi s većinom drugih zemalja članica EU, još uvijek je usitnjen. Ciljevi poljoprivredne politike bili su gotovo posve jednaki u EU i Austriji – osiguravajući proizvodnju hrane i sudjelovanje poljoprivrednog stanovništva u općem gospodarskom razvoju.  Različite su bile mjere i instrumenti primjenjivani u EU i Austriji. McSharryjevom reformom EU se upustila na put snižavanja cijena, kompenzacije izravnim plaćanjem i razvojem drugog stupa, dok je austrijska poljoprivredna politika bila prije svega određena podržavanjem cijena, podržanih potporama za planinska područja i investicijskom pomoći. Stoga je jedan od osnovnih ciljeva ubrzanja pregovora bio sprečavanje financijskog gubitka farmera zbog prijelaza na poljoprivredni sustav EU.  

Koji su bili osnovni izazovi pa možda i pogreške s kojima ste se suočili tijekom toga razvoja? Bi li Hrvatska mogla imati koristi od neponavljanja takvih pogrešaka? 
Po mojem mišljenju, nije bilo nikakvih značajnijih pogrešaka, jer smo potpuno postigli svoje pregovaračke ciljeve. Zahvaljujući dobroj pripremi pregovora, bila je realna i procjena posljedica članstva u EU.  Glavni izazovi s kojima smo se suočili bili su uspostavljanje izrazito promijenjenog administrativnog sustava u poljoprivredi, uspostavljanje zemljišnog inventara i sustava primjene za plaćanja po površini, uvjeravanje farmera u nužnost članstva u EU i njihove želje da se prilagode posve drukčijim okvirima rada poput jedinstvenog tržišta, te programi potpore. Doduše, Austrija je postala članica EU prije 20 godina i okvirni uvjeti bili su malo drukčiji od onih u vrijeme hrvatskog pristupanja, pa mi je teško dati konkretan, specifičan savjet.

Austrija ima sličnu – veličinom relativno malu – farmersku strukturu kao Hrvatska u sektoru mljekarstva. Kako je Austrija uspjela osigurati konkurentnost tih malih poslova u obiteljskom vlasništvu?    
Austrija ima dugu povijest u proizvodnji mlijeka u nepovoljnijim područjima, oko 2/3 mlijeka proizvodi se na planinskim područjima. Temelji se na obiteljskim farmama koje imaju prednost da se bolje nose s volatilnošću cijena nego farme koje se temelje na stranom kapitalu i unajmljenom radu. Diversifikacija je također prednost, oko 85 % mlijeka proizvode članovi uzgojnih organizacija i agroturizam pomaže povećanju obiteljskog prihoda. Sustav mliječnih kvota uveden je u Austriji 1978. i omogućio je kontroliranu strukturnu promjenu i održavanje proizvodnje mlijeka u nepovoljnijim planinskim područjima. To podupiru promotivni sustavi, osobito programi ruralnog razvoja i programi ulaganja u farme. Obrazovanje – poljoprivredne škole i fakulteti – i napredno usavršavanje povećavaju konkurentnost.

Austrija je europski lider u organskoj poljoprivrednoj proizvodnji. Kako vam je to uspjelo i osjećate li da je tako visok omjer organske proizvodnje, s obzirom na visoke ulazne troškove – dugoročno održiv?  
Budući da je promocija organskog uzgoja ključno poljoprivredno-političko pitanje u Austriji, među europskim zemljama je, prema udjelu organskih farmi kao i području organskog uzgoja, na prvome mjestu. U smislu promocije organskog uzgoja, poljoprivredno-okolišni program igra ključnu ulogu u Austriji: "organska proizvodnja" prima gotovo trećinu sredstava iz poljoprivredno-okolišnog fonda. Pored tih mjera ruralnog razvoja, poput kompenzacijskog dodatka, investicijska pomoć za modernizaciju farmi kao i mjere promocije prerade i marketing, te mjera obrazovanja, savjetovanja, rada u odnosima s javnošću, istraživanje i škole promiču visok udio organskih farmera u Austriji.   

Dobro ste upoznati s Hrvatskom, za vrijeme vašeg ministarskog mandata potpisan je Memorandum o suradnji u poljoprivrednom sektoru između Austrije i Hrvatske. Zašto ta razmjena znanja nije intenzivnija?  
Austrija je u Hrvatsku implementirala četiri poljoprivredna twinning projekta. Najznačajniji twinning projekt odnosio se na uspostavu Hrvatske agencije za plaćanja. Naša AMA podijelila je sve svoje znanje sa svojim kolegama u Hrvatskoj. Za neke TAIEX projekte omogućeni su austrijski stručnjaci. Suradnja između naših zemalja u twinningu koji se odnosio na vinarski sektor također je bila vrlo intenzivna. Od 2006. do 2010. Austrija je primila tri izaslanstva kako bi pomogla uspostavljanju poljoprivredne komore u Hrvatskoj. Naš konzularni ured organizirao je posjete štajerske i austrijske komore u Beču. Usto smo omogućili austrijske pravne stručnjake za izbore u komori. Austrijski konzularni ured i poljoprivredni klaster organizirali su redovite seminare na Bjelovarskom sajmu ili uredu o, primjerice, potporama i programima EU. U planu je još seminara. Deset hrvatskih izaslanstava posjetilo je AMA-u, austrijski program "Genussregion", Nacionalni park u Burgenlandu kako bi pokazali način uzgoja u Naturi 2000 i drugim zaštićenim područjima. Sve u svemu, smatramo da nijedna druga zemlja nema intenzivniju razmjenu znanja s Hrvatskom od Austrije.   

Klasteri i zadruge

Kako Austrija promiče klasterizaciju ili druge oblike suradnje među malim poljoprivrednim proizvođačima? 

Postoje razni aspekti poticanja suradnje i klastiranja poljoprivrednih proizvođača, osobito malih holdinga. Jedan – vrlo uspješan – način suradnje su zadruge (Genossenschaften) u klasičnom smislu i duhu F.W. Raiffeisena, koje su u Austriji dobro uvedene i razvijene, do te mjere da, u načelu, više nema potrebe za davanjem dodatne potpore u tom smjeru. Formiranjem proizvođačkih organizacija i proizvođačkih skupina, kako je predviđeno raznim uredbama EU većina dobro poznatih u sektorima voćarstva i povrtlarstva.