Slučaj obitelji Cvjetković s Bukovca iznjedrio je u pravom trenutku, uoči još jedne deložacije, dosad najjaču političkopravnu poruku Ustavnog suda koja stiže u politički, socijalno i egstincijalno jako osjetljivom pravnom području ovrhe. U konkretnom slučaju, uz jasno obrazloženje, Ustavni sud rekao je da nije nadležan postupati. No, u sklopu svojih općih nadzornih ovlasti, iskoristio je ovaj slučaj kao priliku da podsjeti na obvezu poštivanja presuda i u slučajevima kada stranke s rezultatom nisu zadovoljne, jer gube prava. 

Sve drugo osim građanske poslušnosti, kao i prihvaćanja presuda koje nam se ne sviđaju, kategorični su u svojoj ocjeni ustavni suci, bio bi uvod u bezakonje.

Oni koji stvaraju osjećaj bezakonja, utječući na javno mišljenje da odluke sudova ne treba izvršavati, tvrde ustavni suci aludirajući i na poznate akcije Živog zida medijski eksponirane, unose razdor u temelje društvenog mira.

U središtu ovoga apela upućenog korisnicima usluga trećeg stupa vlasti – sudstva – kao ključni argument nalazi se odgovornost pojedinca, institucije, zajednice… Odgovornost, poručuju, najvažniji je jamac ostvarenja ustavne vladavine u RH, dok neslaganje s odlukom suda ne oslobađa stranke da je poštuju i da pristanu na njezino izvršenje. “Sloboda u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava u prvom redu znači spremnost pojedinca da unutar ustavnog okvira zaštićenih prava preuzme odgovornost za vlastitu sudbinu”.

Neslaganje s takvom odlukom, kažu, ne oslobađa ni one koji javno podupiru pojedince pogođene njome, a ni komentatore same odluke koji se s njom ne slažu, od obveze da je poštuju i da ne ometaju njezino izvršenje.

Upravo porukom koja glasi da u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava ne mora se biti zadovoljan odlukom suda i da je nezadovoljstvo svojstveno prirodi sudskog rješavanja sporova ustavni suci nastoje ukazati da aktivnosti pojedinaca, ali i udruga poput onih koje potpisuje Živi zid, mogu biti demokratsko sredstvo samo ako ne prelaze granicu ometanjem provedbe sudskih odluka. To je stav Ustavnog suda koji je eksplicitno i izražen uoči predstojeće   provedbe ovrhe (10. srpnja), i to  pozivanjem na razloge kao što su složeno stanje stvari u tom predmetu, dosadašnja iskustva u neuspješnim pokušajima provedbe te ovrhe i odjeci koji ovaj predmet ima u medijskom prostoru.

U konkretnom slučaju Ustavni sud ocjenjuje dostatnim podsjetiti na dugovječno opće pravno pravilo koje vrijedi za sudska iseljenja i predaju nekretnina u posjed. To je uvijek predaja nekretnine “slobodne od osoba i stvari”. U tom svjetlu, objektivni pravni poredak u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava ne može se graditi, a zaštita ustavnih i konvencijskih prava pojedinaca ne može se zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu “zdravog razuma”. Doslovce ustavni suci apsurdnim drže da bi u ovom slučaju pravo na dom trećih osoba bilo jače od prava kupca kuće (novog vlasnika) da uđe u njezin posjed. 

Istodobno sad je i jasnija situacija po pitanju (ne)moguće ustavnopravne zaštite kod sudskih rješenja vezanih uz prijedloge ovršenika za odgodu i obustavu ovrhe, prekid ovršnih postupak i ukidanje klauzule pravomoćnosti. Oni ne predstavljaju pojedinačne akte protiv kojih bi Ustavni sud bio nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu, pa takve tužbe ne mogu biti predmet ocjenjivanja Ustavnog suda. To može tangirati oko 15 tisuća građana, koliko ih prema procjenama ne plaća stambene kredite, pa umjesto zazivanja pomoći od Ustavnog suda ubuduće dužnici mogu računati da će se još više stezati obruč prisilne naplate velikog broja vjerovnika. Ovo je ujedno i razlog više da Vlada požuri sa zaživljavanjem projekta osobnog bankrota jer bez tog kontroliranog izlaza sam Ovršni zakon, unatoč tome što su iz njega izbačeni javni ovršitelji, upravo može postati teren za razne manipulacije koje vode onome čemu se premijer Milanović energično opirao – izazivanju nasilja – još kad je na početku mandata svoje Vlade jasno poručio da Hrvatska nije i neće postati Texsas.