S pravobraniteljem za osobe s invaliditetom Darijom Jurišićem, razgovarali smo o razini inkluzivnosti u društvu, glavnim problemima s kojima se susreću osobe s invaliditetom te pozitivnom pomacima koji su se dogodili posljednjih godina.

Prošla je godina dana od kada ste imenovani pravobraniteljem za osobe s invaliditetom. Kako biste ocijenili svoju prvu godinu, čime ste zadovoljni, a što se možda nije odvijalo onako kako ste očekivali?
Proteklih godinu dana velikim dijelom smo se bavili pritužbama osoba s invaliditetom iz područja socijalne skrbi i to na otežano ostvarivanje prava iz tog sustava, dugotrajnost postupaka vještačenja i preispitivanja postojećih prava te priznavanje prava na inkluzivni dodatak. Osobe s invaliditetom su nam se uvelike prituživale i na nedostupnost i nepotpunost informacija, te nemogućnost ostvarivanja neposrednih kontakata s pojedinim nadležnim institucijama, što ukazuje na deficit stručnog kadra i potrebu za učinkovitijom organizacijom rada u pojedinim područjima.

Naša iskustva potvrđuju kako unatoč znatnim pozitivnim promjenama normativnog okvira i brojnim poticajnim mjerama koje su na raspolaganju za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u različitim životnim područjima, još uvijek postoji potreba za podizanjem razine svijesti cijelog društva o tome što svatko od nas, kao pojedinac ili kao dio nekog sustava, u svom području života i rada može učiniti kako bismo izgradili inkluzivno okruženje u kojemu će i djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom imati jednake mogućnosti kao i ostali građani.

Također, povećali smo udio naših preporuka i prijedloga zakonskih i podzakonskih propisa, ali zbog činjenice da naše preporuke ne sadrže samo ukazivanje na prepoznate probleme, nego i moguća najbolja rješenja, nadamo se da ćemo u budućnosti i u tom segmentu našeg rada i djelovanja napredovati.

U Hrvatskoj prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo ima više od 650.000 osoba s invaliditetom, što čini 17 posto ukupnog stanovništva. U EU svaki četvrti građanin ima neku vrstu invaliditeta. Smatrate li da su, s obzirom na njihovu brojnost, osobe s invaliditetom ‘zapostavljene’ u društvu, da njihova prava nisu dovoljno zastupljena, barem u praksi?
Republika Hrvatska razvila je pravni okvir zaštite, podrške i prava osoba s invaliditetom gotovo u svim segmentima – odgoju i obrazovanju, radu i zapošljavanju, mobilnosti i pristupačnost, socijalnim naknadama i uslugama, pravima usmjerenim na podršku obitelji koja skrbi za osobu s invaliditetom. Propisana je obrazovna inkluzija, prednost kod zapošljavanja i prilagodba za potrebe rada, rehabilitacijska podrška za djecu i odrasle, skrb izvan vlastite obitelji, prava roditelja na poštedu od rada radi njege djeteta ili mogućnost ostvarivanja statusa roditelja njegovatelja ili njegovatelja itd.

Međutim, u provedbi postoje teškoće u punom ostvarivanju tih prava iz različitih razloga. Svakako je to nedostatna svijest da osobe s invaliditetom trebaju dobiti svu moguću podršku kako bi mogle ravnopravno sudjelovati u društvu na jednakoj osnovi s drugima. Uočavamo nedovoljne resurse u institucijama koje pružaju usluge rehabilitacije, a posebno nedovoljno razvijene usluge za podršku osobama s invaliditetom da žive i da ostanu živjeti u vlastitom domu i obitelji.

Isto tako, trebamo napore usmjeriti na pojedine kategorije osoba s invaliditetom i osigurati im primjerene oblike podrške, a tu se posebno ističe problem mlađih osoba s invaliditetom koje žive same, osoba s autizmom kao i osoba s višestrukim oštećenjima za koje također nismo do danas osigurali podršku, a niti mogućnost smještaja. Problem je i u nepostojanju koordinacije različitih sustava u okviru kojih se prava ostvaruju, pa se osobe s invaliditetom za svaku pojedinu potrebu trebaju obraćati različitim institucijama, umjesto da se njihove potrebe sagledavaju cjelovito.

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, posljednjih godina postoji pozitivan trend u zapošljavanju osoba s invaliditetom. Što je glavni uzrok tomu, poticaji države, promjena svijesti poslodavaca ili hibridni načini rada koji su razvili za vrijeme pandemije? Što je s onima dugotrajnima nezaposlenima koji čije se položaj nije promijenio na bolje?
Trend rasta zapošljavanja osoba s invaliditetom svakako je pozitivan i ohrabrujući, ali nema jednog jedinog razloga – to je rezultat više različitih čimbenika koji djeluju istovremeno. Financijski poticaji ključni su element u poticanju zapošljavanja osoba s invaliditetom. Hrvatski zavod za zapošljavanje i Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom danas nude niz konkretnih mjera koje poslodavcima pružaju konkretnu podršku u zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Snaga poduzetništva

Neobičan početak velike priče: od krova do poslovnog uzleta

Jesmo li spremni?

Pioniri digitalne tranzicije u Hrvatskoj transformaciju su započeli eRačunom

Pandemija je općenito donijela ogroman zaokret u načinu rada – posebno kroz razvoj rada na daljinu i fleksibilnih radnih modela što smo nekada koristili kao primjere ‘razumne prilagodbe’ radnih mjesta. Ti su oblici rada pokazali da se mnogi poslovi mogu obavljati učinkovitije uz prilagodbu načina rada, radnog vremena, komunikacije i tehnologije. Upravo to je u skladu s načelom spomenute razumne prilagodbe radnog mjesta, koje podrazumijeva uklanjanje prepreka koje osobama s invaliditetom otežavaju ili onemogućuju ravnopravan pristup zapošljavanju.

Kada poslodavci prilagode radne uvjete – bilo kroz rad od kuće, fleksibilno radno vrijeme, mogućnost korištenja digitalnih alata ili podršku u komunikaciji – otvaraju vrata vještinama i talentima koji su do tada ostajali izvan tržišta rada. Sve više poslodavaca prepoznaje vrijednost raznolikosti u radnom okruženju – ne samo kroz prizmu društvene odgovornosti, već i kroz konkretne poslovne koristi.

Osobe s invaliditetom često doprinose radnom kolektivu visokom razinom motivacije, predanosti, pouzdanosti i stručnosti. Mnogi poslodavci koji su pružili priliku osobama s invaliditetom svjedoče o pozitivnim promjenama unutar radnih kolektiva, produktivnosti i lojalnosti zaposlenika. Ne možemo reći da su osobe s invaliditetom same po sebi bolji zaposlenici, međutim s obzirom na to da teže dolaze do njima pristupačnih radnih mjesta, motiviraniji su da se dokažu i tako iskoriste priliku koju su dobile. Ipak, još uvijek postoji dio poslodavaca koji ne prepoznaju stvarnu vrijednost i potencijal osoba s invaliditetom – bilo zbog predrasuda, nedovoljne informiranosti ili straha od dodatnih obveza i troškova.

U takvim slučajevima važno je nastaviti s edukacijom, dijeljenjem pozitivnih primjera iz prakse i jačanjem svijesti da invaliditet nije prepreka za kvalitetan rad, već prilika da se proširi pogled na sposobnosti, a ne ograničenja. Obično kažemo da ćemo fizičku, informacijsku i komunikacijsku nepristupačnost lakše riješiti od onih nepristupačnosti koje kao predrasude i stereotipi postoje u glavama.

Kao jedan od glavnih razloga teškog zapošljavanja spominje se neadekvatno obrazovanje, što je danas univerzalan problem jer se tržište rada i tehnologija razvijaju brže nego ikad. Kako doskočiti tom problemu, na koji se način mogu povećati šanse zapošljavanja, tj. povećati radne kompetencije?
Neadekvatno obrazovanje, posebno kod osoba koje su dulje vrijeme izvan tržišta rada, jedan je od ključnih razloga otežanog zapošljavanja. No važno je naglasiti da taj problem danas pogađa gotovo sve – jer se tržište rada i tehnologije mijenjaju brže nego ikad. I u tom dijelu osobe s invaliditetom dijele sudbinu svih ostalih na tržištu rada, sudbinu društva. Više nije dovoljno završiti školu i očekivati da to znanje vrijedi do kraja radnog vijeka, kao što nije niti često da cijeli radni vijek provedete u istom radnom okruženju.

Potrebno je neprestano se usavršavati – kroz kratke tečajeve, seminare, radionice i edukacije. Cjeloživotno učenje treba dakle postati standard i za osobe s invaliditetom – a ne iznimka. Sustav vaučera Hrvatskog zavoda za zapošljavanje je kvalitetna prilika za sve koji žele unaprijediti svoje vještine i povećati si šanse za zapošljavanje. Omogućuje stjecanje mikrokvalifikacija, djelomičnih ili čak cjelovitih kvalifikacija – i to besplatno. Radi se o programima koji su usklađeni s potrebama tržišta rada, tako da ljudi uče ono što je stvarno traženo.

Nešto prije vašeg imenovanja, donesena su tri dugoočekivana zakona od izuzetne važnosti za osobe s invaliditetom. Riječ je o zakonu u osobnoj asistenciji, o inkluzivnoj dodatku i o povlasticama u prometu. Kako su oni zaživjeli u praksi, jesu li ostvarili velika očekivanja?
Radi se o zakonima koje smo dugo zagovarali i preporučivali, a osobe s invaliditetom dugo očekivale. Socijalne naknade su novim zakonom, Zakonom o inkluzivnom dodatku, značajno povećane za gotovo sve kategorije osoba s invaliditetom, zbog čega i mnogi korisnici ranijih prava izražavaju zadovoljstvo visinom nove naknade. Što se tiče postupaka utvrđivanja prava na inkluzivni dodatak, prema našim saznanjima ti su postupci gotovo u potpunosti dovršeni u okviru zakonskog roka. Sada pak zaprimamo pritužbe onih građana koji se po prvi put obraćaju radi ostvarivanja inkluzivnog dodatka, a koji ranije nisu bili korisnici naknada koje su se mogle ostvariti na temelju invaliditeta (primjerice kao raniji doplatak za pomoć i njegu i osobna invalidnina).

Osobna asistencija je sada sustavno osigurana i besplatna je za gotovo sve potencijalne korisnike. Prigovori na zakonski okvir uglavnom se odnose na nedovoljan broj sati osobne asistencije, kada oni ne omogućavaju samostalan i neovisan život osoba s invaliditetom, što je prvenstvena svrha ove važne usluge. Smatramo da je svakako potrebno kroz očekivanu evaluaciju provedbe Zakona o osobnoj asistenciji utvrditi na koji način on utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom, kao i efekte ograničavajuće satnice, posebno za one kategorije osoba s invaliditetom koje sada ostvaruju svega četiri sata dnevno osobnog asistenta.

Zajedno bi inkluzivni dodatak i osobna asistencija trebali omogućiti da se osobe s invaliditetom na lakši način uključuju u život, da na lakši način prevladaju prepreke i ostvaruju podršku koja za njih nije na drugi način osigurana. Istovremeno tako osiguravamo podršku i za njihove obitelji. Uz uslugu osobne asistencije, osobe s invaliditetom trebale bi inkluzivni dodatak koristiti za specifične, dodatne osobne potrebe umjesto za osnovne životne potrebe.

Kada govorimo o povlasticama u prometu za osobe s invaliditetom prošlu je 2024. godinu obilježio i početak provedbe novog normativnog okvira. Njime su propisani uvjeti i način ostvarivanja prava i povlastica koji bi osobama s invaliditetom trebali pomoći u svladavanju izazova na području mobilnosti – jednom od osnovnih preduvjeta za uključivanje osoba s invaliditetom u svakodnevne životne aktivnosti i život zajednice.

Naime, Zakonom o povlasticama u prometu, kao i projektom ‘Unaprjeđenje sustava korištenja prava osoba s invaliditetom u području mobilnosti’ Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i njihovog partnera Agencije za komercijalnu djelatnost, proizvodno, uslužno i trgovačko razvijen je IT sustav za dodjelu povlastica osobama s invaliditetom u području prometa, čime je po našem mišljenju učinjen značajan pozitivan iskorak u osiguranju mobilnosti za osobe s invaliditetom, prije svega zbog znatno pojednostavljenog načina ostvarivanja prava i ishođenja povlastica u prometu.

Osobe s invaliditetom kao velike probleme navode prepreke u okolini koji ih sprječavaju da se normalno kreću i priječe ih u brojnim aktivnostima, poput dolaska na posao ili u školu. Što se može poduzeti po pitanju povećanja mobilnosti i pristupačnosti?
Nemogućnost da osoba smanjene pokretljivosti, ili ona koja se kreće uz pomoć kolica ili nekog drugog ortopedskog pomagala, uđe u stambenu zgradu, javni prostor ili neko sredstvo javnog prijevoza, nemogućnost da tamo koristi sanitarni čvor ili da uz pomoć dizala dođe do sadržaja koji se nalaze na višim etažama, samo su neki od elemenata u našoj okolini koji u praksi osobama s invaliditetom onemogućuju njihovo samostalno i nesmetano kretanje, ali vrlo često i pristup mjestu stanovanja, izlazak iz vlastitog doma, pristup zdravstvenim uslugama i obavljanje onih poslova svakodnevnog življenja. Upravo nemogućnost ostvarivanja prava na samostalni pristup vlastitom prostoru stanovanja jedno je od područja u kojima nam se pritužuje veliki broj osoba s invaliditetom. Brojni primjeri iz prakse ukazuju kako je potrebno nastaviti značajno više raditi na podizanju opće razine svijesti i osvješćivanju empatije društva.

U većini su slučajeva razlozi nepristupačnosti stanovanja nepostojanje dizala u višeetažnim stambenim građevinama starijeg datuma izgradnje, ali i nerazumijevanje susjeda i predstavnika suvlasnika za potrebe osiguravanja pristupačnosti pojedinih zajedničkih dijelova nekretnine, pa čak i kada se pristupačnost može osigurati postavljanjem rukohvata ili izvođenjem ulaznih rampi. Svijest susjeda bitno utječe na brzinu planiranja i uopće na mogućnosti realiziranja potrebnih prilagodbi vezano za stanovanje i pristupačnost mjestu stanovanja.

Mnogi se žale i na diskriminaciju pri postupcima zapošljavanja. Smatrate li te pritužbe osnovane, je li većina poslodavaca još uvijek nedovoljno osviještena o mogućnostima i sposobnostima osoba s invaliditetom?
Da, te su pritužbe u velikom dijelu osnovane. Iako postoje pozitivni pomaci, diskriminacija i predrasude pri zapošljavanju osoba s invaliditetom, i dalje su prisutne. Najčešće se radi o predrasudama – uvjerenjima da osoba s invaliditetom ‘neće moći raditi kao drugi’, da će im ‘trebati posebni uvjeti’ ili da će to za poslodavca biti komplicirano ili skupo. Osobe s invaliditetom imaju brojne sposobnosti, vještine i znanja. Mnogi su se morali dodatno truditi da bi se obrazovali i uključili u društvo, i to se vidi u njihovom pristupu radu. Nažalost, dio poslodavaca još uvijek nije dovoljno informiran, niti osviješten o tom potencijalu. Važno je da o ovim temama govorimo otvoreno, dijelimo pozitivna iskustva i ohrabrujemo poslodavce da razmišljaju šire. Inkluzija počinje s razumijevanjem i spremnošću da se svakome pruži prilika, prema znanju i sposobnostima, a ne predrasudama.