Uvođenjem eura početkom 2023. godine Hrvatska stavlja ‘točku na i’ nakon gotovo dva desetljeća od početka procesa približavanja europskom klubu zahtjevom za članstvo. Sam ulazak u eurozonu, monetarnu unije 19 zemalja sa zajedničkom valutom, bit će kruna integracijskih procesa i, po mnogima, metaforički izlazak s Balkana. Za domaće gospodarstvo bit će to svojevrsni vjetar u leđa za veću jednostavnost poslovanja, ali i novi izazov za ekonomsku politiku u dugom roku, posebice jer uvodimo euro u vremenu rekordne inflacije.

Debate treba li Hrvatskoj euro ili bi joj bolje odgovarala vlastita monetarna politika, ponekad i burne proteklih godina, uvijek se na naposljetku vraćale na isto. Na neizbježni zaključak da ni nakon gotovo desetljeća vlastite stabilne valute građani u nju nisu imali potpuno povjerenje. Opečeni inflatornim lekcijama iz prošlosti kada se za očuvanje vrijednosti bježalo u njemačku marku, stanovi, automobili, najamnine, štednja i krediti u bankama – sve “bitno” denominiralo se u markama potom euru.

Upravo fenomen euroizacije i valutna klauzula, koji otvaraju tečajne rizike kada da primanja (i prihodi) stižu u kunama, a obveze variraju ovisno o tečaju, bio je najznačajniji argument da euro u novčanicima zamijeni kunu. Nakon dvije godine u Europskom tečajnom mehanizmu (ERMII), kolokvijalno poznatoj kao čekaonica za euro, i ispunjenja nominalnih uvjeta iz Maastrichta, u srpnju 2022. Bruxelles je dao službeno zeleno svjetlo.

Mjesec dana prije formalne implementacije, Hrvatska je u fotofinišu priprema. Od rujna se sve cijene iskazuju dvojno, kovnica eurokovanica radi punom parom, dio novca je posuđen od starijih članica, predopskrba banaka kovanicama i novčanicama je odrađena, a početkom prosinca euri stižu u Finu, Poštu i tvrtke. Za razliku od tvrtki, građane se neće unaprijed opskrbljivati eurima, no njima je na raspolaganju mogućnost kupnje tzv. ‘starter paketa’ kovanog novca s nacionalnim simbolima bez naknade po fiksnom tečaju od 7,5345 kuna za euro.

Konverzija gotovog novca trajat će dulje, a moći će se obaviti u bankama, Fini, poštanskim uredima, trgovinama i središnjoj banci. Krajnjeg roka za zamjenu neće biti jer je građanima na raspolaganju, nakon što istekne godinu dana od uvođenja eura, uvijek opcija novčanice promijeniti u Hrvatskoj narodnoj banci u bilo kojem trenutku u budućnosti. Isto ne vrijedi za kovanice kune koje će se morati zamijeniti u najviše tri godine, do kraja 2025. Unatoč dugim rokovima i višemjesečnoj edukativnoj kampanji očekuje se da će prva dva tjedna 2023., odnosno tijekom razdoblja dvojnog optjecaja, biti pomalo hektična.

Pravilo koje je propisano zakonom, dakle od njega nema odstupanja, jest da za građane zamjena ne smije rezultirati novim troškovima već se kunski novac od 1. siječnja konvertira u euro po ranije spomenutom fiksnom tečaju. Isto vrijedi i za konverziju kunskih sredstava na tekućim, žiroračunima, štednim i ostalim računima kod banaka koja će se provesti automatski i bez naknade po principu “velikog praska”.

Za one nestrpljive, koji će prije siječnja požuriti promijeniti kune, upozorenje da banke u tom vremenu imaju pravo naplatiti konverziju po tečaju koji same odrede. Očekuje se da će banke zamijeniti najveći dio gotovine; u prvih pola godine od uvođenja eura to će morati učiniti bez naknade, a u narednih šest mjeseci za istu ulogu imaju pravo zaračunavati naknadu.

Drugim riječima, sva gotovina će se bez ograničenja i troškova konvertirati u eure ako ju klijent deponira na račun u bankama, a sve prikupljene kune one će morati prosljeđivati HNB-u. Svi bankomati morat će biti opskrbljeni novčanicama eura i softveski prilagođeni da do dana uvođenja eura isplaćuju samo kune, a potom isključivo eure.

Dio konverzije odradit će trgovine jer će se u prva dva tjedna u njima moći plaćati u kunama i eurima, a trgovci će morati uzvraćati eure. Kako bi se spriječilo “zatrpavanje” pojedinih prodavaonica kunama, u jednoj transakciji s kupcem trgovine će moći primiti najviše 50 kovanica. Također, svi kunski i krediti s valutnom klauzulom u eurima od prvog siječnja automatizmom postaju eurski. Fiksna kamatna stopa pritom ostaje fiksna dok će se parametri promjenjive prilagoditi eurskim kreditima poštujući pravilo da se financijski položaj dužnika ne smije pogoršati.

Premda je fokus javnosti na tehničkim detaljima, poput toga hoće li svi bankomati diljem zemlje biti spremni, ulazak u eurozonu neizmjerno je veći zalogaj od same zamjene valuta, ušteda i nestanka tečajnog rizika. Uvođenje eura znači da će oko milijarde kuna godišnje ostajati na računima poduzeća, građana i u rukama turista za produktivnu potrošnju, a donijet će niže kamatne stope. Kad Hrvatska narodna banka postane integralni dio Europske središnje banke i prepusti monetarnu politiku Frankfurtu kao cijenu ulaska pod kišobran eurozone, dugoročno se otvaraju novi izazovi za domaću ekonomsku politiku.

Najvažnije pitanje koje se nameće u narednom srednjoročnom razdoblju jest ono što će biti s inflacijom, gospodarskim rastom i makroekonomskim neravnotežama. Njima se bavi analiza Hrvatske udruge banaka znakovitog naziva ‘Pred vratima eura s pogledom na dugi rok’ autora Velimira Šonje.

Iako je ranije euro pratila ne baš laskava opaska da je dobar za dobra vremena, a loš kada stvari krenu nizbrdo, danas tome više nije tako jer je, poučena krizama, Europa izgradila (i još izgrađuje) stabilizacijske mehanizme i instrumente. Odemo li 20-ak godina unatrag, sve prethodne krize u Hrvatskoj su bile “grbavije”.

Povijesno smo imali tendenciju padati jače i dulje od ostalih da bi se tek ‘lockdown’ kriza pokazala kao prva u kojoj smo manje stradali i vrlo brzo se oporavili. To možemo zahvaliti strukturnim razlozima jer sektori poput građevine, poljoprivrede i IT-ja nisu osjetili potrese, uslužni sektor je otporniji, a ubrzanom oporavku pomogle su obilne financijske injekcije iz europskih fondova.

Šonje smatra da će Hrvatska, unatoč raširenoj percepciji, uvođenjem eura imati puno manje problema jer je domaći kapacitet za borbu s krizama snažniji.

“Problemi nastupaju u razdobljima uzleta u kojima se bez adekvatnog odgovora nakupljaju makroekonomske neravnoteže. Na umu treba imati da će nakon 2026. značaj EU fondova početi padati, a iz primjera južne Europe vidljivo je da je potom konvergencija puno manje sigurna”, ističe.

Monetarna politika prilagođavat će se prosjeku eurozone što za Hrvatsku izgledno neće biti dovoljno restriktivno u razdobljima uzleta, što otvara mogućnost da neadekvatni odgovor fiskalne politike prebaci teret na makrobonitetne mjere predstavljajući uteg potencijalu rasta.

Ostane li inflacija u dugom roku povišena, uzrok toga može biti konvergencija. Glavno pitanje je raste li razina cijena zbog veće produktivnosti ili se ekonomija pregrijava na valu viška agregatne potražnje.

“Sva priča svodi se na to kakve ćemo politike voditi da se spriječe makroekonomske neravnoteže, a da imamo značajan rast”, smatra Šonje. Instrumentarij na raspolaganju ključan za održavanje konvergencije su strukturne politike, fiskalna i makrobonitetne mjere.

Povijest je dokazala da Hrvatska u strukturnim politikama i dugoročnom razmišljanju naprosto nije dobra. U cijeli ovaj tekst, da budemo iskreni, ne bi stalo da krenemo nabrajati gdje smo podbacili s reformama, od kojih se odustalo zbog pritiska pojedinih društvenih skupina, koje su bile politički neoportunitetne, lepeza je razloga. Vrijedi to za administraciju, teritorijalnu upravu, zdravstvo, tržište rada, mirovinski sustav, obrazovanje, poreznu politiku, poduzeća u vlasništvu države…

Tračak nade nazire se reformskih zahvatima Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, temelja za 5,5 milijardi europskog novca. Ako je suditi po prvim nacrtima, primjerice reforme zdravstva ili školstva, višak ambicije sigurno im se ne može predbaciti.

“Mi ne provodimo reforme, igra će se igrati između fiskalne i makrobonitetne politike. Ne bude li fiskalna dovoljno restriktivna, HNB i u nekoj mjeri i Hanfa, morat će posezati za mjerama prema financijskom sektoru, a to je šteta”, kaže Šonje.

Fiskalna politika ima ogromne potencijale (i bez kontroverznog poreza na ekstraprofite oportuno proširenog s energetskih kompanija na ostale koji “previše” zarađuju po ocjeni vladajućih). Javljaju se novi izvori prihoda poput sudjelovanja u emisijskoj dobiti, kao i mogućnost preusmjeravanja viška prihoda od PDV-a tijekom uspješnih sezona u fond za stabilizaciju u krizama.

Jedna od tehničkih posljedica zamjene domaće valute jest oslobađanje ogromne likvidnosti bankama. U kolovozu je na snagu stupila izmjena odluke o obveznoj pričuvi koju banke drže kod HNB-a prema kojoj se stopa obvezne rezerve smanjuje s 9 posto na 5 posto, potom u prosincu izjednačava sa stopom eurozone od 1 posto.

Rezultat tog usklađivanja bio je val kunske likvidnosti od 14,7 milijardi kuna koji je zapljusnuo domaći bankovni sustav povećavši dnevni višak likvidnosti na oko 80-ak milijardi kuna, gotovo deset milijardi kuna više nego prethodnog mjeseca. Na istom tragu su promjene odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima s postupnim smanjenjem sa 17 posto na 8,5 posto, s potpunim ukidanjem u prosincu.

Kalkulacije regulatora pokazuju da je kumulativni efekt mjera oslobađanje oko 70 milijardi kuna dosad zamrznutih bankama. Priljev likvidnosti očekivano bi mogao ublažiti pooštravanje uvjeta kreditiranja unatoč rastu kamatnih stopa zbog inflacije.

Za neke zadnji trajekt za odlazak s pustog otoka, za druge korak u dobrom smjeru, ali nikako panaceja, euro je logičan korak s obzirom na uvezanost domaćeg gospodarstva s europskim. Možda najvažnije što još nismo osvijestili, a euro tome pomogne, jest da je EU naše domaće tržište. Sjedanjem za stol u Europskoj središnjoj banci otvara nam se mogućnost sudjelovati u oblikovanju monetarne politike, što je povijesni presedan i prilika kakvu dosad nismo imali. No, euro ne mijenja činjenicu da većinu posla da uskočimo na vlak konvergencije tek treba odraditi.