U Hrvatsku su stigli iz Tajlanda, gdje su nakon godinu dana provedenih u Kambodži živjeli u kućici usred nepreglednog rižinog polja, piše Jutarnji list.

Danas žive u vinogradarskom predjelu desetak kilometara od Varaždina, na brijegu Halić koji je do zadnje recesije bio vikend utočište imućnih Varaždinaca, i vlasnici su nekoliko kuća za odmor koje iznajmljuju i od toga žive.

Bijeg od dosade

– Nisam čovjek od karijere, volim život i želim uživati u njemu bez brige oko novca za stanarinu. Razmišljali smo kako bi izgledao naš život u Njemačkoj. Dosadan stalni posao, a u međuvremenu Lisa u školi njemačkog jezika. Odlučili smo se za neovisnost i slobodan život, u kojemu smo odgovorni sebi samima. Ne možemo zaraditi kao u Njemačkoj, ali dok pokrivamo sve životne troškove, sasvim smo OK – govori Benjamin. Rade i žive na istom mjestu pa je sve, kaže, puno lakše. Lisi je prepustio kompletnu skrb o gostima i upravljanje vilama, a on se brine o održavanju.

O preseljenju u varaždinsku okolicu nisu suviše razmišljali.

– U ovaj kraj dolazim od 18. godine kao gost obitelji koju sam upoznao za njihova rada u Njemačkoj. Živio sam uokolo po svijetu kad mi je prijatelj poslao sliku kuće koju je kupio na susjednom brijegu, Dugom vrhu. Svidjelo mi se pa sam pronjuškao na Njuškalu nudi li se nešto u blizini, vidio kuću koja mi se svidjela i odlučio je kupiti i doseliti se – govori Benjamin. Uskoro su kupili još dva imanja, sve ih kompletno renovirali i od zapuštenih vikendica napravili prestižne vile za najam. Ulog je bio velik, ali nisu požalili jer njihove su vile uskoro stekle izvrsnu reputaciju među turistima u tranzitu.

U vile na zagorskom bregu, Benjamin je uložio cijelu ušteđevinu. Novac je zaradio radeći kao osobni asistent mladom Nijemcu s tjelesnim poteškoćama, prikovanome za krevet i pasioniranom geniju za kompjutorske igre. S njim je ušao i u svijet gaminga pa se i danas sporadično bavi i računalnim igrama.

Lisa na varaždinskom brijegu uzgaja tajlandsko povrće, kojemu očigledno godi zagorski zrak pa odlično uspijeva. 

U Hrvatskoj se, što im je najvažnije, osjećaju sigurnima. 

Prije dolaska u Hrvatsku, 2015 godine, Lisu je morao ostaviti na Tajlandu u školi jezika čija je diploma potrebna za dobivanje njemačke bračne vize. Birokracija potrebna za Lisin dolazak potrajala je pola godine, nakon čega su se napokon u Njemačkoj i vjenčali. Bio je to prvi Lisin posjet Europi i Benjamin je želio da upozna Njemačku, kao plan B ako im se ne dopadne život u Hrvatskoj.

– Izabrali smo Hrvatsku – govori Lisa.

Vole svoj život na brijegu.

Vlasnici smo vila, a tretiraju nas kao tražitelje azila

Iako se žele osjećati tu kao doma, famozna im hrvatska birokracija pokušava selidbu u Hrvatsku učiniti mrskom.

– Registracija u policiji je išla sporo i teško. Vrlo su striktni i dozvoljavaju razgovor jedino na hrvatskom, iako je u našem slučaju policajka znala engleski. Morali smo dovesti prevoditelja. Osjećaš se kao ‘what the fuc…g wrong is here?’. Nismo izbjeglice i tražitelji azila u potrazi za boljim životom u bajkovitoj Hrvatskoj, nego vlasnici kuća s namjerom razvijanja unosnog posla. Bez uvrede bilo kome, ali čudno je kad vas seoski momci u policijskoj uniformi ispituju cijeli niz neshvatljivih pitanja, poput koju ste školu završili, što vam rade roditelji i obitelj…

Potpuno im je nejasni i sumnjiv bio naš plan otvaranja kuća za odmor i iznajmljivanje turistima. Gledali su nas kao čudake. Treba hrpa papira da se prijavite u Hrvatskoj. Najgluplja stvar ikad su biljezi, potrebni za svaki dokument. Dođem u ured, pripreme se papiri i onda me šalju van po biljege. Pa uokolo tražim kioske koji ih prodaju… Suludo. Nakon toga se s neprocjenjivim biljezima vraćam u ured. Prije sam bio uvjeren da je njemačka birokracija grozna, ali nakon što sam upoznao hrvatsku, mislim da je vrlo učinkovita.

Također, u Njemačkoj, Tajlandu i Kambodži nikada nisam imao posla s policijom, da bi hrvatska policija sve trostruko nadoknadila. Kasno navečer dolaze nam policajci u civilu s identifikacijskim, CSI pločicama oko vrata. Ulaze i kažu da imaju nekoliko pitanja, a ona su uvijek ista – o našim obiteljima, imamo li braće i sestara, u koju smo školu išli, jesmo li i gdje radili…

Kao da se boje da nećemo dovesti još ljudi u, kako oni ostavljaju dojam, vrlo poželjnu zemlju za život. To je užasno uznemirujuće i čudno. Hrvati koji dolaze raditi i živjeti u moju zemlju, Njemačku, ne doživljavaju ništa slično. Pritom smo mi stalno nastanjeni u Hrvatskoj s prijavljenim prebivalištem, bez adrese u Njemačkoj.

Hrvatski nam zakoni omogućuju imati privatno vlasništvo i posao pa ne vidim u čemu je problem.

Dosad je policija dolazila nekoliko puta godišnje, ove godine još nisu, ali stalno ih očekujemo. I opet ću ispočetka doživjeti inzistiranje da razgovaram na hrvatskom, iako sam Nijemac i nisam ga stigao dosad naučiti. Čini mi se da policajci ne mogu vjerovati da je Nijemac, bez hrvatskih korijena, odlučio živjeti u Hrvatskoj i da mu hrvatski nije materinji jezik. Mislim da su uvjereni kako se sprdam s njima i ne želim govoriti hrvatski. Vjerujem da istovremeno mnogi od njih imaju rodbinu koja je odselila u Njemačku, ali to im je potpuno normalno.

Razlika između nas i njih je da mi nismo došli zarađivati nego živjeti opušteno i u miru, bez presinga. Nismo imali previše novca, ali dovoljno za kupovinu kuća i pokretanje posla. Budući da smo, osobito u ljetnim mjesecima stalno puni, ulaganje nam se polako vraća.