Uvertira za ovotjedni sastanak radne skupine zadužene za pronalazak dogovornog rješenja u slučaju kredita u švicarskim francima nije bila obećavajuća.

Prilično je jasno upućivala da se od jučerašnje seanse dužnika, bankara te predstavika države u najboljem slučaju može očekivati dogovor da će nastaviti razgovore. Tako je i bilo; novi sastanak najavljen je za idući ponedjeljak. Platforme s kojima su potkraj prošlog tjedna izašli Udruga Franak s jedne i udruga banaka s druge strane, teško da su mogle biti udaljenije pa je prilično razumljivo i da su članovi radne skupine nakon sastanka mahom ostali nedostupni. Spremnost za davanje izjava pokazao je nakon sastanka tek koordinator Udruge Franak Denis Smajo. Zadovoljan je što su uspjeli s bankama sjesti za isti stol. Razgovori su, kaže, bili konstruktivni, što god to značilo.

Naime, dodao je kako su u UF-u nezadovoljni što se banke nisu odmakle od svog predloženog socijalnog modela rješavanja problema CHF dužnika, zbog čega su zatražili hitan sastanak sa guvernerom HNB-a Borisom Vujčićem kako bi se preispitali modeli konverzije kredita u švicarcima. Priprijetio je i da su, bude li potrebno, spremni pritisnuti banke na način "da možda više nećemo plaćati te kredite". Franak je već prošli tjedan za sastanak nagovijestio ustrajanje na linearnom pristupu i maksimalističkim i ne baš realnim zahtjevima. Oni se svode na smanjenja glavnice, odnosno konverzije kredita u kune, i to prema početnim uvjetima. Točnije, konverziju su predvidjeli što se tiče tečaja za preračun kredita, ali u pogledu kamatnih uvjeta zadržali bi se na onima koji su pri ugovaranju kredita vrijedili za CHF, jer im uz aproksimaciju kamatne stope na kunski stambeni kredit (prije desetak godina takvi nisu bili dio standardne ponude) računica ne bi išla na ruku.

Iako je u izbornoj godini kod nas svašta moguće, a premijer Zoran Milanović već je pokazao da je spreman i na opasne hazarderske poteze, teško da i u UF-u računaju da im može proći takav maksimalizam. Među ostalim, za pregovarački proces prilično je važna činjenica da su na čelu banaka koje su danas za pregovaračkim stolom uglavnom "neki drugi ljudi", koji s erom pošasti CHF kredita nemaju veze, koji mnogo izravnije nastupaju kao predstavnici stranih matica i koji su zbog svega toga daleko "tvrđi" u pogledu većih kompromisa. Svjesni su, naime, da je većina zakonskih rješenja za dužnike u švicarskom franku koja su se dosad vrtjela veoma ranjiva s aspekta ustavnosti, a time i utuživa.

Ipak, i bankari zacijelo računaju da misija olakšanja položaja dužnika po CHF kreditima u trenutnim političkim okolnostima neće ostati u okvirima iznalaženja rješenja za dužnike u potpuno bezizlaznoj situaciji u smislu sposobnosti otplaćivanja kreditnih anuiteta. A za ovotjedni sastanak oni su se fokusirali upravo na rješenja za skupinu socijalno najugroženijih dužnika, predlažući dva modela otpisa dijela duga. Obje varijante, nažalost, i uz otpise nemalih iznosa preostalih potraživanja banaka za dužnike podrazumijevaju ostanak bez stana, odnosno prijenos vlasništva.

U jednom slučaju to se predviđa kroz prodaju kreditnog potraživanja državnoj agenciji s kojom bi mogli ugovoriti najam i mogućnost prava prvokupa, a u drugi model predviđa vraćanje ključeva banci koja bi im otpisala 'višak' duga povrh vrijednosti stana. To sugerira da je za dužnike na koje se odnose predloženi modeli naročito važno u kojoj su fazi otplate. Naravno, bilo koja opcija koja znači ostajanje bez vlasništva nakon što su godinama mjesečno izdvajali neki novac za servisiranje duga po stambenom kreditu dužnicima teško pada. Ali socijalna zaštita onih koji su ostali bez prihoda ili radne sposobnosti mora uključivati (i) druge instrumente socijalne politike, uključujći mjere koje kojima im se osigurava krov nad glavom.

Udruga Franak u cijeloj priči o CHF kreditima nastupa s interesnih pozicija koji uvelike nadilaze socijalnu dimenziju. Iako je dvojbeno što bi porezni obveznici rekli na to da se preko njihovih leđa (izravno ili posredno) lomi i ceh socijalizacije gubitaka po kreditnima zaduženjima raznih severina, mandžukića, lalovaca, cvetojevića, popijača… politika zacijelo naginje prema "lineranim", odnosno rješenjima koja uključuju što veći broj građana. Pregovaračke pozicije banaka, međutim, možda ipak nisu tako slabe da se i u rješenju koje će se tražiti za dužnike koji još uspijevaju vraćati kredit ugradi socijelni kriterij.