Suočeni s kroničnim manjkom radnika u gotovo svim djelatnostima, od turizma, građevine do proizvodnje, poduzetnici su se u potrazi snažno okrenuli prema inozemstvu: broj stranih radnika dosegnuo je pet posto radne snage, porastavši 10 puta u zadnjih od 2017. do danas, a naznaka da bi se trend mogao promijeniti – nema.

Tržište rada, koje zrcali urušavanje demografije i iseljavanje prema bogatijim članicama EU, za većinu poduzetnika rapidno postaje glavni problem poslovanju i konkurentnosti, a time i uteg rastu i perspektivama gospodarstva. Upravo je manjak radne snage ponovno pocrtan kao najveća prepreka u anketi koju HNB redovno provodi među poduzetnicima.

U tvornici obuće Ivančica još su se prije izbijanja pandemije fokus okrenuli prema Dalekom istoku. U prosincu 2019. u Ivanec je sa Šri Lanke stiglo prvih 18 radnika koji će šivati dječje cipelice poznate pod brendovima Froddo i Bambi.

Zadovoljni iskustvima, danas u proizvodnji strani radnici čine oko 10 posto, kaže nam predsjednica Nadzornog odbora Nadica Zver. ”Imamo 56 stranih radnika ukupno, a u prvom kvartalu stiže nam još njih 30-ak. Ljudi nam dolaze iz Šri Lanke i Nepala”, kaže.

Ta radno-intenzivna industrija, relativno blizu bogatije Slovenije i Austrije, među prvima je osjetila probleme nedostatka radnika zahvaljujući nesretnoj kombinaciji starijih zaposlenika (u prosjeku 45 godina) i prirodnog odljeva umirovljenjima, slabog interesa mladih te iseljavanja. To ih je nagnalo da mrežu bace široko, puno dalje od regionalnog bazena gdje se obično traže radnici.

Strani zaposlenici u Hrvatskoj imaju osiguran smještaj, a osoba iz kompanije pomaže uređivanju osnovnih životnih potreba, od otvaranja računa u banci do izbora liječnika. Zakonodavac je propisao da bez obzira na porijeklo, strani radnici moraju imati ista prava i obveze kao i domaći. Iako je sveukupni dojam više nego pozitivan, u svakodnevnoj integraciji ima i problema.

”Jezik je najveća prepreka, ali uvijek netko zna engleski ili je tu Google translate. Veći problem je osiguravanje adekvatne zdravstvene zaštite. Imali smo slučaj da je ženu bolio zub, a svi stomatolozi koje smo kontaktirali su nam rekli da nemaju mjesta za nove pacijente”, prepričava naša sugovornica.

U proizvodnim pogodnima Ivančice prosječna prosječna plaća kreće se od 650 do 700 eura. Svi imaju osiguranu minimalnu plaću, a konačna primanja ovise o učinku i stimulaciji. ”Budući da neposredni učinak ima utjecaj na visinu plaće, ljudi su jako zainteresirani da zarade i moram naglasiti da se zaista trude”, kaže Nadica Zver.

Primanja u Hrvatskoj daleko nadmašuju niti 300 eura plaće na Šri Lanci, no kao i hrvatske građane, strance puno više mame europske plaće pa je pitanje kako ih zadržati po isteku pet godina. Tad imaju pravo iz Hrvatske otići prema drugim članicama. U Ivancu procjenjuju da će im u srednjem roku stotinjak zaposlenika otići u mirovinu, a mlade ne zanima raditi na obućarskim poslovima.

Dragutin Kamenski/D. Višnjić/PIXSELL

Još 2016. nijedan stranac
”Naše gospodarstvo osuđeno je na uvoz radne snage iz inozemstva za jednostavnije poslove u prerađivačkoj industriji. Država bi trebala pojednostaviti postupak dobivanja dozvola. Postupak posebno traje za tvrtke koje su usmjerene na zemlje poput Filipina, Nepala, Šri Lanke i Indije jer je za sve zaduženo veleposlanstvo u New Delhiju ograničenih kapaciteta”, kaže Zver.

Gotovo identična iskustva dijele i građevinari. Kamgrad, prema riječima vlasnika Dragutina Kamenskog, krajem 2016. nije zapošljavao nijednog stranca u proizvodnji, a danas na tim poslovima nema gotovo nijednog domaćeg radnika.

”Radimo s agencijama koje radnike dovode uglavnom iz Indije, Pakistana, Filipina… U bližem okruženju nešto malo radnika može se pronaći u Albaniji i Kosovu, u BiH ih gotovo više niti nema”, kaže Kamenski i naglašava da je uvođenje radnika iz inozemstva kompleksan proces koji zahtijeva puno edukacije i angažira velike resurse pa u kratkom vremenu smanjuje efikasnost poslovanja.

“Problem je jezična barijera, morate riješiti smještaj, a posebno je teško pronaći liječnike obiteljske medicine koji će ih primiti. U konačnici, strani radnici su apsolutno skuplja radna snaga od domaće, ali je nažalost istina da domaćih radnika – nema. Cijeli proces integracije država je isključivo prepustila poslodavcima”.

Sudeći prema okolnostima s terena, smatra da će manjak radne snage biti “nemoguće” riješiti u kratkom roku osim uvozom. Od oko 800 do 1000 zaposlenih ovisno o građevinskom ciklusu, u Kamgradu je danas 25-30 posto stranih radnika, a Kamenski procjenjuje da će ih za pet godina biti 50-70 posto. “S obzirom na rezultate popisa stanovništva i iseljavanje, usudio bih se reći da je povratak na staro nemoguć”, zaključuje Kamenski.

Zavaravajuće dobro
Dok građani Hrvatske nezaustavljivo pakiraju kovčege prema zapadnoj Europi, a domaći poslodavci traže radnike doslovno na drugoj strani svijeta, brojke barem na papiru izgledaju (zavaravajuće) dobro.

U HNB-u ocjenjuju da se tržište rada dosad pokazalo otporno na nepovoljna kretanja u gospodarstvu iako je vidljivo vrlo postupno slabljenje povoljnih trendova. Unatoč rastu zaposlenosti, nije došlo do snažnijeg pada nezaposlenosti što se može objasniti “velikim dijelom zapošljavanjem radnika iz trećih zemalja (izvan EU) te umirovljenih osoba na nepuno radno vrijeme”.

Snažno usporavanje koje se očekuje u idućoj godini tek će se blago početi prelijevati na tržište rada. Ukupna zaposlenost mogla bi se povećati za 0,4%, a anketna stopa nezaposlenosti spustiti na 6,8%. Rast prosječne nominalne bruto plaće usporit će na 7,9%, no za razliku od ove godine, realna primanja će blago porasti 0,5% zbog očekivanog usporavanja inflacije.