Na samoj granici Parka prirode Medvednica, gdje Donja Stubica graniči s Gornjom Podgorom, gospodin Ivan Šulog zasadio je plantažu banana.
– Radi se o indijanskoj banani koja je starija od dinosaura, preživjela je ledeno doba, kaže Ivan za HRT.
– Indijanska banana zove se indijanska zato što su je jeli Indijanci, a banana zato što ima okus kao da jedete kremu od banane. I po tom je dobila ime indijanska banana. Za razliku od aronije, koju ćete kupiti jedanput, probati, i više nećete jer je trpka, opora – ovo kad probate, vi nazovete: “Daj još”, kaže.
– Čula sam neku priču da neki luđak sadi banane, a poslije sam saznala da ja radim za tog luđaka, kaže radnica Mirjana Đurin.
Šulog kaže da se pogubi kad treba nabrojiti što sve ima.
– Lulu, babako, tamarilo, passion fruit, chili, surinamske trešnje, indijanske banane, juzu, kumkvat, i tako dalje i tako dalje. Ali to su vam sve biljke, nisu likovi iz crtića, kaže.
Međutim, sve što je na prvi pogled izgledalo prelijepo da bi bilo istinito dobilo je i svoju drugu stranu. A to je investicija u golemi plastenik i još veći kredit.
– I tako je išlo nizbrdo da ne možete vjerovati! Jedne godine je susjed špricao svoju njivu, kukuruz, i meni je pošpricao i uništio cijeli plastenik. Sljedeće godine bude ona nesretna Gunja, kad čitavo ljeto pada kiša i nema oprašivanja i meni u plasteniku nema ničega. Takav splet nekakvih nesretnih okolnosti i deset godina to traje, i agoniji nikad kraja. Problem na problem. Ta priča je toliko ozbiljna da je to rata kredita od tisuću kuna dnevno, i evo, sad u prvom mjesecu ide zadnja rata, kaže Ivan.
Novi život nakon kredita i nova kultura. Japanske juzu naranče. Ivan im predviđa uspjeh zato što se u Japanu sve prodaje na burzi.
– Ja dolazim vegetacijski ispred Japana, sadim u Dalmaciji gdje bura radi nutritivno da imam najjaču juzu na svijetu, nutritivno, i oni će to platiti suhim zlatom. Ovo je plantaža i ja sjedim negdje u fotelji sa suncobranom, Japanci sami beru, dođu na izlaz i kažu, “Imamo tri tone”, ja kažem, “Još uvijek nije sjela lova, sjela lova, možete izaći” i to je to, objašnjava.
Ipak, posao nije baš kako neki zamišljaju – hakuna matata.
– Ljudi čuju to što ja radim, i onda to zvuči tako lijepo, egzotično, dobro, i sad očekuju da je to megalomanstvo, da tu teče lova u potocima, što nije tako. Onda se oni nonšalantno ponašaju, da ne okopaju, pa ništa ne rodi, pa zašto nije rodilo, očekuju da ništa ne rade, a da na jesen voze BMW, kaže Ivan za HRT.
No onima koji se žele upustiti u taj posao ponudit će pomoć. I za prijavu u EU fondove, i za otkup. A za ljude koji vole po sitno – model sličan urbanim vrtovima.
– Ovo su prvi urbani voćnjaci vjerojatno u Europi, postoje urbani vrtovi u Zagrebu, gdje dođu ljudi i uzmu si 20 kvadrata, i to netko održava za njih ili to sami održavaju. Isti model je ovdje – nemate zemlje, ne možete posaditi svoje banane, OK, od sad imate, vi zakupite od nas pet banana, na njih se stavi pločica s vašim imenom, podacima koje želite, i mi se brinemo sve do berbe, kaže Ivan.
– Sad je to preraslo granice Hrvatske, pa počinjemo i u Srbiji, i u Crnoj Gori su posađene indijanske banane, i počinjemo u Albaniji. Kum je čak kupio sto hektara u Obali Bjelokosti, kaže.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Uključite se u raspravu