Tri grada srednje veličine s oko 150 tisuća stanovnika uvela su besplatan javni prijevoz na svom području. Od 1. travnja 2024. vožnja javnim prijevozom ne naplaćuje se u Slavonskom Brodu ni građanima ni posjetiteljima, a cilj cijelog projekta je smanjenje zagađenja, kao i ušteda koju građani time ostvaruju. Slavonski Brod bio je prvi veliki hrvatski grad s 60-ak tisuća stanovnika koji je krenuo s besplatnim javnim prijevozom za sve, no vrlo brzo pridružili su mu se Velika Gorica i Samobor. Gradske vlasti Velike Gorice u cijelosti sufinanciraju javni prijevoz na području grada od srpnja prošle godine, a od početka ove godine takva je odluka donesena i u Samoboru, gradiću nadomak Zagreba s oko 37 tisuća stanovnika na širem području. Do lokalnih izbora još bi se neke sredine mogle priključiti spomenutom trojcu jer se gradske blagajne i više nego dobro pune prihodom od poreza na dohodak!

Naknada i za besplatno

Hoće li s besplatnim javnim prijevozom nestati i obveza poslodavaca da svojim zaposlenicima podmire trošak dolaska na posao i odlaska s njega, koji se uvijek vezao za mjesečnu cijenu radničkog pokaza? Naknada za trošak prijevoza na posao i odlaska s posla nije uređena Zakonom o radu, ali slovi kao stečeno pravo preneseno iz socijalističkog razdoblja te je plaćaju čak i poslodavci koji nemaju kolektivni ugovor. Takvo se pitanje našlo i na sjednici povjerenstva ovlaštenog za tumačenje kolektivnih ugovora u javnom sektoru, koji reguliraju materijalna prava zaposlenih, jer je nekoga zanimalo treba li sada država kao poslodavac zaposlenih u javnom sektoru na području Slavonskog Broda, Velike Gorice i Samobora plaćati naknadu za prijevoz ako je taj prijevoz u njihovim sredinama besplatan. Povjerenstvo je odgovorilo da naknada za prijevoz ostaje, bez obzira na to što stanovnici spomenutih mjesta ne moraju kupovati ni dnevnu ni mjesečnu kartu za javni prijevoz. Zasad se u zoni besplatnog javnog prijevoza nalazi samo oko četiri posto stanovnika Hrvatske. Kad bi se kojim slučajem na takav korak odvažili i veliki gradovi poput Zagreba, Rijeke, Splita ili Osijeka, pitanje je bi li se obveza isplate 50 ili 70 eura mjesečno, koliko najčešće iznosi, za trošak prijevoza na posao i s posla zadržala!

Poslovni svijet s Ilijom Jandrićem

Branko Roglić: Ne osjećam se kao najbogatiji Hrvat

Visina naknade ovisi o tome prometuju li na određenoj relaciji javni prijevoznici, kako su uređene njihove tarife, ali i o snalažljivosti samog zaposlenika. Porezni konzultanti vele da je posljedica toga da u brojnim sličnim ili jednakim situacijama škole i bolnice nejednako postupaju, bilo na štetu ili u korist zaposlenika. Čekaju li na autobus ili tramvaj više od 45 minuta pri dolasku ili povratku, zaposleni u javnom sektoru imaju pravo na podmirenje troškova benzina s otprilike 0,17 eura po prijeđenom kilometru. Osim toga, ima puno radnika koji putuju na posao u drugi grad ili županiju. Pojedine javne ustanove nekim svojim zaposlenicima daju više novca za prijevoz nego za neto plaće. Slično je i u građevinskom sektoru gdje je terenski dodatak često veći od neto plaće koju primaju građevinski radnici.

Nadležna državna tijela zasad nisu spremna dati više podataka o tom trošku, a iz Ministarstva rada odgovorili su nam da, koliko je njima poznato, “udio naknade za trošak prijevoza u odnosu na ukupni trošak rada iznosi oko 1,8 posto”.

Ima li se na umu da će ovogodišnji rashodi središnjeg proračuna za zaposlene iznositi 6,144 milijarde eura, izračunali smo da to znači da će trošak prijevoza središnji proračun stajati 110 milijuna eura. No tu su i lokalni proračuni kao i proračun zdravstva koji je isključen iz državne riznice. Bolnice često zapošljavaju radnike izvan svog sjedišta pa im je i trošak prijevoza visok.

“Kao uvjet za ostvarivanje prava na naknadu za trošak prijevoza uzima se udaljenost mjesta prebivališta, odnosno boravišta zaposlenika od njegova mjesta rada, pri čemu ona mora iznositi najmanje dva kilometra. Pravo na naknadu troškova prijevoza za udaljenost veću od 100 km utvrđuje nadležni ministar posebnom odlukom. Konačni iznos naknade za trošak prijevoza ovisi o udaljenosti mjesta prebivališta, odnosno mjesta boravišta zaposlenika do njegova mjesta rada te o vrsti prijevoza koji zaposlenik koristi”, odgovorili su iz resora koji vodi ministar rada Marin Piletić.

Metodologija loša

Zanimljiv prijedlog stiže i s poduzetničke scene. Građevinski poduzetnik i pionir u kolektivnom pregovaranju sa sindikatima Mirko Habijanec veli da su primanja zaposlenih u tom sektoru “sigurno od 20 do 30 posto” veća od službenih podataka o plaćama. Prosječne neto plaće zaposlenih u stanogradnji nešto su niže od tisuću eura neto.

“Puno je naknada koje radnici ostvaruju kao neoporezivi primitak, osobito u građevinarstvu. Kad su na terenu, primaju od 20 do 25 eura dnevno terenskog dodatka, uz plaćenu hranu, prijevoz i smještaj. Ti i svi ostali primici, nagrade za poslovne rezultate, jubilarne nagrade, božićnica i sve drugo knjiže se pod ostale troškove, što na godišnjoj razini iznosi oko 5000 eura”, kaže Habijanec. Poručuje da bi Državni zavod za statistiku trebao pratiti sva primanja zaposlenika kako se ne bi stjecala iskrivljena slika o primanjima. Državni zavod za statistiku kao plaću evidentira samo onaj dio radnikovih primanja na koji su plaćeni doprinosi.

Upravljanje rizicima

Je li svaki rizik prilika? Kako prepoznati potencijal u izazovima i potaknuti poslovni razvoj

Studija slučaja

Studija slučaja – Panvita: Zašto su strateška partnerstva ključna za finaliziranje multimilijunskih akvizicija u regiji

POGLEDAJTE NOVI PODCAST ‘POSLOVNI SVIJET S ILIJOM JANDRIĆEM’