Ukrajinac Andrij Matjuha, poduzetnik poznat po biznisu s igrama na sreću te vlasnik FavBeta još prije pet godina svoj je kapital odlučio uložiti u novi biznis – peradarski, odnosno proizvodnju piletine.

Prvo je farmu planirao graditi u Vukovaru. Tamo je već snimao lokacije i radio analize, no onda se dogodio potres u Petrinji. Predstavnici Vlade, koje naš sugovornik Oleksij Ševčenko, predsjednik Uprave Petrinja Chicken Company (PCC), ne imenuje, tada su poduzetniku Matjuhi predložili da promijenili lokaciju svog velikog projekta – pileće farme koja će u konačnici godišnje proizvoditi čak 150 tisuća tona pilećeg mesa i zaposliti 3500 ljudi.

No neki strahuju od ove investicije. Smatraju da će zatrti hrvatsku proizvodnju koja s godišnjim kapacitetom od oko 90 tisuća tona mesa peradi zadovoljava gotovo 90 posto domaćih potreba. Kritiziraju i model proizvodnje koji odudara od hrvatske i europske tradicije.

Na kritike Ševčenko, prvi čovjek kompanije, odgovara da su neutemeljene. Govori i o tijeku projekta, problemima u realizaciji, financijskoj konstrukciji… No poslovanje svog šefa, Matjuhe, ne želi komentirati. Nije na njemu da o tome govori, kaže.

Matjuha ima brojne tvrtke po cijelom svijetu, a najviše u Europi. Samo u Hrvatskoj osnivač je, suosnivač ili član Nadzornog odbora devet kompanija. Većina je njih u 2022. poslovala s gubitkom. No naš sugovornik nije bio Matjuha već Ševčenko, predsjednik Uprave PCC-a.

Dakle, netko vam je iz Vlade sugerirao da projekt peradarske farme umjesto u Vukovaru realizirate u Sisačko-moslavačkoj županiji?
Da, zbog potresa i činjenice da je to jedna od najnerazvijenijih županija u Hrvatskoj koja ima veliki potencijal za rast. No i nama je ta lokacija odgovarala zbog tehnoloških uvjeta, ali i dostupnosti radne snage. Tako od 2020. radimo na projektu izgradnje peradarske farme u Sisačko-moslavačkoj županiji, iako je sam projekt pokrenut 2018.

Razgovarali smo i sa županom Ivanom Celjakom te svim gradonačelnicima i načelnicima. Nakon analize područja odlučili smo se koncentrirati na Petrinju. No, velike lokacije imamo i u Lekeniku, Sisku te njegovoj okolici. Zapravo u cijeloj županiji.

Projekt je ogroman i prostirat će se na čak 12 lokacija u županiji.
Tako je, imamo 12 lokacija za tov pilića, a raštrkanost nam je važna zbog biološke sigurnosti. Imat ćemo vlastitu proizvodnju stočne hrane, silose, tov pilića, preradu. Zbog ESG standarda imamo zatvoren energetski ciklus, odnosno bioplinsko postrojenje te solarnu elektranu. Kupili smo i modernu japansku tehnologiju za fermentaciju gnojiva. Sve će biti zatvoreno bez ikakvih mirisa. No, projekt nije ogroman. Barem ne u peradarstvu.

Naša će proizvodnja biti otprilike ista kao i ona Perutnine Ptuj. U prvoj će fazi kapacitet proizvodnje biti 100 tisuća tona pilećeg mesa godišnje, a u drugoj fazi 150 tisuća tona.

U kojoj ste fazi realizacije projekta?
Sada finaliziramo projektiranje. Ako će sve biti u redu, računamo da ćemo kroz mjesec dana, ili nešto malo više, početi dobivati građevinske dozvole. Na realizaciji projekta trenutačno radi 65 zaposlenih, od čega je 70 posto Hrvata, ostatak su ljudi iz Ukrajine, Kazahstana i drugih zemalja.

Kad bi trebala početi izgradnja?
Radovi bi trebali početi krajem ove godine.

Rokovi su dakle, pomaknuti jer ste najavljivali da će gradnja početi u prvom kvartalu 2024.?
Da, planove smo malo mijenjali zbog problema s priključcima na struju i prirodni plin te dobivanja dozvola. No svjesni smo da je to tako i da taj proces traje. Sve smo probleme uključili u plan i program realizacije projekta. Nešto je promijenjen terminski plan puštanja u rad, ali ključne planove ne mijenjamo.

Kakve točno imate probleme?
U Lekeniku, gdje bi trebala biti glavna zgrada PCC-a te pogon za preradu, nemamo pristup dovoljno jakom priključku na struju. Potrebno je izgraditi trafostanicu.

Razgovaramo s HEP-om oko rješavanja tog problema. Razgovori su konstruktivni i voljni su nam pomoći. Izgradnja trafostanice u planu je. No, prošlo je tri godine, a ta je izgradnja i dalje samo u planu. Razmišljamo stoga o promjeni lokacije. No to nije kritično. Probleme rješavamo, ali to je dugotrajan proces.

Koja je alternativna lokacija?
Trenutno je ona još u Lekeniku. Dobijemo li bolju ponudu za kvalitetniji priključak, možda je promijenimo. Nije to problematično.

Kada se onda očekuje završetak projekta?
Krajem 2026. tvornicu planiramo pustiti u rad. Odnosno, nakon početka radova trebat će nam oko dvije godine za izgradnju i finalizaciju projekta.

Planirate zaposliti čak 3500 radnika. Hoćete li ih uspjeti toliko pronaći?
Nakon razgovora s gradonačelnicima i načelnicima shvatili smo da u toj županiji puno ljudi želi raditi, a nemaju gdje. Vjerujemo da ćemo ne samo zaposliti nezaposlene, već i one koji su iselili potaknuti na povratak. Imat ćemo vrlo stimulativne uvjete rata, a kako su naše lokacije raštrkane, računamo na radnike iz cijele županije. Kad krenemo s izgradnjom, krenut ćemo u ozbiljnu kampanju privlačenja zaposlenika.

Planirate i gradnju stambenih zgrada za 800 ljudi. Znači li to da računate i na strane radnike?
Prvenstveno računamo na domaće radnike jer nam iskustvo pokazuje da je najbolje kada su radnici istog mentaliteta i kada se svi razumiju. Osim plaća važno nam je ponuditi i dobre radne uvjete. Naša je glavna strategija privući mlade radnike. Zato i gradimo stambene zgrade. Bit će to mali stanovi i svaki će zaposlenik moći dobiti stan u kojem će živjeti s obitelji. Dakle, osim stimulativne plaće, radnicima ćemo nuditi i stan te im tako uštedjeti i novac i vrijeme potrebno za putovanje na posao.

ESG standardi poskupljuju projekt za oko 10%, što nije malo. Ali je nužno za dobro pozicioniranje na tržištu, kaže Ševčenko/Luka Stanzl/PIXSELL

Stan će biti besplatan?
Da, najamninu neće morati plaćati. Samo režije.

Pročitala sam da ste radili na više projekata izgradnje peradarskih farmi u Ukrajini i Kazahstanu. Na koliko ste projekata radili?
Radio sam na velikom projektu u Ukrajini čiji je ukupni kapacitet proizvodnje bio 500 tisuća tona pilećeg mesa te na projektu izgradnje peradarske farme u Kazahstanu.

Kakvo je vaše iskustvo realizacije investicija u te dvije zemlje u odnosu na Hrvatsku?
Općenito su u EU dugotrajniji procesi dobivanja svih dozvola, a time i realizacije projekata. Ti su procesi u Ukrajini i u Kazahstanu brži. Barem duplo brži.

Koliko je do sada uloženo u projekt peradarske farme PCC-a?
Blizu 25 milijuna eura.

Cijeli je projekt vrijedan 570 milijuna eura. Imate li zatvorenu financijsku konstrukciju za njegovu realizaciju?
Pregovaramo s investitorima te financijska konstrukcija još nije zatvorena. Nešto više od 50 posto investicije smo osigurali, a oko ostatka pregovaramo.

Tko su vam investitori, osim osnivača?
Banke, fondovi ali i strateški investitori.

Tko su strateški investitori?
Ne mogu otkriti jer smo u procesu pregovora. Kada zatvorimo pregovore i potpišemo ugovore, onda ćemo izaći i s tom informacijom.

Kada računate da ćete je zatvoriti?
Do kraja godine, odnosno do početka izgradnje.

A kako ide privlačenje investitora i prikupljanje kapitala?
Teško. Nije lako zbog trenutačne svjetske situacije.

Što ako ne uspijete prikupiti tih još 50 posto investicije?
Nema šanse da ne osiguramo taj novac.

Računate li na državne potpore?
Ne, niti ih tražimo, niti želimo. Postoje zakonske potpore u Hrvatskoj, ali one su smiješne za velike projekte. Odnosno, više su namijenjene malim proizvođačima.

A što je sa zemljom? Nju kupujete od privatnih vlasnika. Zašto niste uzimali državnu u najam?
Imali smo ponudu državnog zemljišta, no kada smo shvatili principe rada, hrvatske propise i zakone, odustali smo od ideje zakupa državnog zemljišta. Zaključili smo da je bolje kupovati privatna zemljišta. Dakle, sve realiziramo sami te radimo bez državnih potpora. Naši su odnosi s vlašću vezani samo uz realizaciju pojedinih faza projekta.

Što kalkulacije govore o isplativosti projekta?
Povrat ulaganja je oko 7-8 godina.

Odlučili ste se za zaokruženu proizvodnju što nije tipično za peradarsku industriju Hrvatske, pa i gotovo cijele EU. Peradarske se farme uglavnom temelje na kooperantskom modelu, što znači da veliki proizvođači dio proizvodnje prepuštaju malim proizvođačima. Zašto ste se odlučili na taj, netipičan za EU, model proizvodnje i poslovanja?
Nismo u tome jedini. Naime, i Perutnina Ptuj-Pipo ide prema zaokruženoj proizvodnji i u projekt izgradnje vlastitih farmi. Naše iskustvo pokazuje da model zaokružene proizvodnje optimizira troškove, ekološku sigurnost te nam osigurava 100-postotnu kontrolu nad svim procesima. Znači optimalniji je s više aspekata.

Također, čitav projekt prilagođavamo ESG standardima, odnosno ekološkim, društvenim i upravljačkim principima, a oni također utječu na razradu cjelokupnog projekta. Razradu i implementaciju ovih standarda provodimo u suradnji s konzultantskom kućom Ernst&Young. Usto, vodimo računa o implementaciji europskih direktiva poput one o dobrobiti životinja koja će stupiti na snagu u 2026. To znači da svaki peradarnik mora imati prozore, posebnu ventilaciju, određenu kvadraturu i slično. Ukratko mnogo toga što prije nije bilo potrebno, a takvi zahtjevi donose dodatne troškove. Slijediti ESG principe nešto poskupljuje projekt, ali sve europske i svjetske norme i preporuke to zahtijevaju.

Koliko ESG standardi poskupljuju projekt?
Oko 10%, što nije malo. Ali je nužno za dobro pozicioniranje na tržištu.

Ali, mali se proizvođači jako žale na vaš projekt.
A koji mali?

Najglasniji je predsjednik Odbora za peradarstvo Hrvatske poljoprivredne komore (HPK).
Ali oni se bavi uzgojem jaja, a ne brojlera. Naša proizvodnja nikako neće utjecati na proizvođače jaja jer u tu vrstu proizvodnje ne želimo i nećemo ići.

Ali on je predstavnik peradarske industrije unutar HPK-a.
Treba razumjeti dvije stvari. To je politički ‘hype’, odnosno njihov način privlačenja pažnje. Drugo, u Hrvatskoj nema jako malih proizvođača pilića, odnosno brojlera. Najmanji industrijski proizvođač je Valipile, čije je vlasnik moj poznanik i za kojeg, recimo, naš projekt nije štetan. Drugi je proizvođač Vindija, a on nikako nije mali. Treći je proizvođač Perutnina Ptuj-Pipo, koji također nije mali proizvođač.

No oni rade s kooperantima, odnosno malim proizvođačima.
Da, i koji je rizik? Ne vidim kako mi možemo utjecati na male proizvođače koji su kooperanti Vindiji, Perutnini Ptuj-Pipo ili drugima. Njima je veći rizik što Perutnina Ptuj-Pipo ide u projekt izgradnje vlastite proizvodnje. Također, ne planiramo prodavati živu perad već samo gotov i prerađen proizvod, odnosno meso peradi. Dvije godine prije nego što sam došao u Hrvatsku radili smo analizu tržišta te smo ustanovili da je najviša cijena piletine u Europi bila u Hrvatskoj. To u konačnici plaća kupac. Meni je to osobno bilo šokantno.

No vaša će proizvodnja biti veća od cjelokupne peradarske proizvodnje u RH. Ne čudi što se mali proizvođači boje.
Ali kao što stalno govorimo, ne planiramo mnogo prodavati u Hrvatskoj. Sukladno našoj strategiji prodaje u Hrvatskoj, planiramo prodavati maksimalno do 10 posto proizvodnje i to nikako neće utjecati na domaće tržište.

Na kojim ćete tržištima prodavati?
Imamo jako diverzificiranu strategiju prodaje te pregovaramo s raznim stranama iz raznih država. Već imamo preliminarne ponude o suradnji s distributerima te trgovačkim lancima. Svaki proizvod ima svoje tržište. Europa ima veliku potrošnju pilećih filea, a Ukrajina i Kazahstan, primjerice, iznutrica i mljevenog mesa, a mi strategiju prodaje planiramo sukladno potražnji svakog pojedinog tržišta.

Već smo napravili i analizu pakiranja za prodaju u trgovinama jer svaka država ima svoje standarde. Naime, na razini EU, kao i u cijelom svijetu, raste potrošnja pilećeg mesa. Kako raste i broj stanovnika, za pretpostaviti je da će potražnja biti još veća. Glupo je misliti da ćemo prodavati u RH zato što tu i proizvodimo.

Priča o našem negativnom utjecaju na domaću proizvodnju brojlera nema smisla i ne vidim kako je to moguće. Zanimljivo, imam i službu za informiranje, a i sam sam dostupan, pa nas nikada nitko iz HPK nije nazvao da pita što i kako planiramo. A otvoreni smo za sve razgovore. Mislim da je to politički ‘hype’.

Zašto mislite da rade politički hype?
Zato što nemaju temelja za ono što pričaju. U Ukrajini, primjerice, ima mnogo velikih proizvođača, kao što je MHP (kompanija Jurija Kosjuka koji je u Hrvatskoj vlasnik Perutnine Ptuj-Pipo iz Čakovca, op. a.) koji proizvodi oko milijun tona piletine, te mnogo malih proizvođača koji imaju jedan do tri peradarnika. I svatko pronalazi tržište. Mali imaju svoje standarde uzgoja i svoje kanale prodaje, a veliki, industriji proizvođači, svoje. Što se kooperanata tiče, mi na njih nikako ne utječemo.

Zašto ste se odlučili proizvoditi baš u Hrvatskoj?
Osnivač kompanije Andrij Matjuha tu posluje i živi već šest godina. On voli Hrvatsku te planira dobiti državljanstvo. Još prije rata u Ukrajini izrazio je želju da pokrene takvu vrste proizvodnje u Hrvatskoj. Kako smo ja i moj tim imali iskustva s takvim projektima te smo 2018. u rad pustili farmu u Kazahstanu, sjeli smo s gospodinom Matjuhom i popričali o projektu.

Ideja mu se svidjela i krenuli smo u realizaciju. Gospodin Matjuha nije niti razmatrao drugu državu, osim Hrvatske, za pokretanje peradarske proizvodnje.