Zagrebački učitelj glazbe Tihomir Petrović tek početkom siječnja krenuo je vraćati namještaj na mjesto u svom stanu na početku Palmotićeve, čak sedam mjeseci nakon početka sanacije teško oštećenog objekta u zagrebačkom potresu.

Iako je danas mirniji, jer već u potresu 29. prosinca pokazalo se da skupa tehnologija ojačanja zidova opravdava svaku lipu ulaganja, pred njim i njegovim susjedima još je mnogo posla i ulaganja u sanaciju i ojačanje haustora i vanjskih zidova.

Glavna poruka njegova dugačkog posta na društvenim mrežama ovih dana, u kojem je detaljno opisao tijek sanacije, mogla bi se sažeti ovako: sve morate sami, sustav ne da vam neće pomoći, već će od vas još tražiti da investirate u razne dozvole i papire, a ako imate sreće i mnogo dragih prijatelja, pronaći ćete i majstore.

Tihomir Petrović pristao je da objavimo dijelove njegove objave uz dodatna pojašnjenja, kako bi pomogao svojim sugrađanima koje tek čeka ovaj dugotrajan i iscrpljujući proces. “Moj stan je na prvom katu trokatnice u Palmotićevoj, zgrade površine cca 400 kvadratnih metara u obliku slova L, i u potresu je najviše stradao.

U dvjema sobama ispucali su zidovi ukoso, znak X bio je na svakom od tri nosiva zida cijele zgrade, svi su pregradni zidovi bili išarani pukotinama, a žbuka je popadala posvuda.

Nakon što smo zvali upravitelja GSKG i ostale institucije od kojih smo očekivali pomoć, i najčešće dobili odgovor da pošaljemo mail i čekamo, zahvaljujući ažurnoj predstavnici suvlasnika, krenuli smo sami u akciju”, pojašnjava Petrović.

Tri mjeseca za papirologiju

Odmah su naučili sljedeće. Sav namještaj treba odmaknuti od zidova da se može pristupiti i procijeniti oštećenja, a sanacija se radi isključivo na temelju pisanog dokumenta i plana svih radova. Projekt sanacije radi statičar s ovlaštenjem za rad na određenom području grada, i za njihovu zgradu koštao je 30-ak tisuća kuna, a izrada je trajala oko mjesec i pol.

Na temelju projekta traži se izvođač, što je isto dugo trajalo dok su se suvlasnici složili. Krajem lipnja konačno je izvođač odabran, dakle tri mjeseca proletjelo je samo u izradi zakonom propisane dokumentacije i odabiru izvođača.

“Zatim kreće utjerivanje dozvola, njih najmanje desetak. Za rušenje dimnjaka, za formiranje gradilišta, za ograđivanje gradilišta, za pristup dizalice, za pristup kamiona, za postavu skele, za postavu signalizacije da je tu gradilište…

A Zavod za zaštitu spomenika… nakon razgovora s njima, zapanjen sam da su uopće svojedobno dopustili da se plinska rasvjeta u mojem stanu zamijenila u električnu. I naravno, na krovu mora biti biber crijep, ne može jeftiniji. Limeni krov koji je imitacija crijepa i barem 5 puta jeftinija i barem deset puta brža varijanta pokrivanja krova? Nemoguće.

Da nismo svi aktivirali svoje veze, na neke dozvole bismo čekali još i danas”, ističe Petrović. “Sredinom srpnja kreće sanacija krova, što je primarno, s tim da izvođač oteže jer nema dovoljno radnika, sve se radi vrlo nestručno, dolazi do novih oštećenja imovine vlasnika, a onda idu godišnji odmori, i sve stoji do Gospe, zbog čega su tri stana na 3. katu zgrade uništena provalama kiše”, svjedoči ogorčeni stanar centra grada.

Da bi platili krov zgrada je digla kredit od 1,1 milijun kuna. Crijep je na krov stigao tek krajem prosinca, a zgrada je pokrivena pred Novu godinu. Dimnjaci i dimovodni kanali su za vlasnike zgrada posebna horor priča. Za obnovu prvo valja tražiti suglasnost triju ustanova: dimnjačara, Zavoda za zaštitu spomenika i MUP-a. I opet treba napraviti strojarski nacrt, što košta 20-ak tisuća kuna.

“Zatim slijedi utvrđivanje činjeničnog stanja, koje se dobrano razlikuje od projekta rađenog prema nacrtima zgrade iz 1908. te dogradnje 1960., i više nitko ne zna gdje je što… Svi mijenjamo bojlere u kondenzacijske, u mukom pronađene i preraspoređene dimovodne kanale uvlače se dimovodne cijevi i na samu staru godinu proradio je novi bojler u mojem stanu.

Na dopuštenje MUP-a za te radove valjda još uvijek čekamo”, priča Petrović, koji je paralelno s ovim procesom popravljao vlastiti stan.

Iako mu se na prvu trošak od približno 1200 kuna po kvadratu zida činio ogroman, danas je sretan što je izabrao ojačanje nosivih zidova Mapei tehnologijom – zidovi su izdržali ljuljanje novog jakog potresa bez pukotina.

Od Grada i Države još ni lipe

“Čini mi se da je to prosječna situacija u centru Zagreba, koja košta oko 300 eura po kvadratu stana, pa tko ima popravljat će, a tko se dogovori uzet će kredit kao mi. Pomoć Grada? Države? Još ni lipe. Nakon potresa Ministarstvo graditeljstva je objavilo da će sve oštećene zgrade dobiti pomoć od 12.000 kuna po stambenoj jedinici, za hitnu sanaciju.

Odmah nakon procjene štete predali smo sve tražene dokumente. Krajem prosinca, nakon 9 mjeseci, na upit gdje je to zapelo, odgovoreno nam je da još nije bilo vremena da se na temelju poslanih papira o zgradi formira službeni dokument na temelju kojeg bi se pokrenula isplata”, otkriva nam Petrović.

Istodobno, na potvrdama, procjenama, dokumentima potrebnim za radove, na prodaji materijala te porezu i prirezu na svaki čavao, letvu i crijep, država će zaraditi.