Pandemija Covida-19 je imala snažan utjecaj na smanjeni obim mobilnosti i poslovanja, što je posljedično utjecalo na pad cijene sirove nafte na globalnom tržištu i velike gubitke naftnih kompanija.

Kako se u takvim okolnostima snašla Ina, koliko će uzdrmani ovogodišnji rezultati utjecati na njezine strateške projekte – modernizaciju Rafinerije nafte Rijeka i Industrijski centar Sisak, te kako generalno vidi poslovanje ovog sektora u korona krizi i razdoblju nakon nje, govori Sandor Fasimon, predsjednik Uprave najveće naftne kompanije na našem tržištu.

Rezultati Ine za prvih devet mjeseci su daleko lošiji od istog razdoblja lani. Koliko je korona kriza zapravo uzdrmala vašu kompaniju?

Kontekst poslovanja ove godine je potpuno promijenjen u odnosu na prošlu i čitavo prethodno razdoblje. Cijele godine, posebice nakon prvog kvartala, bilježimo niske cijene nafte na svjetskom tržištu, niske cijene plina, a onda na to i vrlo niske rafinerijske marže.

Pogledamo li i turističku sezonu u Hrvatskoj, koja je također značajna za naše poslovanje, bila je bolja nego što smo u početku očekivali te je donekle kompenzirala lošu godinu. Štoviše, pomogla je da treći kvartal završimo s pozitivnom EBIDTA-om, ali je prva polovica godine bila negativna. U takvim uvjetima kompanija je prilagodila poslovanje, provela niz operativnih i financijskih mjera, ali se fokusirala i na nove proizvode i usluge, kako bismo prebrodili ovu situaciju.

Pratite li kako su u situaciji pandemije Covida-19 i pada cijena nafte poslovale druge kompanije iz regije, i posebno vaš matični Mol?

Ova godina vrlo je slična za sve naftne kompanije, bilo u regiji, bilo negdje drugdje u svijetu, a posebice je teška za one koje u svojem portfelju imaju i plinski biznis. Činjenica je, kao što sam već rekao, da su cijene nafte i plina na svojim povijesno niskim razinama te su velike svjetske kompanije iz sektora morale znatno smanjiti svoje operativne troškove, ali, ali i kapitalna ulaganja. Primjerice, kod Shella je to na razini od četiri milijarde dolara ili kod BP-a 2,5 milijardi dolara. Velik broj kompanija iz branše najavio ih rezanja od 15-30 posto.

Smatrate li da na naftno i, generalno, energetsko tržište mogu utjecati i rezultati američkih predsjedničkih izbora?

Vidjet ćemo u narednom razdoblju. No, općenito, sada su u fokusu Covid-19, odnosno njegove posljedice na ekonomiju.

Hoće li korona kriza, odnosno njezine ekonomske posljedice, utjecati na vaše strateške projekte. Tu prije svega mislim na Rafineriju nafte Rijeka i najavljenu investiciju u Sisku?

Usprkos tome što smo morali poduzeti neke bolne korake u operativnom poslovanju kako bismo održali financijsku stabilnost poslovanja, nismo odustali od niti jednog našeg strateškog projekta. To nisu projekti koje radimo od danas do sutra, već ono što će nam dugoročno donijeti tržišnu prednost. To je naša budućnost.

Modernizacija Rafinerije nafte Rijeka i transformacija Siska idu zacrtanim planom bez obzira na Covid-19. Prošle smo godine donijeli finalnu investicijsku odluku za postrojenje za obradu teških ostataka u Rijeci te smo započeli sa radovima. Radi se o investiciji teškoj četiri milijarde kuna, a postrojenje bi trebalo biti u pogonu 2023. godine. Ista situacija je i u Sisku gdje transformiranje u industrijski centar ide svojim tokom.

Kakva je trenutno situacija sa Siskom?

Postrojenje za proizvodnju bitumena se radi. Projekt biorafinerije težak je oko 300 milijuna eura. Uvršten je na listu strateških projekata Republike Hrvatske i upravo smo ga prijavili za sufinanciranje na Inovacijski fond Europske unije. Okvirno se očekuje da bi s radom mogla započeti 2025. godine, a kapacitet bi joj bio 55 tisuća tona bioetanola godišnje.

Sisak će se razvijati i kao logistički hub, a tamo će biti smještena i jedna od naših solarnih elektrana. Ponovit ću – Sisak ne napuštamo, već imamo održive projekte koje tamo razvijamo.

Vlada je krajem listopada odbila ponudu Ine za koncesiju luke u Urinju. Potom su se pojavila nagađanja da će cijeli projekt Rafinerije nafte Rijeka zbog toga kasniti te da je Ina namjerno poslala nepotpunu prijavu na natječaj. Možete li nam to prokomentirati?

Moram odmah reći da u ovom slučaju nije bilo nikakve namjere Ine za slanjem nepotpune dokumentacije. Također, nema nikakvog zastoja niti će navedena situacija utjecati na projekt modernizacije u Rafineriji u Rijeci. I dalje planiramo pokretanje 2023. godine. Velika smo kompanija, velik sustav s velikim brojem radnika i vanjskih suradnika, a ovo je obimna i kompleksna dokumentacija i činjenica je da se u takvim uvjetima greške znaju događati. Naravno da ćemo analizirati što se dogodilo i zašto je došlo do greške te ćemo po potrebi poduzeti korake da se to ne ponovi.

Da budem iskren, odmah nakon vijesti o odbijanju koncesije sam imao dva ozbiljna poziva i razgovora s našim vlasnicima. Jedan je bio iz Budimpešte iz sjedišta Mola, a drugi iz hrvatske Vlade s istim pitanjem – hoće li zbog ovoga kasniti izgradnja? Odgovor je ne. Nema kašnjenja. Da zaključim, nije bilo ovdje nikakve namjere, nema kašnjenja te smo i dalje predani projektu kao rokovima kakvi su postavljeni.

Na ponovljeni natječaj ćemo se javiti, a vremena je dovoljno s obzirom na to da nam je koncesija potrebna do kraja ožujka, nakon toga čekamo i građevinsku dozvolu za taj dio projekta. Zanimljivost je da je za ukupan projekt postrojenja za obradu teških ostataka potrebno čak 14 dozvola, a ovo je samo jedna od njih.

U zadnje vrijeme je bilo dosta govora o vodiku kao pogonskom gorivu za vozila i brodove. Kakva je trenutno tu situacija i pozicija Ine jer, koliko vidimo, radi se o zatvorenom krugu – nema puno vozila na vodik jer nema infrastrukture za to, a s druge strane nema infrastrukture jer nema vozila?

Vrlo smo zainteresirani za vodik jer ga proizvodimo, a s modernizacijom rafinerije u Rijeci će se njegove potencijalne količine još povećati. Vodik je zasigurno jedna od tehnologija budućnosti, no činjenica je da se na tome mora još dosta raditi. To je čisto gorivo i ima velik potencijal, posebice u teretnom i putničkom javnom prijevozu, no trenutno je najveća zapreka potreba za većim razvojem infrastrukture.

Prošle smo godine u Ini zajedno s nadležnim ministarstvima organizirali i konferenciju/radionicu na ovu temu. Interesantna nam je i suradnja s partnerima u ovom pogledu. Tu mogu spomenuti suradnju sa ZET-om i Gradom Zagrebom koji je uspješno prijavio projekt EU iz područja čiste urbane mobilnosti, točnije čistog javnog gradskog prijevoza.

Nekoliko godina se u hrvatskoj politici i javnosti spekulira o otkupu Ine od strane hrvatske države, a povremeno se poduzimaju u tom smjeru i neki koraci (angažiranje konzultanata i sl.). Ima li ta neizvjesnost kakvih utjecaja na poslovanje Ine, posebice po pitanju donošenja strateških odluka i mogućih investicija – konkretno da li se Ina u vašim viđenijima razlikuje kao dio Mola i kao samostalna kompanija.

Kratko i jasno – ne. Ne mogu komentirati vlasničke odnose, ali mogu govoriti uime menadžmenta Ine. Usmjereni smo na maksimalno unaprjeđenje poslovanja i radimo najbolje za kompaniju i njezinu budućnost. Naravno da, s obzirom na to da smo dio Mol Grupe, nekada koristimo sinergijske učinke. No, naše odluke donosimo u interesu kompanije i drago mi je da one od strateškog interesa podržavaju oba velika dioničara.