Oni koji su na svojoj koži najkonkretnije osjetili ulazak Hrvatske u EU izvoznici su čiji su proizvodi s etiketom "Made in EU" prodrli na ogromno kinesko tržište. Jedan od onih koji o tome svjedoče je Daniel Smiljanić, vlasnik Pan parketa iz Orahovice, koji već godinu dana koristi svaku priliku da pozove svoje kolege da se okušaju u prodaji u Kini. On sam prvi se put ondje pojavio 2014. na najznačajnijem sajmu za podne obloge na azijskom tržištu Domotex.

Uspostavio je kontakte i već iduće godine počeo je s prodajom parketa u Kini, u kojoj sada bilježi najbrži godišnji rast pa je, nakon Njemačke i Švicarske, Kina već postala njegovo treće izvozno tržište. Pan-parket inače tek pet posto proizvodnje plasira u Hrvatsku, a o rastu koji osvaruje na najmnogoljudnijem tržištu svijeta svjedoče i rezultati iz prva dva ovogodišnja mjeseca u kojima je već otpremljeno više od trećine ukupnog izvoza u Kinu 2018., koja je za Pan parket bio rekordna godina. Naznaku nastavka rasta daje i podatak da lani u prva dva mjeseca nisu imali nijednu isporuku za to tržište.

Izvoz u Kinu se, sudeći po ovom slavonskom proizvođaču, itekako isplati.  "Mi ondje izlazimo s premium proizvodom i cijena koju postižemo u Kini pet je puta veća od one u primjerice Njemačkoj", otkriva šef Pan parketa.

Ali Smiljanić priznaje da je oko poslovanja u Kini, svim prednostima unatoč, izuzetno oprezan. Zbog tog opreza Njemačka ostaje njihovo glavno tržište s udjelom od 40 posto, bez obzira na mogućnosti koje se otvaraju u golemoj Kini.

"Mi prije svega ne možemo zadovoljiti potražnju iz Kine, ne možemo proizvesti toliko proizvoda tog visokog standarda kakav tamo plasiramo, a to je ručno rađen parket koji je iznimno skup, a koji radi mali broj naših zaposlenika. S druge strane, važno nam je pouzdano tržište i stabilan rast od 10 posto godišnje", kaže Smiljanić. On je rođen i odrastao u Njemačkoj, gdje se poslovni planovi donose na godišnjoj razini i odstupanja su, kaže, oko 5%, no kada se pregovara u Kini, nema planova i sigurnosti, to nisu isti poslovni kodeksi kao u europskom poslovnom okruženju.

"Ne znamo koliko ćemo prodati u ovoj godini kao što znamo koliko ćemo izvesti u Njemačku. A u svemu tome izuzetno je važno kakvog agenta imate. To je prvo i osnovno za nas iz Europe – u Kini ne možete raditi sami", priča Smiljanić i pojašnjava da je sustav poslovanja toliko drukčiji da je pronalazak partnera na kojega se oslanjate neminovan želi li se ozbiljno krenuti u Kinu. Što je konkretno drukčije, pitamo ga? Apsolutno sve, odgovara. 

Majmunski mozak 'na živo'
Počevši od prve komunikacije kojom se stječe povjerenje klijenta, a uključuje i odlazak u restorane, čiji jelovnici nisu onakvi kakve imaju kineski restorani na europskom ili američkom kontinentu. Trebate, priča, biti spremni probati ono što jedu, a to je sve što se miče, od krokodila do majmunskog mozga "na živo". No, tu priča tek počinje. Mada često mislimo da je kod nas poslovanje komplicirano, Smiljanićevo iskustvo pokazaje da je u Kini još složenije.

Regulativa, a i sve ostalo, razlikuje se od područja do područja, a kontrole su posvuda rigorozne. Korupcije ne manjka, pa se kroz sve to lakše prolazi s dobrim agentom. Pan parket surađuje sa 60-godišnjim Singapurcem kojem je engleski prvi jezik, a živi u Pekingu i u trgovini drvetom je cijeli život  pa ima dobra poznanstva i odlično zna "teren". Iznenađuje i podatak da je trošak transporta minimalan. Riječka luka prima brodove iz Kine kojima stižu kontejneri za druge europske zemlje, a kako se nakon iskrcavanja ne bi vraćali prazni za Kinu, brodari imaju i više nego povoljne cijene prijevoza.

"Toliko povoljnije da nas više košta transport od Orahovice do Rijeke nego od Rijeke do Šangaja", otkriva Smiljanić. Što se parketarske industrije tiče, u Kini ima više proizvođača nego u cijeloj Europi, no proizvodi koji su višeg standarda traženi su, jer raste životni standard i broj dobrostojećih koji si žele priuštiti nešto bolje i drukčije. Izuzetno se povećavaju ulaganja u nekretnine što je dobra vijest za naše proizvođače, dodaje on. Zanimljiva je vijest iz ove proizvodne niše da se kineski proizvođači sve više žale kako im nedostaje radnika.

I u Kini ih tako moraju uvoziti, uglavnom iz Vijetnama. Smiljanić kaže kako radnici odlučuju koristiti subvencije koje država daje onima koji se vrate ili naseljavaju u ruralnim područjima. Iz tih krajeva populacija je posljednjih desetljeća migrirala u gradove u kojima su nicali pogoni, pa se počinje stvarati problem manjka u proizvodnji hrane, što država poticajima želi prevenirati. Na prihvaćanje ponude kineske države odlučuju se i mnogi radnici iz drvne industrije. Prosječna neto plaća u ovoj branši je oko 500 američkih dolara, s tim da ona za razliku od naših standarda, podrazumijeva sedmodnevni rad u tjednu, bez pauze.

Sajmovi idealan prvi korak
Odlazak na sajam u Kinu Smiljanić preporučuje kao najbolji prvi korak. Krajem ožujka ponovno će na Domotex, ovog puta s još dva domaća proizvođača parketa i podova, Galekovićem i Drvoproizvodom. Kad je Kina u pitanju, kaže, nema konkurencije i to je idealan način za nastup svim našim proizvođačima.

Prodati se može apsolutno sve, a pogotovo ako je dobar brend i visoke kvalitete. Kina "guta" proizvode iz EU, a Smiljanić tu priliku vidi za našu prehrambenu proizvodnju, prije svega za vinare i maslinare. U odnosu na njegov prvi dolazak u Kinu sada velik oslonac, kaže, daje i predstavništvo HGK, koje je vrlo agilno i od koristi za naše izvoznike. "Svakako isprobajte", savjetuje gospodarstvenicima.