Među onima koji iz Hrvatske najviše iseljavaju, pokazale su i posljednje statistike, obrazovani su i radno najpotentniji građani, koji emigriraju ili zbog bolje plaće i kvalitetnijeg radnog mjesta ili profesionalnog usavršavanja koje bi polučilo i šanse za dobru poslovnu poziciju.

Mnogi se zahvaljujući znanjima iz modernih tehnologija nađu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su takvi profili traženi i pružaju im se nove i velike mogućnosti razvoja. Tamo rade gotovo u tišini, u zavodima, laboratorijima, ali rade ‘svjetske’ stvari na valu suvremenih znanstvenih tokova. Jedna od njih je i dr. Tajana Šimunić Rosing, za koju su rijetki u Hrvatskoj čuli izvan specifične računalne znanosti, no u Kaliforniji je jedna od važnih istraživačica u onome što u Hrvatsku tek treba doći ili je na marginama ‘mainstreama’. Za Poslovni dnevnik govori o trendovima u computer scienceu, odnosu znanosti i biznisa, snazi istraživanja u SAD-u i mogućnostima za to u zemlji iz koje je otišla još kao studentica. Povod za razgovor za koji je ipak našla vremena dovršiti ga u roku unatoč silnim obvezama, jest njeno uvrštenje na listu najboljih inženjera svijeta u 2018., organizacije Institute of Electrical and Electonics Engineers (IEEE). Dio odgovora bio je na engleskom, na čemu se dr. Šimunić Rosing ispričala budući da ne zna sve navedene pojmove opisati na hrvatskom jeziku.

Otkada ste u Americi? Završili ste i slavni Stanford, koji je iznjedrio i brojne nobelovce.

​U Ameriku sam otišla 1987., na razmjenu učenika iz MIOC-a, danas XV. Gimnazija Zagreb. Doktorirala sam na Sveučilištu Stanford iz elektrotehnike i uz to završila MBA studij s naglaskom na visokotehnološko poduzetništvo.

Svjetsko udruženje IEEE vidi vas među najboljima za 2018. Je li vam laska, kao znanstvenici, Hrvatici, ženi?

To priznanje mi doista puno znači jer je općenito vrlo malo žena širom svijeta dobilo čast biti na toj listi dobitnika priznanja IEEE-a, a još je manje Hrvata. Sretna sam da mogu na taj način predstavljati Hrvatsku, a još uvijek ne mogu vjerovati da sam dobila priznanje koje je i Nikola Tesla svojedobno primio, nakon njega sam prva Hrvatica s tom titulom.

Koja su vam zaduženja na Sveučilištu San Diego u Kaliforniji?

​Voditeljica sam Laboratorija za energetsku učinkovitost sustava (System energy efficiency lab), u kojem s kolegama radimo na energetskoj učinkovitosti tzv. embedded, tj. uklopljenih i kibernetsko-fizičkih sustava. Kad sam se 2005. priključila ovom Sveučilištu, vodila sam projekte vrijedne ukupno više od 240 milijuna dolara. Najviše vremena provodim u istraživanjima, no isto tako i predajem studentima i pomažem u raznim projektima akademskog vođenja.

Iz CV-a je vidljivo da se bavite i energetski efikasnim computingom i da vodite projekte koje financira DARPA. To je ona agencija Ministarstva obrane koja je razvila internet.

Da, DARPA je upravo financirala projekt u vrijednosti 40 milijuna dolara, u okviru kojega moj tim radi na ubrzanju radnih procesa vezanih uz strojno učenje, odnosno machine learning. Da vam to oslikam na primjeru – upravo smo predstavili novi oblik koji omogućava da tzv. Deep Neural Networks rade čak pet tisuća puta brže od danas najbržih dostupnih sustava.

Istražujete i kako big data i umjetna inteligencija utječu na zdravo življenje. O čemu je riječ?

Vodim projekte razvoja umjetne inteligencije (AI) kao podrške zdravom življenju. Polazimo od toga da je pet od sedam vodećih razloga zašto stariji ljudi napuštaju domove ukorijenjeno u kognitivnom “propadanju”. Istraživanje nam pokazuje da je kognitivne promjene moguće, kad bismo ih uočili ranije, usporiti cijelim setom kognitivnih (mentalnih) i fizičkih vježbi.

Cilj našega projekta jest razviti senzoričku i robotičku infrastrukturu koja bi detektirala te promjene i osigurati personaliziranu intervenciju upravo kod kuće, istodobno omogućavajući osobi privatnost. Da bismo to postigli trebamo usavršiti AI algoritme i ustrojiti hardverske sustave koji su sposobni ne samo prikupljati podatke kod kuće, već i provoditi sve učenje na samim podacima kako bi se intervencije i mogle obavljati u realnom vremenu.

Što je to tzv. thermal management i thermal modelling u vašem znanstvenom radu?

Jedan od ključnih problema današnjih mobilnih sustava je temperatura, jer uzrokuje probleme s pouzdanošću, budući da je ona u elektronici eksponencijalno povezana baš s temperaturom, te stavlja čvrstu granicu kako npr. mobilni telefon može biti vruć, jer ljudska koža ne podnosi previsoke temperature. Takve termalne zadatosti uzrokuju značajna ograničenja u izvedbi i snazi. Zadatak našeg rada u ovom području je zadovoljiti zadatosti temperature i istodobno pružajući više performanse i bolju pouzdanost uređaja.

To činimo oblikovanjem proaktivnih tehnika termalnog upravljanja koje uče kako se korisnik ponaša i unaprijed mu se prilagođavaju, te tako izbjegavaju i stvaranje termalnih ‘hot spotova’.

Što je danas u žarištu računalne znanosti u svijetu?

Glavna pitanja koja mi svi danas pokušavamo riješiti vezana su uz to kako upravljati velikom količinom podataka koje Internet stvari (IoT) i drugi računalni uređaji stvaraju stalno, te kako oblikovati sisteme koji uče iz podataka, na način da mogu sačuvati privatnost i sigurnost i da su mjerljivi, skalabilni, jer sve više i više podataka dolazi s mreže, online. To zahtijeva dramatične promjene i u hardverskoj i u softverskoj infrastrukturi i u tome kako mi upravljamo kompjuterskim sustavima. Velik izazov današnjih sustava očituje se i u tome kako ćemo oblikovati buduću kompjutersku infrastrukturu da bi se mogla prilagoditi ljudskim potrebama, a ne da je obrnuto, da se čovjek prilagođava računalu.

Kakav je odnos vašeg sektora s industrijom, gospodarstvom? Silicijska dolina vam nije daleko.

​Suradujem s cijelom nizom kompanija u San Diegu, Kaliforniji, Americi i širom svijeta. Tijekom godina sam surađivala i surađujem s Googleom, Microsoftom, Ciscoom, Qualcommom, Intelom, IBM-om, HP-om, Broadcomom, Samsungom, Huaweijem i mnogim drugim kompanijama.

Pratite li zbivanja u EU, Hrvatskoj i njenoj znanosti? Što mislite o odnosu države prema obrazovanju?

Dolazim u Europu tri puta godišnje i surađujem s više sveučilista u Europi, uključujući i sa zagrebačkim Fakultetom elektrotehnike i računarstva, FER-om.

Svijet je postao vrlo mali, tako da je relativno lagano surađivati sa svima u svijetu. Hrvatska je mala zemlja, ali ima izvanredan školski sistem. Iz naših najboljih srednjih škola studenti se primaju na najbolja svjetska sveučilista. Mislim da je važno da se školski sistem i dalje razvija, pogotovo iz STEM područja, jer je tu najveća potreba u zapošljavanju širom svijeta. ​

Kako biste vi mogli potaknuti hrvatske studente i istraživače na suradnju? Ima li za njih mjesta u vašim projektima?

​Kod mene uvijek ima mjesta za sposobne i marljive ljude. Momentalno je kod mene izvanredan student za kojeg se nadam da će ostati na doktoratu. Imam aktivnu suradnju s FER-om, posebno s prof. Ivanom Petrovićem (dobitnik ovogodišnje nagrade HAZU za područje tehničkih znanosti za postignuće u istraživanju algoritama za sustave autonomije mobilnih robota, op.a.) i njegovim timom. Prije nekoliko godina sam došla u Hrvatsku s cijelom obitelji na šest mjeseci upravo radi suradnje s prof. Petrovićem na projektu koji je financirala Europska unija. Naše četvoro djece se lijepo uklopilo u život u Hrvatskoj i sada svake godine kad svratimo uživaju s prijateljima, a ja sam i dalje nastavila suradnju.​

Kako se Hrvati mogu nametnuti konkurentima iz svijeta da bi započeli u Americi? Mogu li do ostvarenja svoga ‘znanstvenog sna’?

U Americi nije problem uspjeti, treba samo krenuti. Konkretno, treba se prijaviti na studij i početi raditi istraživačke projekte s profesorima. Često iz tih projekata budu stvorene i nove kompanije.

Je li vam se tko javlja sa Zagrebačkog ili ostalih hrvatskih sveučilišta?

U kontaktu sam i sa Sveučilistem u Splitu, a i u Dubrovniku. Vrlo rado surađujem i želja mi je doprinijeti koliko mogu.​

Kako hrvatska inteligencija u inozemstvu može pomoći u razvoju hrvatske znanosti da bude više u službi gospodarstva?

​Mislim da može pomoći na razne načine – podjelom iskustava, suradnjom, zajedničkim projektima, otvaranjem tvrtki u Hrvatskoj, zapošljavanjem Hrvata u Hrvatskoj i izvan nje, i preko financiranja studija na najboljim fakultetima u svijetu. Uvijek ima načina ako ima želje.​​

Koliko često dolazite u Hrvatsku, zamišljate li da biste u njoj mogli raditi?

​Dolazim tri puta godišnje. Rado bih razvila sve moguće načine suradnje izmedu svoga fakulteta u Americi i Hrvatske.​