Iako je lobiranje u SAD-u već desetljećima normalna poslovna djelatnost sa svojim pravilima i regulativom, a nešto kraće i u EU, u Hrvatskoj je to novitet koji dobar dio javnosti i dužnosnika još uvijek povezuje s nečim tajnovitim i mutnim.

Što je lobiranje, kakva situacija je u tom sektoru u EU i Hrvatskoj, govori Natko Vlahović, osnivač i direktor prve hrvatske profesionalne lobističke tvrtke, koja je poslovala tijekom cijele korona krize i demistificira poslovno lobiranje u Hrvatskoj, a ove godine obilježava 10. godišnjicu svojeg postojanja.

Kako se posao lobiranja razvijao nakon ulaska Hrvatske u EU i što je to konkretno značilo za lobiranje?
Ulazak u EU pogurao je lobiranje u puno profesionalniji prostor zagovaranja interesa. EU zakonodavstvo i svi procesi koji su povezani uz donošenje odluka nakon ulaska u Uniju postali su daleko zahtjevniji i u pozadini stoji dubinsko razumijevanje političkog odlučivanja.

Danas ozbiljno lobiranje traži da znate svaki detalj transpozicije EU direktive, sve nadležne institucije, analizirate vanjske čimbenike koji mogu utjecati na politiku, te naravno od lobista se očekuje rezultat, a to je učinkovito zagovaranje i utjecanje na pitanje na kojem se radi.

Poslovne operacije su puno složenije bez obzira na to o kojem se sektoru radi. U današnje vrijeme ovaj posao traži dubinsku ekspertizu, analize i sustavan pristup temi na kojoj radite. Nema brzih rješenja, a i sam posao može biti vrlo osjetljiv jer je podložan različitim političkim promjenama.

Važno je za istaknuti, hrvatske institucije koje se lobira, poput ministarstava, Sabora, Vlade, agencija, puno su zatvorenije od europskih institucija i puno je teže ostvariti kvalitetan dijalog oko neke bitne teme ili nadolazećeg propisa.

Tko lobira u Hrvatskoj? Možemo li reći da imamo lobističku industriju?
Interna analiza koju smo napravili u Vlahović grupi pokazuje da se godišnje u Hrvatskoj na poslove zagovaranja interesa godišnje potroši oko milijardu kuna. Od tog iznosa skoro najmanji udio, manji od 10%, odnosi se na one koji se deklariraju kao profesionalni lobisti ili konzultanti za javne politike koje najčešće angažira privatni sektor.

U našem je interesu da lobiranje afirmiramo kao struku i da javnosti i donositeljima odluka približimo što, za koga i s kojim ciljem radimo. Najveći udio tog “lobističkog tržišta”, više od 50%, odnosi se na nacionalne poslovne organizacije, gospodarsko-interesna udruženja, klastere, strukovne te strane komore čiji je osnovni interes zagovaranje i promicanje interesa svog članstva.

Oni nastupaju u javnoj i političkoj sferi s ciljem utjecanja na politike koje ih se tiču. I za njih Europski registar transparentnosti u Bruxellesu zahtijeva registraciju za pristup EU institucijama, kao i za sindikate i NGO sektor koje nismo uključili u analizu.

Procjenjujemo da gospodarski subjekti u Hrvatskoj za lobiranje imaju izdatke u visini 300-400 milijuna kuna, bilo kroz troškove in-house lobista koje zapošljavaju ili taj novac troše kroz različite evente i kampanje u medijima u čemu im pomažu agencije koje deklariraju da se bave PR-om, a i mnoga odvjetnička društva ostvaruju prihod pružajući usluge povezane s lobiranjem.

Lobiranje je kao institucionalizirana djelatnost došla iz SAD-a. Kakva je situacija u EU, a posebno u Hrvatskoj?
Amerika koristi sve prednosti lobiranja kako u javnom tako i privatnom sektoru i to dobrih 150 godina, iako prvi propis dolazi 30-tih godina prošlog stoljeća. Američko lobiranje je za naše pojmove vrlo agresivno, ali to se traži u nemilosrdnoj konkurenciji slobodnog tržišta. Puno je interesa koji žele imati pravu informaciju u pravom trenutku.

Bruxelles je doživio također pravu renesansu u zadnjih deset godina. Sve imalo ozbiljnije poslovne organizacije imaju nekoga zaduženog za praćenje europskih poslova. To je velika i ozbiljna industrija bez koje se ne donose nikakve odluke.

Hrvatska lobistička praksa počela se razvijati ozbiljnije nakon ulaska u EU jer je važnost političkog zagovaranja postala puno bitnija privatnom sektoru. Mi smo kao nova članica morali uvesti puno novih zakona koji nužno mijenjaju odnose na tržištu što za sobom povlači aktivaciju interesa, a onda samim tim i određenu razinu analize i lobiranja.

U osnovi, to je samo pozitivno i dobro i za jačanje kapaciteta naših institucija, i za privatni sektor koji još uvijek ne prati dovoljno agilno ključna zbivanja ili ne reagira na vrijeme upućujući svoja stajališta.

Koliko, prema vašim procjenama, barem u EU, danas lobiranja otpada na politiku, a koliko na biznis?
U suštini biznisa je lobiranje i borba na tržištu gdje vas na različite način i s različitim motivima pokušavaju regulirati. Cijela politika je lobiranje različitih interesa. Svaka odluka koju donosi neka EU institucija je lobirana mjesecima.

Teško je dati neki precizan odgovor, ali lobiranje u Bruxellesu što biznisa, ali i država, industrija je od nekoliko milijardi eura. Oko političkih odluka se očekuje trgovina i jako lobiranje, samo je tu manje razvidno koliko je potrošeno i što je dobiveno.

Kakva je situacija s regulatornim okvirom za to u našoj zemlji?
Ministarstvo pravosuđa najavilo je donošenje prvog Zakona o lobiranju krajem ove godine. Taj se propis dugo čeka, formirana je radna skupina koje će se baviti ovim područjem.

Očekuje se da dobijemo javni registar svih koji organizirano lobiraju i pokušavaju utjecati na odluke javne vlasti, ta registracija treba biti obavezna, u interesu je javnosti da se zna tko utječe na hrvatske institucije. Nadam se da to možemo postići.

Koliko je lobiranje u javnosti i institucijama prepoznato kao djelatnost, a koliko se još uvijek susrećete s predrasudama o “lovu u mutnom” ili slično?
Donositelji odluka ne smiju si dozvoliti rad s “neprovjerenim” lobistima, onima koji su neregistrirani ili su jednostavno samoprozvani konzultanti jer ih to dovodi u nezgodnu i potencijalno problematičnu situaciju. To je jedna razina “zaštite”.

Mi smo u Hrvatskoj imali popriličan broj afera gdje se navodilo neko lobiranje, a ustvari smo imali dužnosnike koji su bili korumpirani i katastrofalno loše su radili svoj posao. Treba jasno razdijeliti legitimno lobiranje od bilo kakve korupcije.

Ovo je područje na kojem se stalno mora raditi, a najbolji način za unaprjeđenje je Zakon o lobiranju kojim se određuju osnovna pravila ponašanja.

Kako uopće napraviti razliku između ‘lobiranja kao djelatnosti’ i pokušaja utjecanja na neke procese pritiskom, trgovinom utjecaja ili, pak, sveprisutnim mitom?
Vrlo jednostavno, pokušaj utjecanja na neke procese trgovinom utjecajem ili mitom je kazneno djelo. I to se treba kvalificirati kao kazneno djelo, a ne lobiranje. Osoba koja nudi mito je kriminalac, kao i onaj koji ga prima.

Lobiranjem se nikad ne traži rješenje koje je protuzakonito, već se argumentacijom, poznavanjem političkog procesa i etičkim i transparentnim pristupom s više ili manje uspjeha pokušava utjecati na politički ili zakonodavni proces. Nema niti jedan razlog da se lobiranje izjednačava s aktivnostima koje su opisane u Kaznenom zakonu.

Koliko je lobiranje za Hrvatsku postalo značajnije ulaskom u EU, jer se većina procesa koji utječu na našu zemlju donosi u Bruxellesu?
U EU zakonodavnom procesu sudjeluju nacionalni predstavnici u sve tri zakonodavne poluge EU kroz odbore u Komisiji, radne skupine u Vijeću i odbore u Parlamentu. Svaka članica manje ili više uspješno želi EU regulativu učiniti povoljnijom za svoju zemlju.

Dakle, lobirati npr. za interese hrvatske poljoprivrede znači vrlo usko surađivati s našim predstavnicima u Bruxellesu, a po donošenju EU direktive surađivati na najboljim rješenjima u okviru koji je postavila direktiva.

Transponiranje EU direktiva u nacionalni zakonodavni okvir je složen proces, a krajnji rezultat snažno ovisi o kvaliteti komunikacije između privatnog sektora i regulatora, naravno u slučajevima gdje se regulacija odnosi na gospodarstvo.

Imate li neke primjere, koje možete i smijete spomenuti, uspješnog lobiranja ili situacije gdje bi kvalitetno odrađeno lobiranje donijelo puno bolje ili čak i drukčije rezultate po Hrvatsku ili subjekte u našoj zemlji?
Vrlo često radimo na slučajevima u kojima se regulator odlučuje na rješenja koja čuvaju monopolističku poziciju pojedinih subjekata, najčešće onih u državnom vlasništvu, ili povezanih s državom. Ukidanje monopolističke pozicije bilo kojeg subjekta na tržištu je uvijek pobjeda za Hrvatsku i hrvatske građane.

Jedna od takvih kampanja je bila demonopolizacija tržišta taksi usluga, radili smo na dovođenju plutajućeg LNG terminala na Krku, strojevima za povratnu ambalažu, kao i mnogim drugim projektima gdje pomažemo doći do poželjnog rješenja.

Kao što sam već spomenuo, za uspješno lobiranje bitna je dubinska ekspertiza sektora, a potom i problema koji se želi riješiti. Morate poznavati cijeli ekosustav u kojem djeluje pojedini subjekt, kako tehnološki, tako i socijalni, politički i naposljetku regulatorni i to na oba nivoa – nacionalnom i EU.

Ljudi u ministarstvima koji rade na regulatornim okvirima ne mogu znati koje sve mogućnosti ima na raspolaganju privatni sektor, niti da uopće i postoje rješenja, pogotovo tehnološka. Isto tako ne mogu znati sve primjere najbolje EU prakse u nekom sektoru. Lobisti regulatore i političke dionike upoznavaju s ključnim informacijama i rješenjima.

Postići da regulator prepozna potencijal i mogućnosti pojedine industrije i taj potencijal ugradi u regulatorni okvir je uvijek pobjeda i win-win situacija.

Tada je regulator donio provediv i učinkovit propis u okviru kojeg cijeli sektor u pravednoj tržišnoj utakmici može isporučiti najbolji mogući rezultat koji uvijek podiže gospodarstvo Hrvatske i jača ukupni nacionalni kapacitet u nekom sektoru.

Ključna je otvorenost i interes regulatora i političkih dionika prema gospodarstvu s jedne strane, a s druge i odgovornost gospodarstva prema građanima.