U sve široj lepezi promjena koje nosi pandemija COVID-a 19 jest rast prekarnog rada u Europi jer je obuzdavanje virusa prisililo milijune poslodavca da srežu radno vrijeme, privremeno prekinu poslovanje ili trajno stave ključ u bravu.

Prošle godine, 2,3 posto svih zaposlenika u Europskoj uniji imalo je prekarni posao, po definiciji Eurostata onaj s ugovorom ne duljim od tri mjeseca, pri čemu je Hrvatska otprije neslavna rekorderka s dvostruko većim udjelom.

Prekarni rad – simbol nesigurne egzistencije i pristupa kreditiranju zbog niske sigurnosti dohotka i zaposlenja, nepovoljnih radnih uvjeta te ograničenog pristupa sustavima socijalne sigurnosti – u proteklom desetljeću bio je relativno stabilan u Europi. Prosječno se kretao od 2,3 posto 2009. do 2,5 posto u ukupnoj zaposlenosti u razdoblju od 2015.-2017.

Prednjačimo na razini EU-a

Osuđeni na prekarni rad: Zašto je stalan i siguran posao hrvatskim radnicima i dalje puno teže dohvatljiv

Statistika je varljiva zbog šarolike situacije po članicama; Hrvatska je neslavna rekorderka od 2012.; čak 8 posto zaposlenih bilo je osuđeno na prekarni rad 2016., no otad se udio postupno smanjivao da bi prošle godine dosegnuo povijesno najnižih 5,8 posto.

“Udio prekarnog rada ovisi dobrim dijelom o strukturi ekonomije, ali i društvene prihvatljivosti određenih pojava. U Europi u kojoj vlada socijaldemokracija manja je prihvatljivost takvih oblika rada. Problem je u Hrvatskoj što su ti oblici rada ušli i u one sektore gdje to nije uobičajeno poput industrije i transporta”, smatra Željko Lovrinčević iz Ekonomskog instituta.

Ističe da je visok udio takvog rada kod nas godinama bio posljedica velike nezaposlenosti što se tek počelo mijenjati u korist radnika snažnim odlaskom radne snage u inozemstvo. “To oslikava primarno odnose između poslodavaca i radnika, a u tek manjoj mjeri sliku ekonomije”, kaže.

Analiza Ekonomskog instituta o prekarnom radu od prije dvije godine pokazala je da 80 posto hrvatskih prekarnih radnika radi na ugovor na određeno, 12 posto je na sezonskim poslovima, 8 posto na povremenim poslovima, a tek 4,5 posto bilo je zaposleno uz asistenciju agencije za zapošljavanje. Pritom je 81 posto zaposleno u privatnom sektoru, a u 9 posto slučajeva poslodavac je država.

Savjetnik za radnu politiku i zapošljavanje Hrvatske gospodarske komore Davorko Vidović takvu sliku objašnjava strukturom ekonomije i izrazite sezonalnosti turizma na njega naslonjenih grana, daleko više od drugih turističkih zemalja poput Italije, Španjolske ili Grčke.

“Nije nevažno i da se institut rada na određeno (zlo)upotrebljava na način da ga poslodavci bez kontrole koriste umjesto probnog rada posebno tijekom visoke nezaposlenosti”, kaže Vidović. “Kad je korona kriza u pitanju mislim da će turizam biti najpogođeniji, premda bi tu moglo doći do većeg skoka nezaposlenosti nego prekarijata, a vidjet ćemo kako će se situacija razvijati u drugim sektorima.

Nažalost, procjene o dramatičnom rastu nezaposlenosti prema 300.000 mi se ne čine pesimistične već realne. Dok se ne nađe lijek za virus učinak će biti razarajući za područje usluga, turizam i vezane djelatnosti”, smatra Vidović.

Kriza na leđima radnika

Da će se trend okretati i situacija vraćati na staro, ne sumnja ni Lovrinčević. “Zasad još pomaže država mjerama isplate plaća koje su zaustavile tržište rada, no stvara se problem neizvjesnosti izlaska iz tih mjera”, kaže naš sugovornik.

S perspektivnom izbora u srpnju, kaže da je teško očekivati da se država zaustavi na lipanjskim isplatama jer to otvara vrata skoku nezaposlenosti tik uoči zaokruživanja rednih brojeva na izbornim listićima. Inače, i Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) u ponedjeljak je od Vlade zatražila hitno očitovanje hoće li se gospodarske mjere nastaviti i pošto sadašnji paket istekne, Izgledno imajući u vidu kalkulaciju otkaznih rokova.

Među (zasad neodgovorenih) zahtjeva poslodavaca jest i onaj o uvođenju odredbe o izvanrednom stanju u Zakon o radu. Lovrinčević pak ističe da je Vlada trebala proglasiti izvanredno stanje u državi jer bi to imalo reperkusije na raskidivost svih ugovora bez penala – između poduzetnika, zatim na relaciji poduzetnici – država, dok ograničenje na ZOR de facto znači da će se glavnina tereta krize preliti na leđa radnika, bilo u vidu rasta nezaposlenosti ili prekarijata.

Prvaci Hrvati i Francuzi

Prema podacima Eurostata, najviše stope prekarnog rada imaju Francuska (5%), Španjolska (3,8%), Belgija (3,6%) i Italija (3,4%). Najmanje radnika tako je zaposleno u Češkoj i Rumunjskog, samo 0,2 posto. Očekivano, prekarni rad (dijelom) je odraz visoke sezonalnosti gospodarstva koja se prelijeva na sezonalnost tržišta rada.

Radnici u sektorima poljoprivrede, šumarstva i ribarstva predvode brojem takvih ugovora; prošle godine na razini Unije bilo ih je 7,5 posto, zabilježio je Eurostat. Slijede veleprodaja i maloprodaja, transport, usluge smještaja i pripreme hrane (2,8%). Promatra li se posljednjih pet godina, većina gospodarskih aktivnosti pokazuje trend određene sezonalnosti, no različite magnitude.

Treći kvartal godine, od početka srpnja do kraja rujna, u pravilu nosi najveći broj prekarnih poslova. Upravo su sektori veleprodaje, maloprodaje, transporta, smještaja i pripreme i usluživanja hrane oni s najvećim fluktuacijama broja zaposlenih na prekarnim poslovima, s prosječnim skokom od 30 posto između drugog i trećeg tromjesečja.