Iako su globalni kapaciteti u vjetroelektranama lani porasli za 19 posto, na 282 gigavata, stručnjaci upozoravaju na to da slijedi stagnacija ulaganja u taj oblik obnovljivih izvora energije. Glavni je razlog novac. Razvoj obnovljivih izvora energije, pa tako i vjetroelektrana, uglavnom se temelji na izdašnim državnim subvencijama za taj sektor. No, s krizom koja je 2010. pogodila europske zemlje državne su dotacije smanjenje ili ukinute, a rast iz prošle godine pripisuje se više potpisanim ugovorima iz prethodnih godina negoli stvarnom stanju na tržištu. “Bloomberg New Energy Finance” izvijestio je da su ukupne investicije u obnovljive izvore energije tijekom 2012. pale za 11 posto. Uzrok je smanjenje subvencija u SAD-u, Španjolskoj i Italiji. Azijske zemlje, pak, i dalje bilježe kontinuiran rast ulaganja u taj sektor. Usto, proizvodnja opreme za vjetroelektrane poprimila je masovne razmjere, što je rezultiralo i padom cijena. Stoga mnoge države zapravo više i nemaju interesa uzimati novac poreznih obveznika da bi dodatno pomagale ionako uspješnoj tržišnoj industriji.

Upitan dvoznamenkast rast
Statistika Globalnog vijeća za energiju vjetra (GWEC) kaže da je lani sagrađeno 44,4 GW novih kapaciteta u vjetroelektranama. Najviše su ulagali najveći, pa se samo na Kinu i SAD odnosi više od 26 GW. Na deset zemalja lidera u korištenju energije vjetra odnosi se ukupno 38,3 GW, a na sve ostale zemlje svijeta, uključujući i Hrvatsku, samo 6,1 GW. Najveći svjetski proizvođač energije iz vjetra je Kina sa 75,56 GW instalirane snage, čime najmnogoljudnija zemlja svijeta drži globalni udjel od 26,8 posto. Slijedi SAD sa 21,2 posto ili nešto više od 60 gigavata. Ozbiljnije udjele imaju i Njemačka sa 31,3 GW, Španjolska sa 22,8 i Indija sa 18,4 gigavata. Sve ostale zemlje iz kategorije top 10, poput Velike Britanije, Italije, Francuske, Kanade i Portugala, imaju pojedinačno manje od 10 GW u energiji vjetra.

Godišnji kongres Europske agencije za energiju vjetra (EWEA), početkom veljače održan u Beču, donio je neke zaključke koji dovode u pitanje dosadašnji dvoznamenkast rast obnovljivih izvora energije, ponajprije najraširenijih vjetroelektrana, koje su posljednjih godina rasle po stopi i 30 posto godišnje. U svijetu je 2000. bilo instalirano 17,4 gigavata vjetroelektrana, a 2005. već 59,1 GW. Do 2007. brojka se popela na 93,6 gigavata, a u idućoj je godini prijeđena brojka od 120 tisuća gigavata. Zemlje svijeta 2010. su raspolagale sa 197,7 gigavata vjetroeletrana, a prošle je godine ostvaren rast od “samo” 18,6 posto. U Beču je rečeno da je dužnička kriza u zemljama eurozone, ponajprije u Španjolskoj, Italiji i Francuskoj, dovela do smanjenja poticaja za obnovljive izvore energije. Manjim izdvajanijma pridonio je i pad cijena tehnologije na svjetskom tržištu, ali i činjenica da su kapaciteti u nekim područjima, primjerice, u Njemačkoj, rasli više od planiranih. Istodobno su neke zemlje, zbog krize i boljeg punjenja proračuna, uvele retroaktivne namete investitorima u taj oblik dobivanja energije. Upozoreno je i na to da ukupne subvencije za fosilna goriva i dalje nadmašuju one za obnovljive izvore energije. Stoga postoji realna bojazan da bi se većina korisnika ipak mogla okrenuti ekološkim, ali provjerenim tehnologijama, npr. plinu.

Hrvatska kao Europa 2007.
U Hrvatskoj trenutačno devet vjetroelektrana isporučuje električnu energiju u elektroenergetski sustav. Instalirana snaga svih vjetrolektrana je 160 MW. Vjetar pokreće 99 vjetroagregata koji isporučuju godišnje oko 480 GWh električne energije. Za usporedbu, TE Plomin ima snagu 330 MW i isporučuje godišnje oko 2173 GWh struje. Najveća hrvatska vjetroelektrana je Vrataruša pokraj Senja, snage 42 MW. Vrijednost te investicije iz 2011. bila je oko 62 milijuna eura, a godišnje proizvodi oko 125 milijuna kilovatsati električne energije. U planu je još šest projekta ukupna kapaciteta 295,3 MW, od kojih su najveći na Ćićariji i u Dubrovačkom primorju s po 80 MW instalirane snage. Naša zemlja ima ukupne kapacitete elektroenergetskog sustava za vjetroenergiju na razini 400 megavata i trenutačno se zbog tehničkih ograničenja ne može planirati više od toga.

Kako objašnjava Davor Škrlec, energetičar i profesor na zagrebačkome Fakultetu elektrotehnike i računarstva (FER), taj bi kapacitet možda već bio i popunjen da nije bilo “neozbiljnih” investitora i birokratskih prepreka. Mnogi su investitori, naime, ishodili suglasnosti za isporuku električne energije iz vjetroelektrana od nadležnih tijela, uglavnom Ministarstva gospodarstva, no nakon toga njihov se projekt nije maknuo s početne točke. Istodobno su zauzimali mjesto u “kvoti 400 MW” nekim drugim poduzetnicima koji su možda mogli realizirati svoje vjetroparkove.

Stoga je operater prijenosnog sustava sada postavio rok od šest mjeseci u kojem investitor mora, od trenutka dobivanja suglasnosti, dokazati da može realizirati svoj projekt. U protivnom pada na dno liste i izvan kvote 400. Naravno, u izvedbi projekta mogu se pojaviti problemi urbanističkog plana ili vlasništva nad zemljištem, no kako je u takvim investicijama uglavnom riječ o državnom zemljištu, tu bi situacija trebala biti pojednostavljena. Škrlec ne očekuje da će trend smanjivanja poticaja koji su počele neke zemlje imati velik utjecaj na stanje u Hrvatskoj.

“Naša je zemlja, kad je o obnovljivim izvorima energije riječ, tamo gdje je Europa bila 2007. ili 2008. Tada je, da bi se popularizirali obnovljivi izvori energije, bilo nužno ići s primamljivim poticajima. Danas je situacija takva da su zemlje poput Njemačke uspjele dostići i prestići postavljene ciljeve, možda i koju godinu prije nego što su očekivalli. Stoga više nema potrebe za takvom razinom poticaja”, objašnjava Škrlec. Dodaje da je glavna zadaća subvencija da skupe i reltivno egzotične tehnologije učine prihvatljivima širokom tržištu. Kad one krenu u masovnu proizvodnju, riječ je o redovnoj tržišnoj ponudi i potražnji. Hrvatska, smatra Škrlec, ne mora slijediti Njemačku i drastično srezati poticaje, već mora napraviti vlastitu procjenu stanja. “Cijena tehnologije pala je u odnosu na prije pet godina. I subvencije moraju pratiti taj trend. S jedne strane poduzetnicima se mora osigurati da imaju sigurnu investiciju, no ne smiju se s druge zanemariti i građani koji plaćaju doprinose za obnovljive izvore energije. Činjenica je da su ti doprinosi u nas još relativno niski. Iznos koji HEP naplaćuje za očitanje brojila višestruko nadmašuje onaj za obnovljive izvore energije”, navodi Damir Škrlec.

Stranci i propuštena prilika
Ulaganja u obnovljive izvore energije, posebice u vjetroelektrane, jedan su od strateških interesa na kojima Ministarstvo gospodarstva temelji gospodarski oporavak. O tome su govorili bivši ministar gospodarstva Radimir Čačić, kao i aktualni Ivan Vrdoljak, a riječ je o potencijalu od 400-tinjak milijuna eura u idućih nekoliko godina. No, često se navodi da od ulaganja u obnovljive izvore energije ponajviše koristi imaju strani investitori, koji osiguravaju kapital i tehnologiju, a Hrvatska sudjeluje u projektu ponajviše sa subvenciniranom cijenom struje. Procjenjuje se da gotovo 60 posto ukupne cijene neke vjetroelektrane odlazi na njezinu turbinu, koja je u pravilu uvozna.

Od 100-tinjak vjetroturbina koje su operativne u Hrvatskoj samo ih je 15 domaćih. Proizveo ih je Končar, a riječ je o vjetrofarmi Pometeno Brdo pokraj Dugopolja. Iako u Končaru ističu da je riječ o konkurentnu proizvodu koji je kvalitetom na razini Siemensovih, Enroconovih ili Vestasovih generatora, stručnjaci kažu da je teško konkurirati globalnim igračima. “Propustili smo veliku priliku prije osam-deset godina, kada smo mogli početi licencno proizvoditi neke vjetroturbine, možda prije svega Siemensove. Da smo tada krenuli, danas bismo imali vlastitu proizvodnju, a i tehnologiju za razvoj. Ovako se Končar odlučio za vlasiti razvoj. Riječ je o dugotrajnom i skupom projektu. Kako Končar ne može računati na velike serije, njegov je proizvod relativno skup i nekonkurentan. Tome treba dodati da banke nisu spremne financirati projekte u koje bi se ugrađivala oprema koja nema vrhunske reference”, kaže jedan upućeni energetičar koji je želio ostati anoniman. 

Rupe zbog ćudljive prirode vjetra

Rezervna opcija: reverzibilna HE
Energetski stručnjak Marijan Kalea upozorava na to da se pri korištenju vjetra kao energenta mora uzeti u obzir njegova ćudljivost. Neka su područja vjetrovitija od drugih, no čak i tamo rad vjetroelektrana ovisi o njegovoj brzini i snazi. Tako ima razdoblja u kojima rade punom snagom, razdoblja kada rade smanjenom snagom i razdoblja kada uopće ne rade. Statistika pogona hrvatskih vjetroelektrana u 2011. pokazuje kako je u prosjeku svaka četiri dana jedan sat njihov ukupni angažman bio nula ili blizu nule. U tim razdobljima potražnja se mora pokriti konvencionalnim elektranama: termoelektranama, akumulacijskim hidroelektranama ili elektranama na biomasu i bioplin. Njemačko iskustvo pokazuje da se na jedan megavat u vjetroelektranama mora instalirati još 0,85-0,95 megavata u elektranama na stalne izvore energije, računa li se s jednakom sigurnošću opskrbe kupaca. Davor Škrlec s FER-a procjenjuje da bi za Hrvatsku bilo optimalno da kao potporu sustavu vjetroelektrana gradi reverzibilne hidroelektrane. U nedostatku operativnih “skladišnih baterija” u koje bi se mogla pohraniti energija koja se proizvede, npr. preko noći kada je potrošnja mala, struja iz vjetroelektrana koristila bi se za punjenje akumulacijskih jezera. U špici potrošnje, ili pak kad bi vjetroelektrane ispale iz proizvodnje, energija iz takvih reverzibilnih elektrana kompenzirala bi taj nedostatak. Koliko je vjetar nepouzdan energent, pokazuje i podatak iz Njemačke, gdje je 2010. udio vjetroelektrana u ukupno instaliranoj snazi obnovljivih izvora energije bio 52 posto, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji samo 38 posto. Istodobno, elektrane na biomasu i njemačke hidroelektrane imale su zajednički udio u snazi od 20 posto, a činile su čak 50 posto ukupne proizvodnje iz svih obnovljivih izvora energije.

U trogirskom zaleđu 30 megavata

Španjolci uložili 50 milijuna eura
Španjolska korporacija Acciona Energia priključila je početkom ove godine na hrvatski energetski sustav svoju prvu vjetroelektranu u našoj zemlji Jelinak. Sagrađena je na predjelu Blizna-Bristivica u trogirskom zaleđu, snage 30 megavata. Riječ je o 20 turbina koje će godišnje proizvoditi 81 milijun KWh električne energije, što bi pokrivalo potrebe oko 30.000 kućanstava. Investicija je bila vrijedna 50 milijuna eura, a gotovo 60 posto odnosi se na hrvatske tvrtke. Projektom upravlja tvrtke EHN, koja je dio Acciona Energije. Najavljeno je da se razvijaju projekti vjetroelektrana Boraja, Opor i Čemernica s oko 140 MW ukupne instalirane snage, a slična energetska postrojenja mogla bi se sagraditi i u Istarskoj, Šibensko-kninskoj i Ličko-senjskoj županiji. Ta španjolska korporacija, najveća na svijetu u području obnovljivih izvora energije, ima vjetroelektrane u 14 zemalja, prisutna je u 20 zemalja svijeta, s ukupno instaliranih 9000 megavata.