U posljednje četiri godine prezaduženi građani i tvrtke koji su neuredni platiše sve su češće suočeni s mogućnošću da banke njihove dugove prodaju trećim osobama, a da oni o tome ne moraju biti informirani. Štoviše, prema službenim podacima HNB-a, kupoprodaja tzv. toksičnih plasmana u praksi je sve češća pojava.

Kreditne institucije prodaju svoje 'dužnike' tvrtkama i fondovima čija je djelatnost otkup tražbina, a loši krediti navodno postižu prosječnu cijenu od oko 10 posto tražbine. Kolika je točno aktivnost na tržištu kupoprodaje dugova, pokazuju podaci HNB-a: u prvih devet mjeseci prošle godine iz sektora kreditiranja banaka na ovaj je način izišla 1,1 milijarda kuna loših plasmana. Konkretnije, prema raspoloživim podacima centralne banke, lani su u prvih 9 mjeseci banke prodale 770 milijuna kuna plasmana stanovništva i 330 milijuna kuna plasmana trgovačkih društava. Pritom su sve transakcije realizirane prema nekreditnim institucijama, izričit je regulator u odgovoru Poslovnom dnevniku.

Domaće se tržište u ovom segmentu razvija unazad nekoliko godina, a pojačano zbog rasta loših kredita, koji su se popeli na oko 17 posto, ili 47 milijardi kuna ukupno za stanovništvo i tvrtke. No, u protekle nepune četiri godine, odnosno od 2012. do kraja rujna prošle godine, također prema HNB-u, tako je prodano ukupno 10,6 milijardi kuna loših kredita. Statistički gledajući, najviše se njima trgovalo u 2012. – 5,9 milijardi kuna, dok ih je 2013. prodano u iznosu od 2,3 milijarde kuna te preklani još 1,3 milijardi kuna.

Iako u HNB-u napominju da je najveći dio ovih prodaja realiziran unutar grupe povezanih osoba u procesu prodaje jedne banke (podsjetimo na slučaj Hypo banke čiji su toksični plasmani prešli na povezane tvrtke H-Abduco i Hetu), skreću pozornost i na recentniju praksu. Tvrde da u posljednje dvije godine raste udio i značaj transakcija između nepovezanih osoba, što je znak da tržište polako raste zbog interesa kupaca. S druge pak strane popuštaju i same banke, primjerice one koje dosad nisu bile sklone ovoj opciji, i to zbog, kako su navodile, loše regulative, nedovoljna broja renomiranih kompanija koje se bave otkupom i nerazvijenog tržišta. 

Zaštita potrošača
Nakon Splitske banke, s prodajom  loših kredita krenula i Erste banka, koja je, prema našim informacijama, prodala rizične plasmana nekih svojih klijenata iz realnog sektora B2 Kapitalu, aktivnoj tvrtki na ovom području. O njezinim iskustvima s dužnicima te očekivanjima, međutim, nije bilo moguće doznati više pojedinosti. Prema internetskoj bazi Poslovna.hr. tvrtka je registrirana sredinom 2013. s gotovo 13 milijuna kuna temeljnog kapitala. U vlasništvu je norveškog kapitalnog fonda B2 Holding Kapital. Osnovne su joj djelatnosti usluge otkupa duga i naplate potraživanja, a 2014. je završila s ulaganjima u devet portfelja dospjelih potraživanja otkupljenih od hrvatskih banaka po cijeni od 122,4 milijuna kuna.

Prema najavi planova za 2015., više se ne bave faktoringom. Prema HNB-u, kupoprodaja plasmana (dobrih i loših) od strane kreditnih institucija i prijenos na stjecatelja regulirani su člankom 150. Zakona o kreditnim institucijama i Odlukom o kupoprodaji plasmana kreditnih institucija te je svaka prodaja plasmana koja poštuje zahtjeve iz te odluke sukladna regulativi. Pritom banke mogu prodavati svoje plasmane i drugim sudionicima na tržištu koji nisu kreditne institucije. Uvjeti određeni tim propisima, napominju iz HNB-a, osiguravaju da kreditna institucija prodajom plasmana ne narušava zaštitu potrošača, čiji su plasmani predmet prodaje, ne izbjegava primjenu bonitetnih ograničenja, te ne prikazuje prihode koje nije ostvarila. Osim toga, svrha je propisanih uvjeta osigurati da kupac prodane plasmane plati u razumnom roku (60 dana od sklapanja ugovora o kupoprodaji), pri čemu prodavatelj ne smije izravno ni neizravno financirati prodaju, te da banka prodane plasmane ne vraća ponovo u svoju bilancu, osim uz dopuštenje HNB-a.
 

Dakle, navode u centralnoj banci, smisao je zaštititi dužnike po plasmanima, ali također osigurati da se kreditna institucija ne izlaže dodatnom riziku koji bi mogao nastati iz cjelokupnih okolnosti prodaje plasmana. Također, navedenim je propisima određeno da je banka za prodaju značajnijih iznosa kredita (kumulativni iznos za razdoblje od proteklih 12 mjeseci jednak je ili veći od 10% priznatoga kapitala, a za velike kreditne institucije, iznos veći od 300 milijuna kuna) dužna zatražiti mišljenje o ispunjavanju propisanih uvjeta, što je u svim dosadašnjim slučajevima takve prodaje plasmana i učinjeno. Kad je riječ o dužnicima, poznavatelji tvrde da se njihova pozicija pravno ne mijenja, ali raste neizvjesnost jer novi vjerovnik postaje gospodar ovrha i hipoteka na imovini.

Dužnici iz realnog sektora gube poslovni odnos započet s bankom. Najčešće je riječ o potraživanjima koja su osigurana hipotekom, navodno motivu da se kupci iz prodaje nekretnine i naplate, dok banke izbjegavaju namirenje prodajom samog kolaterala prvenstveno iz poreznih razloga.  Stoga kritičari zamjerke upućuju na činjenicu da se kroz prodaju tražbina bankarski biznis pretvara u nekretninski, pa ono što počinje kao kreditiranje pod strogom regulacijom HNB-a, završava sa širom otvorenim vratima fondovima u čijim su rukama dužnici suočeni s rizikom da postanu roba koju će novi vlasnik preprodavati jer tu nije cilj dugoročni odnos. S time se slaže i odvjetnik Mićo Ljubenko koji tvrdi da propisi koji uređuju ova pitanja isključivo su podzakonski propisi od strane HNB.

Zadaća HNB-a
"HNB nema zadaću primarno provjeravati tko je i kakav je kupac potraživanja koje banka prodaje, nego provjeriti jesu li opravdani razlozi zašto banka prodaje svoje plasmane i da li banka možda kroz to financira samog kupca. Prema tome, potraživanje od banke načelno može kupiti bilo koja tvrtka i tada zapravo kreditni plasman izlazi iz nadzora HNB-a. Je li to dobro rješenje teško je reći, ali je znakovito da na taj način određeni volumen kreditnih plasmana koji je preko banaka iniciran, izlazi iz kontrole HNB.Takvi slučajevi u praksi postoje. Ponekad je riječ o inicijativi samog korisnika kredita, a ponekad se, primjerice, radi o ulaganjima fondova. Koje će biti posljedice takve prakse za sada je teško procijeniti", kaže Ljubenko dodajući da korisnici kredita mogu po zakonu ugovoriti da banka nema pravo prodati kredit novom vjerovniku. Koliko i kad su banke spremne na taj uvjet, drugo je pitanje.