Ceste se u Hrvatskoj nikad nisu gradile po nižim cijenama. Pokazuju to podaci Hrvatskih cesta (HC), koje na natječajima za gradnju prometnica ili njihovu obnovu dobivaju ponude sa 25 do 40 posto nižim cijenama od projektantskih, odnosno procijenjenih.

Tako je, primjerice, na natječaju za gradnju brze ceste Popovec-Marija Bistrica-Zabok, čiju su vrijednost projektanti procijenili na 116 milijuna kuna, stigla ponuda od 76,2 milijuna kuna, koju su onda u HC-u i prihvatili jer je bila najpovoljnija. Za rekonstrukciju državne ceste pokraj Pule stigla je ponuda 20 milijuna kuna niža od prvotno procijenjenih 63 milijuna kuna. I dok bi u HC-u na prvi pogled trebali biti zadovoljni jer dobivaju znatno niže cijene za radove od onih koje su procijenili odnosno planirali, u toj su državnoj tvrtki zabrinuti zbog tih cijena jer ih smatraju dampinškim. A to znači da je nemoguće za te cijene izvesti ugovorene radove jer ne pokrivaju troškove gradnje.

Pa tako, primjerice, tvrtka nabavlja afalt po znatno višoj cijeni nego što onda taj isti asfalt naplati Cestama. No, HC-u su tu ruke vezane jer moraju dati poslove onima koji im ponude najniže cijene. Žale se da zakon više nigdje ne regulira dampinške cijene. Među domaćim građevinskim tvrtkamavlada, naime, prava jagma za poslovima, kojih ima sve manje. Hrvatske ceste postale su jedan od najvećih investitora u građevini, pa dobivanje poslova u cestogradnji znači koliko toliko preživljavanje za građevinske tvrtke. No u HC-u upozoravaju na to da je zbog nerealno niskih cijena koje tvrtke ponude na natječajima samo kako bi dobili poslove upitno koliko će tih gradilišta uopće ikad biti dovršeno.

Građevinarima je, kažu naši sugovornici iz HC-a, najvažnije dobiti avans od 10 posto ugovorene cijene radova, koji im prema Vladinoj odluci moraju isplatiti odmah nakon potpisivanja ugovora. Tih 10 posto građevinskoj tvrtki znači barem mjesec dana života, koji onda produlje novim avansom i tako u krug. A gradilište se otvori i malo što se nakon toga na njemu radi. HC će tako s nižim cijenama dobivenim na natječajima uštedjeti potrebnih 250 milijuna kuna, koliko se moraju zbog deficita srezati investicije u cestogradnji.

Stoga nijedan projekt neće biti srezan. U cestogradnji se rušenjem projektantskih cijena i do 40% događa nešto posve suprotno od onog što su građevinske tvrtke radile prije recesije. Tada su glavni investitor u cestogradnju bile Hrvatske autoceste, a građevinske tvrtke koje su se javljale tada na natječaje teške i po nekoliko milijardi kuna uglavnom su u svojim ponudama nudile cijene niže od projektantskih samo za simboličan iznos. Tada se sumnjalo da se glavni domaći građevinari međusobno dogovaraju jer je i razlika u njihovim međusobnim cijenama ponuđenim na natječajima također bila simbolična.