U traženju odgovora jesmo li spremni za dekarbonizaciju krećemo od sljedećih činjenica.

• Tri četvrtine ukupne energetske potrošnje unutar EU otpada na tvrtke
• U 2019. godini mala i srednja poduzeća (MSP) u Hrvatskoj ostvarila su udio od 60,3% u ukupnom prihodu, 74,3% u zaposlenosti i 53% u izvozu Hrvatske te čine 99,7% (135.890) od ukupnog broja pravnih subjekata u RH
• Hrvatska se nalazi na 59. od 64. mjesta u kategoriji konkurentnosti prema IMD-u (The Institute for Management Development)

Europski zeleni plan i proces zelene tranzicije predviđaju da EU do 2050. godine postane klimatski neutralna, odnosno do 2030. godine trebamo smanjiti emisiju stakleničkih plinova za najmanje 55 posto u odnosu na 1990. godinu.

Imamo priliku da se transformiramo, iskoristimo Zzeleni plan u punom smislu, a gospodarski sektor i poduzetništvo pritom može biti predvodnik koji će iskoristiti priliku za povećanje konkurentnosti i širenje tržišta.

Selidba u virtualni prostor

Lockdown sigurno nije dobar način za smanjenje emisija, ali nam je pokazao da neke stvari možemo i drukgačije. Održavanje virtualnih sastanaka i udaljeni rad više nisu rezervirani samo za ICT industriju već su prihvaćeni od strane mnogih kao sredstvo povećanja učinkovitosti.

Hibridni događaji i webinari otvorili su brojne mogućnosti, na neki smo način postali povezaniji, a komunikacija je značajno ubrzana, pogotovo u doba kada se značajan dio fizičkih aktivnosti preselio u virtualni prostor.

Stvaraju se novi poslovni modeli temeljeni na sharing ekonomiji, a primjer je domaća platforma WOOM.zone, koja obrađuje teme zelene tranzicije. Indirektno, smanjujemo ugljični otisak. Naime, skup od 100 osoba rezultira emisijama 1,2 tCO2 (uz prosjek od 100 km po sudioniku vozilom koje emitira 120 gCO2/km), dok povratni let iz Londona za New York uzrokuje oko 1 tCO2 emisija. Shvaćanje važnosti energetske tranzicije može ići korak dalje, i u visinu i u daljinu.

Uslužni sektor nakon kućanstava ima najveću potrošnju i najveći rast potrošnje u razdoblju od 1988. do 2019. godine. MSP čini okosnicu domaćeg gospodarstva te u skoroj budućnosti možemo očekivati da će njihova konkurentnost biti u izravnoj korelaciji sa stupnjem dekarbonizacije, budući da će trošak okolišnih učinaka činiti dio finalne usluge ili proizvoda koje isporučuju tržištu.

Ukoliko svedemo ciljeve na razinu pojedinog poduzeća i to upravo MSP-a, kako ono može ostvariti uštede ugljikovog dioksida od 55%, odnosno postići klimatsku neutralnost? Imaju li mikro i mala poduzeća s prosječno četiri zaposlena resursa za bavljenje pitanjima energetske učinkovitosti, ugljičnim otiskom i sličnim temama, pored svih izazova modernog poslovanja?

Znači li to da bi trebali angažirati vanjske stručnjake koji će im pomoći izračunati bazni inventar emisija, procijeniti ranjivost i rizik od klimatskih promjena te izraditi akcijski plan energetski održivog razvitka i prilagodbe klimatskim promjenama, nešto što je zasad bilo namijenjeno gradovima i općinama u sklopu inicijative Covenant of Mayors?

Umrežavanje u klastere

Hoće li srednja poduzeća s prosječno 120 zaposlenih u svoje redove uvoditi poziciju CSO (Chief Sustainability Officer)? Težnja k ciljevima održivog razvoja, racionalnije gospodarenje energijom, korištenje energije iz obnovljivih izvora (vlastitih ili tuđih) te postepena postupna elektrifikacija flote vozila doprinose smanjenju emisija štetnih plinova u okoliš i energetskoj suvremenosti te posljedično većoj konkurentnosti i otvaranju zelenih radnih mjesta, no postavlja se pitanje otkuda krenuti.

Ciljevi su zadani, alati i metodologije su poznati, stoga je prvi korak osvještavanje i mobilizacija resursa. Nacionalni plana oporavka i otpornosti za poduzetnike predviđa niz potpora, a koje se odnose upravo na teme zelene tranzicije. Prilika je tu, onaj tko ne iskoristi sredstva riskira opstanak.

Zeleno da, ali prije svega konkurentno. Potiču se MSP-ovi u jačanju veza sa znanstvenim institucijama te oslanjanje na znanje i poziciju koju na tržištu imaju velike tvrtke. U RH mislimo tu na Končar, InuNA, HEP, Siemens, Ericsson Nikola Teslu, Dalekovod i Janaf, pa i na institucije EIHP, FER, FSB, RITEH, FESB, FERIT, EIFZG i EFRI.

Kao i u drugim aspektima, tako je i na razini jačanja centara kompetentnosti bitna decentralizacija. Podržava se umrežavanje u klastere te istraživanje i razvoj u cjelokupnom lancu vrijednosti za izlazak na tržište s inovativnim proizvodima ili uslugama.

Ostaje za vidjeti koliko smo zaista spremni, odnosno možemo li ovaj financijski poticaj iskoristiti za još nešto, a to je promjena i prihvaćanje odgovornosti na osobnoj razini. Prije energetske tranzicije, potrebno je nešto puno bitnije – socijalna transformacija. Osim MSP-ova, ključnu ulogu imat će korisnici proizvoda i usluga.

Odabrati virtualni događaj ili sastanak, podržavati dobavljača koji koristi energiju iz obnovljivih izvora (zeleni vodik i električna energija), električna i vozila vodik, otići na domaću turističku destinaciju gdje su zastupljeni lokalni proizvođači dobara, sve su to načini kako možemo smanjiti ugljični otisak.

Već je sada niz je primjera dobre prakse okolišno odgovornih kompanija na domaćem tržištu, što će im u daljnjoj fazi dekarbonizacije omogućiti kreiranje novih proizvoda i usluga s oznakom CO2free, climate-neutral i sl., odnosno stvaranje svog plavog oceana.

To su prije svega tehnološke tvrtke Turbomehanika, Dana link, Dok-ing i Rimac. Konačno, kada postignemo da djeca, koja su sada još u vrtiću i školi, postanu osjetljiva na ove teme, tada znamo da smo na dobrom putu. I kada npr. građani počnu odvajati otpad i kada budemo spremni za nove kao u Kutini ili Sisku.