Unatoč strategijama i planovima na papiru koji su ciljali nešto posve drugo, turistički rast Hrvatske u zadnjih 10 godina nije se realizirao u smjeru stvaranja dodane vrijednosti i značajnog produžetka sezone, već je odgovor na rast potražnje bio stihijski razvoj bez strateških odluka, uglavnom uz bujanje privatnog smještaja i apartmanizaciju.

Danas se to održava u visokoj ranjivosti hrvatskih turističkih središta na sezonalnost i koncentraciju turizma, a među posljedicama je i nekontroliran rast cijena nekretnina koji ima snažan utjecaj na raslojavanje stanovništva.

Navodi se to u Studiji o ranjivosti jedinica lokalne samouprave Republike Hrvatske na turističku aktivnost koju je napravio zagrebački Ekonomski institut.

Studija je napravljena za potrebe Mastercardova programa podrške malim i srednjih poduzetnicima Uplift, pokriva razdoblje od 2012. do 2021. godine i prva je takva studija napravljena za Hrvatsku.

“Sad je više nego ikada jasno da se turizam u Hrvatskoj razvijao stihijski, bez ikakvih strateških odluka, uz puko korištenje komparativnih prednosti koje su nam prirodno dane, sve ide po inerciji.

Usto nam više od jedne četvrtine dodane vrijednosti čitavog gospodarstva ovisi o turističkoj potražnji, i u usporedbi s drugim turističkim zemljama dosegnuli smo plafon prema broju turističkih postelja po broju stanovnika. Nisam protiv turističkog razvoja, ali trebamo sagledati sve strane.

Pritom, radi se o multidisciplinarnom pristupu koji obuhvaća rad bar pet ministarstava u Vladi, od porezne politike do prostornog planiranja, a tu ne vidimo neke bitne pomake,” izjavila je za Poslovni dnevnik znanstvenica Ekonomskog instituta Maruška Vizek, koja uz Nebojšu Stojčića potpisuje ovo istraživanje.

Evo što kažu brojke. Hrvatski turistički prihodi u 2018. i 2019. iznosili su čak 18,3 i 21 posto BDP-a, a u 2020. i 2021. smanjili su se na 8,9 i 15,8 posto zbog pandemije, no čak u tom smanjenom iznosu bili su uvjerljivo najviši u Europskoj uniji kad se izraze u obliku udjela u BDP-u.

Usto, Hrvatska je s ukupno 0,26 postelja po stanovniku uvjerljivi rekorder među mediteranskim zemljama po koncentraciji smještajnih kapaciteta. U svim preostalim državama broj postelja po stanovniku ne prelazi 0,1, što autore upućuje na to da trenutačna razina ponude smještaja iznadprosječno opterećuje i prostor i postojeću lokalnu infrastrukturu.

Pritom, od ukupnog broja postelja u 2019. godini, čak 61 posto činio je privatni smještaj, što je gotovo dvaput više nego u Italiji (34,5 posto), Grčkoj (32,2 posto) i Španjolskoj (24,6 posto), prema podacima Eurostata.

U drugim zemljama Mediterana prevladava hotelski i drugi oblici kolektivnog smještaja. Istovremeno, najveći broj ostvarenih turističkih noćenja po stanovniku bilježi se u Hrvatskoj, te iznosi 22,4 noćenja po stanovniku. Rast pokazatelja turističke ponude i potražnje rezultirao je jačanjem turističke aktivnosti u Hrvatskoj i doprinio tome da turizam postane najsnažniji hrvatski gospodarski sektor.

Maruska Vizek, znanstvena savjetnica Ekonomskog instituta u Zagrebu koji je izradio analizu/Luka Stanzl/PIXSELL

Stanje po regijama
A taj rast je išao u korist samo nekima, pokazuje analiza. Prosječan udio privatnog smještaja u lokalnim jedinicama u Hrvatskoj narastao je u 10 godina s 30,9 na 56,5 posto, i prevladava najviše u Splitsko-dalmatinskoj, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj županiji.

Tako je u Splitsko-dalmatinskoj županiji u lokalnim jedinicama lani u prosjeku 87,8 posto kapaciteta bilo u privatnom, a samo 10,3 posto u kolektivnom smještaju. U zadarskom i šibenskom kraju u prosjeku je 79,7 posto ukupnog turističkog smještaja u privatnom smještaju.

Od primorskih županija najpovoljnije je stanje u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u kojoj je 25,5 posto smještaja u hotelima, hostelima i kampovima, a najmanji udio privatnog smještaja ima Grad Zagreb, manje od 48 posto.

Iako se često proklamira potreba jačanja hotelskog smještaja, a taj je cilj bio naveden i u Strategiji turizma 2014-2020, na razini Hrvatske istodobno je pao udjel broja kreveta u hotelima, hostelima i kampovima, s prosječnih 17,2 na 15,8 posto. U ovom razdoblju samo je 19 jedinica lokalne samouprave povećalo udio hotela, hostela i kampova u ukupnom smještaju, i svi su redom na kontinentu.

Autori upozoravaju da ova izmjena strukture smještajnih kapaciteta sa sobom uglavnom nosi negativne nuspojave. Središta se tradicionalnih turističkih odredišta iseljavaju, ispražnjuju i stanovništvo im stari.

Pretvaraju se u kulise za turističke obilaske koje služe tek kao spavaonice za turiste, a u njima više nema vidljive svakodnevice mjesnog stanovništva koja je davala čar odredištu i bila bitan čimbenik ponude.

Prevladavanje privatnog smještaja u lokalnoj jedinici također ne izaziva produljenje turističke sezone. Naime, jedino visokokategorizirani hoteli imaju svu infrastrukturu potrebnu za cjelogodišnji boravak turista”, pojašnjava se u analizi.

Također, pretvaranje postojećeg stambenog fonda u turističke smještajne jedinice ima i vrlo nepovoljan utjecaj na tržište nekretnina, jer povećava cijene i smanjuje priuštivost nekretnina mjesnom stanovništvu.

“Rentijerska ekonomija dovela je do rasta nekretnina ne samo u krajevima s razvijenim turizmom, već i u ostalim gradovima. Tako jedan dio populacije ima veliku korist od takvog razvoja turizma, a drugi ima izravnu štetu, što dovodi do raslojavanja.

Usto, analiza Instituta za turizam pokazuje da intenzivan razvoj turizma negativno utječe na spremnost maturanata da upisuju fakultete, što znači da turistički razvoj negativno utječe na kvalitetu ljudskog kapitala.

Drugim riječima, što se više bavite turizmom, manje ćete biti skloni ulagati u vlastito obrazovanje. Također, u krajevima sa snažnom turističkom aktivnošću izražena je smanjena pojava brzorastućih poduzeća”, podsjeća Maruška Vizek i na ostala istraživanja, čija otkrića bi trebala zabrinuti donositelje odluka.