Unatoč modernim alatima za prikupljanje podataka, mjerenja rezultata u turizmu i dalje se provode najčešće upitno pouzdanim metodama ankete kao i prije 15 godina. Usto, zbog nedostupnih podataka koje javni sektor pod opravdanjem zaštite privatnosti odbija davati čak i znanstvenicima, nemamo ni kvalitetna istraživanja o utjecaju turizma na gospodarstvo u Hrvatskoj. Na to je u razgovoru za Poslovni dnevnik upozorila Marina Tkalec, znanstvena suradnica na zagrebačkom Ekonomskom institutu, koja se u svom dosadašnjem radu između ostalog bavila utjecajem turizma na cijene proizvoda i usluga, utjecajem filmske industrije na popularnost Dubrovnika te nekretninskim bumom.

Podatak o prihodu u turizmu Hrvatska narodna banka dobiva anketirajući strane turiste na granicama prilikom izlaska iz zemlje. Iako se ona provodi na velikim uzorcima, je li to danas najbolja moguća metoda?

To i ne bi trebao biti posao HNB-a, da mjeri potrošnju u turizmu. Uz HNB, rezultati se mjere u nekoliko institucija, uz Ministarstvo turizma koje angažira Institut za turizam imamo i Državni zavod za statistiku, koji objavljuje podatke o dolascima i noćenjima, što je korektno. Međutim, Institutu za turizam recimo za izračun satelitske bilance (utjecaj turizma na ukupno gospodarstvo) trebaju dobre input-output tablice, koje nažalost u Hrvatskoj dugo nisu ni postojale, a sad ih od DZS-a dobivamo svakih pet godina, s velikim zakašnjenjem, i one nisu potpune.

Kako mislite da su tablice DZS-a nepotpune?

U sektoru usluživanja hrane i pića i smještaja tablica pokazuje koliko je ovaj sektor povezan sa sektorom poljoprivrede, dobavljačima, prehranom, proizvodnjom namještaja, prijevozom. Ako ta tablica nije detaljna, ne možemo sve te veze detektirati. Ne znam zašto DZS to ne radi bolje, možda imaju problem s kadrovima i financijama, ili kvaliteta podataka koje njima dostavljaju poduzeća nije zadovoljavajuća.

I Institut za turizam svoja TOMAS istraživanja temelji na anketama.

Danas postoje brojni drugi načini kojima se može pratiti turistička potrošnja, to ne mora biti anketa, mogu se kupiti podaci o stvarnoj potrošnji, postoji digitalni trag koji imaju kartične kuće, online platforme kao što su Booking.com, Airbnb. Od njih se mogu dobiti ili kupiti podaci koji su šifrirani da se ne mogu vidjeti osobni podaci klijenata. Da samo s interneta možete dobiti puno podataka znaju korisnici Google Trenda koji na primjer, pretraživanjem sintagme „hotels in Dubrovnik“ u razdoblju od 2010. do 2015. godine u SAD-u može otkriti porast potražnje američkih turista za Dubrovnikom.

Što fali anketama?

Osnovni problem anketa je što je gotovo nemoguće postići nasumični uzorak, a jedino on može dati pravu sliku, što znači da su rezultati anketa vrlo često pristrani prema jednoj skupini ispitanika. Također, ankete mogu sadržavati pitanja kojima se utječe na ispitanike, a česti su i lažni odgovori. HNB je svjestan problema s anketom, i oni to pokušavaju kombinirati s nekim drugim metodama, no pogreška je i dalje velika, koju HNB i prijavljuje, s tim da ta pogreška raste paralelno s prihodima od turizma i to je problem.

Zašto nam je važno da znamo kolik nam je prihod od turizma, osim da se hvalimo?

Čini se da ovo društvo ima fetiš na turizam, jer nam se u vanjskotrgovinskoj bilanci događa da nam je robni izvoz značajniji od turizma, to znači da imamo segmente ekonomije koji su otvoreni prema inozemstvu i koji rastu brže od turizma. O tom se malo govori, možda dijelom i zbog homogenosti turističke djelatnosti, što lobiranje čini učinkovitijim. Turizam je važan i zato što ima socijalnu komponentu. Mnogima je osigurao izvor prihoda kada su ljudi ostali bez posla.

Zloupotrebljava li se taj socijalni element, koji prerasta u dobar biznis? Naime, ne postoje službeni podaci o prihodima privatnih iznajmljivača paušalaca. Imate li vi podatke o tome?

O tome ništa ne znamo i to brine. Znamo koliko plaćamo poreza na dohodak od rada, plaće se oporezuju stopama od 30-40 posto u prosjeku, a istovremeno po ležaju u privatnom smještaju plaća se paušal. Prije nekoliko godina smo uveli oporezivanje kamata na štednju, dakle napravili smo pozitivan pomak u oporezivanju kapitala, a istovremeno na nekretnine, a efektivno to je iznajmljivanje kuća i apartmana, mi nemamo poreza. On ne postoji i čini se da ga je politički nemoguće uvesti, što je nevjerojatno.

U ovom društvu treba osvijestiti kakve je regionalne razlike stvorio segment privatnog smještaja. Netko sa svojom nekretninom u istočnom dijelu Hrvatske ne može ostvariti prihode, mora raditi i na taj dohodak od rada platiti porez, dok se na moru od prihoda od iznajmljivanja plaća tek paušal. Da dovedemo čitavu stvar do apsurda, taj Slavonac će još svake sezone doći na obalu kako bi odradio sezonu, a da će pritom naići na značajne poteškoće oko nalaženja smještaja.

Znači da je upravo razvoj turizma transformirao tržište nekretnina u Hrvatskoj?

Sve nekretnine na Jadranu po sto puta su skuplje od onih u istočnom i središnjem dijelu Hrvatske, kako su pokazali preliminarni rezultati našeg velikog istraživanja o prometu nekretnina, na temelju podataka koje nam je ustupilo Ministarstvo graditeljstva. Što je veći turistički promet, to su više cijene kvadrata. Za prodavatelje i vlasnike nekretnina to je dobro, ali recimo studenti iz dalmatinskog zaleđa nemaju gdje stanovati jer su cijene najma stanova u Splitu previsoke. Tako se istiskuje ljudski kapital, jer se ne potiče mlade ljude da studiraju, već da se zaposle u turizmu što prije ili da iznajmljuju apartmane. To je možda kao privremena strategija u redu, ali u slučaju klimatskih promjena, terorizma, bilo čega što utječe na potražnju za turizmom, možemo se naći u problemu. Turizam je osjetljiv i na meteorološke promjene, a turisti sve manje žele ići na destinacije koje su pretrpane. Zbog svega toga važno je da osvijestimo koliko imamo iznajmljivača, kolike poreze oni plaćaju, i koliki dohodak ostvaruju.

Kako onda komentirate podatke da je obiteljski smještaj imao 2,5 milijarde eura prometa lani, što tvrde sami iznajmljivači, a Porezna uprava kaže da su uplatili 135 milijuna kuna paušala? Mi smo izračunali da plaćaju manje od jedan posto poreza?

Ta računica ima smisla, doduše treba uračunati njihov rad, troškove i još neke parametre da bismo dobili efektivnu stopu poreza. Međutim, mi nemamo te podatke. Dužnost države je da to sazna, i države i ministarstava financija i turizma, mene kao istraživača, profesora s ekonomskih fakulteta, DZS-a.

Naveli ste i sami sebe, pa onda zašto se to nije napravilo, zašto nemamo te podatke?

Ja iz svoje pozicije mogu reći da nama javne ustanove, poput Porezne uprave, u pravilu ne daju podatke. Vama su kao novinarima dali ove agregirane podatke s kojima možete nagađati, no za detaljnu analizu trebaju i detaljni podaci (u idealnom slučaju administrativni podaci), koje vam ne daju. DZS istraživačima ne daje nikakve podatke, čak i ako ih platimo (a redovito ih moramo platiti), što ne bismo trebali jer se radi o javnom interesu, a javni znanstveni institutu imaju svoju društvenu ulogu koju ne mogu ispunjavati jer ne postoji suradnja i povjerenje između institucija koje se pozivaju na Zakon o zaštiti privatnosti. Mogu pohvaliti Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), Zagrebačku burzu te Hrvatski zavod za zapošljavanje, dok FINA svoje podatke skupo naplaćuje, kao i DZS. Po tom pitanju nam je znatno bolja suradnja s privatnim sektorom, među dobrim primjerima mogu izdvojiti portal Moj posao i Booking.com.

Ako nema podataka, što je onda ona brojka o 19,6 posto udjela turizma u ukupnom BDP-u Hrvatske, kojom se nedavno pohvalilo Ministarstvo turizma?

Radi se o udjelu iz bilance, znači to su oni prihodi koja računa HNB kroz nominalni BDP, a tako ne možemo dobiti udjel turizma u BDP-u, jer u prihodima imate i odljeve, uvoznu komponentu. Kao što je poznato, velik dio od onog što se poslužuje gostima ide iz uvoza, iz HNB-a smo dobili informaciju da se radi o 70 lipa na jednu kunu, što znači da nismo više na 19,6 posto nego na 5,9 posto.

Zašto većina ide iz uvoza? Često optužujemo hotele da puno uvoze.

Sezona je kratka, i nijedan proizvođač si ne može priuštiti da proizvodi velike kapacitete kad mi imamo malo hotela i kratku sezonu. Kad bismo produžili sezonu, onda bi možda domaći proizvođači mogli sudjelovati u turizmu, udjel uvoza bio bi manji, i onda bi ta zarada bila veća. Hoteli nemaju izbora, oni nemaju dobavljače koji bi im u sezoni mogli isporučiti količinu koja njima treba, a proizvođači ne mogu raditi samo ta dva mjeseca koliko ih ovi trebaju, što će s ostatkom godine? I nedostatak kadrova u samom turizmu vezan je uz sezonalnost.

Istovremeno, ne potičemo razvoj korporativnog turizma odnosno gradnju hotela?

Tako je, korporativni turizam plaća porez na dobit, za svoje radnike plaća porez na dohodak, doprinose, PDV. U Hrvatskoj se više isplati kupiti poljoprivredno zemljište, prenamijenit ga u građevinsko, izgraditi apartmane i iznajmljivati ih uz paušal. Tko je to izlobirao ne znam, ali to je klasični porezni poticaj koji daje država. Hotelijeri na to jako prigovaraju, i mislim da imaju pravo, jer hoteli su ti koji će produljiti sezonu. Što vlasnik tri apartmana može ponuditi gostu van sezone? Oni za to nemaju kapaciteta. Hotel može imati wellness, sportske terene, širu ponudu, kongresni turizam, doček Nove godine…