Zastara je ključ pravne sigurnosti, podsjeća zagrebački odvjetnik Mićo Ljubenko, odnosno po njemu to je najsuptilnije rješenje pravne civilizacije.

Može biti i duga, ali ne može biti da je nema, barem kad je riječ o razvijenim pravnim sustavima. No, kao iznimka od pravnog pravila da postoji, ova inače izuzetno rijetka pojava npr. u međunarodnome pravu predviđena kao što je opće poznato za kaznena djela ratnog zločina koja ne zastarijevaju, od sada izjednačeni i po statusu i po pravima s 'ratnim zločinima' postaju i svi obveznopravni tužbeni zahtjevi, koji se mogu postaviti od strane onih koji se smatraju oštećenima, ako su u konotaciji s nezakonitim ugovorima. 

Drugim riječima, kako je Vrhovni sud 30. siječnja u svom pravnom shvaćanju de facto rekao da nema zastare za ostvarivanje posljedica od ništetnosti ugovora, s takvom intervencijom u pravni sustav i to čini se na vlastiti poticaj – dakle mimo bilo kojeg konkretnog postupka, postavljeno je novo, vrlo 'tvrdo' pravilo koje odstupa od zastare kao spomenutog visokog pravnog dosega, s rastućim rizicima na planu ionako u RH poslovično niske razine pravne sigurnosti. 

S time kada je početak tijeka zastarnog roka kod bilo kojeg restitucijskog zahtjeva, po novom shvaćanju vrhovnih sudaca od pravomoćne sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, otvara se izgleda veliko pravno žarište. Uz niz nepoznanica za svaku moguće tuženu stranu po toj osnovi, dok se svi efekti još detaljno analiziraju. U očima stručne javnosti u prvi mah pretežu ocjene o povećanju pravne nesigurnosti, za što su čini se bitne dvije činjenice.

Prva je da se na 'velika vrata' pruža opcija za podnošenje tužbenih zahtjeva za obeštećenje izvan određenog vremenskog roka – doslovno to može biti po principu 'od danas do vječnosti' ako tužitelj može ovaj zahtjev povezati s ništetnošću ugovora. Zatim, po svojoj funkciji pravno shvaćanje Vrhovnog suda ima snagu najvišeg izvora prava. Za vrhovne suce univerzalnog je karaktera te ne postoji nijedan pravni lijek protiv njega.

Po pravnoj snazi nalazi se iznad zakona, jače je i od vjerodostojnog tumačenja koje daje zakonodavno tijelo, a promijeniti ga se može samo donošenjem novog pravnog shvaćanja o istoj stvari i od strane iste instance.  Za razliku, međutim, u dijelu javnosti promatranih njegovih reperkusija čak i s mogućim simpatijama, npr. kad je riječ o potencijalnim tužbama korisnika kredita kao slabije strane protiv percipiranih moćnih banaka u otvorenom slučaju glede kredita u CHF-u, svakako manje simpatične bile bi reakcije kada bi riječ bila o trenutno hipotetskim odštetnim zahtjevima za isporučene usluge.

Oni koji bi se temeljili npr. na ništetnom obračunu usluge odvoza otpada, isporuke energenata ili vode i slično, protiv njihovih isporučitelja, koje po sličnom principu kao i kod korisnika kredita u navedenoj valuti s ukidanjem zastare također nije moguće isključiti. Nadalje, što općenito znači nepostojanje zastare, kao civilizacijske tekovine svih razvijenih pravnih sustava, svatko bi automatski shvatio kad bi mu račun završio u blokadi zbog 30 godina starog duga i isto toliko duge pasivnosti na strani porezne administracije.   

Iz niza 'vrućih' pitanja, kad je riječ o 'švicarcu' ističu se dva. To su dvojbe oko 'formule' po kojoj će se u uvjetima vremenske neograničenosti za podnošenje tužbenih zahtjeva određivati rezervacije u bilancama banaka, kao i sama dužina razdoblja obračuna kamata.

Od toga je li točno da bi onaj tko kasnije tuži mogao više profitirati zbog dužeg razdoblja za obračun kamata, može ovisiti i odluka glede pokretanja tužbi potencijalnih oštećenika. Oni sad ne moraju žuriti, a dodatni motiv da pričekaju može biti i da se izbistre sva pitanja, od konverzije nadalje pa sve do mogućnosti trgovanja dužničkim pravima, što bi mogao biti kako se nagađa praktički novi i veliki biznis agencija za otkup potraživanja.