Iako je plin prema Zelenoj agendi EU, a posredno i zemalja članica Unije, trebao biti prijelazni energent iz fosilne prema bezugljičnoj strategiji, prema svemu sudeći će plin, uz nuklearnu energiju, ponovno biti svrstan u zelene energente sa svime što to znači – prije svega mogućnošću da se plinski projekti financiraju iz zelenih EU fondova.

Plin je zadnjih godina, i bez striktne odluke EU, postao jedan od najpoželjnijih energenata, a čemu svjedoče i investicije od više desetaka milijardi eura u plinsku infrastrukturu u Uniji.

Tu se prije svega misli na, za neke, kontroverzni Sjeverni tok 2 kojim će plin iz Rusije dolaziti direktno preko Sjevernog mora u Njemačku, zaobilazeći često problematične zemlje koje se nalaze na tradicionalnoj kontinentalnoj plinskoj ruti između te dvije zemlje. S druge strane tu je i Turski tok koji će, također, ruski plin južnom transvezalom preko Balkana dovoditi u Europu.

Slom industrijske baze

U Hrvatskoj je plin oduvijek bio važan energent, prvenstveno zbog činjenice da smo još 1980-ih gotovo 70 posto potrošnje zadovoljavali iz domaće proizvodnje. Danas se situacija promijenila te iz domaćih izvora dobivamo i manje od 30 posto potrošnje, a u apsolutnim brojkama je to još manje jer smo i u pretkriznim ranim 2000-im trošili oko pet milijardi kubnih metara plina, dok se danas to kreće između tri i četiri milijarde kubika – razlog za pad je u slomu industrijske baze.

U protekla dva desetljeća napravljena je velika plinifikacija Hrvatske, posebice po pitanju provlačenja plinovoda prema Dalmaciji gdje taj energent ipak još nije ozbiljnije zaživio, niti kod poslovnih korisnika, a još manje kod građana.

Kako bilo, Hrvatska je gotovo u potpunosti plinificirana te plin, uz hidroenergiju, predstavlja stratešku polugu naše energetike za mnogo godina. Plin, kao što je to već 100-tinjak godina situacija i s naftom, predstavlja i snažnu globalnu geopolitičku činjenicu kojom se moćne zemlje obračunavaju više ili manje suptilno sa suparnicima. Zadnjih tjedana smo bili svjedoci još jedne takve situacije kada je zbog usporavanja isporuka plina iz Rusije za Europu došlo do rekordno visokih cijena.

Vrijeme je punjenja, uglavnom podzemnih, plinskih skladišta u Europi te je početkom listopada cijena plina na nizozemskoj plinskoj burzi TTF hub, koja je referentno mjerilo (benchmark) za europske cijene plina, skočile vrtoglavih 350% na 116 eura po megavatsatu (Mwh). Do kraja mjeseca se to spustilo na 91 eura, a što je i dalje neuobičajeno visoko s obzirom na to da je u isto vrijeme prošle godine ta cijena bila 14 eura, a tijekom godine uglavnom nije prelazila 30 eura.

Iako se ove veleprodajne cijene uglavnom još nisu odrazile na račune krajnjim potrošačima, građanima i tvrtkama, jasno je da će do poskupljenja plina morati doći. Upravo spomenuta podzemna skladišta plina omogućuju država da imaju svojevrsnu sigurnost, kako po pitanju količina, tako i po pitanju cijene jer se ta skladišta pune tijekom ljetne sezone kad je potražnja za plinom mala i cijena relativno niska.

Hrvatsko Podzemno skladište plina Okoli, kako se ta tvrtka koja posluje kao dio grupe Plinacro službeno zove, ima kapacitet skladištenja od oko 550 milijuna kubnih metara plina, a što može, uz restrikcije najvećim potrošačima poput Petrokemije i HEP-a, biti dostatno za višemjesečnu opskrbu Hrvatske.

No, problem je da se ta relativno velika količina plina ne može izvaditi iz skladišta u kratkom vremenu, posebice kad je skladište slabije popunjeno, pa stoga iz PSP Okoli već nekoliko godina ozbiljno rade na izgradnji vršnog podzemnog skladišta kod Grubišnog polja koje bi bilo kapaciteta 25-40 milijuna kubnih metara, ali bi zato imalo dnevni kapacitet isporuke od 100.000 kubika dnevno u trenucima kad bi redovna opskrba plinom iz plinovoda bila kompromitirana.
Dodatnu sigurno, a i svojevrsno stratešku važnost, Hrvatskoj na energetskom, a posebice plinskom tržištu, daje i ove godine završeni LNG terminal na Krku. Iako se o tom projektu govori već 30-ak godina i mnogi su bili uvjereni da zapravo nikad neće biti realiziran, pod američkim pritiskom zbog straha od ruskog energetskog utjecaja na regiju i s novcem EU je terminal kapaciteta 2,6 milijardi kubnih metara ukapljenog plina završen i pušten u pogon.

I na ovom projektu se još jednom pokazalo da je vrlo teško donositi studije isplativosti nekog infrastrukturnog projekta jer se tek njegovom izgradnjom preokreću neki do tada uhodani poslovni pravci i on dobiva na važnosti. LNG terminal Omišalj je par excellence za to jer je glavna zamjerka gradnji bila njegova poslovna besmislenost zbog činjenice da je ukapljeni LNG plin barem 50 posto, a često i puno više, skuplji od onog iz plinovoda.

Glavni fokus u njegovoj realizaciji je bio geostrateški, odnosno sigurnost opskrbe u kriznim vremenima, a što je i bila agenda koju je hrvatska Vlada i prezentirala kao razlog za njegovu, iako ekonomski upitnu isplativost, gradnju.

Podzemno skladište plina Okoli ima kapacitet od oko 550 milijuna kubnih metara plina/PIXSELL

Osigurati dovoljne rezerve

Kapacitet od 2,6 milijardi kubnih metara plina se činio kao nešto gigantsko u trenucima kad su, izvjesno državnom intervencijom, samo HEP i INA zakupili, vjerojatno reda radi, nekoliko stotina milijuna kubnih metara kapaciteta. No, plinska kriza i pomjereni poslovni tokovi su doveli do toga da je LNG terminal gotovo u potpunosti zakupljen, i to po komercijalnim osnovama.

Čak se počela i glasno spominjati ekstenzija ovog projekta u prvobitno zamišljen kontinentalni LNG terminal na Krku koji bi imao barem duplo veći kapacitet od ovog kojeg ima sada na plutajućem terminalu na specijaliziranom tzv. FSRU brodu.

Obe ove poluge, podzemna skladišta i LNG terminal, omogućuju Hrvatskoj da vodi relativno nezavisnu energetsku politiku te da ne mora raditi drastična poskupljenja za građane i gospodarstvo. Iz resornog Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja je najavljeno da će do korekcija cijena plina za krajnje korisnike doći tek na kraju aktualne ogrjevne sezone, dakle poslije 1. travnja iduće godine.

Što se može dogoditi kad država nema ovakvih strateških energetskih rezervi, možda i najbolje pokazuje situacija proteklih dana u susjednim nam Bosni i Hercegovini te Srbiji koje su se našle u velikom problemu nakon što je došlo do kvara na plinovodu u Bugarskoj preko kojeg dolazi plin u Srbiju i onda u BiH.

Iako Srbija ima plinsko skladište Banatski dvor, koje je završeno 2011. u zajedničkoj investiciji ruskog Gazproma i srpskog Srbijagasa i kapaciteta je 450 milijuna kubika, tijekom tih nekoliko dana kvara jer Srbija organizirala interventni uvoz plina iz Mađarske, po višestruko većoj cijeni od standardne, a koji je onda proslijedila kroz neki poslovno-humanitarni model i BiH.

Vršno skladište u Grubišnom Polju

Nije sasvim jasno zašto je Srbija organizirala interventni uvoz i nije koristila plin iz podzemnog skladišta, no razlog bi mogao biti gore spomenuti problem s Rusijom koja je, nešto iz tehničkih, a nešto iz geopolitičkih, razloga smanjila isporuke plina, odnosno nije ih željela povećati u skladu s potražnjom, u Europu, a sve u iščekivanju početka rada Sjevernog toga 2 koji je završen i sad samo čeka sve uporabne dozvole.

Stoga su mnoga europska skladišta plina, neka od njih su u djelomičnom ili i potpunom vlasništvu Gazproma, ostala poluprazna. Naime, moguće je da u Banatskom Dvoru zapravo nema plina, ili ga nema dovoljno, da preuzme kriznu ulogu. Tehnička ograničenja standardnih skladišta plina su da kada su manje napunjena, ispod 50 posto, da im je kapacitet isporuke po satu ili danu vrlo skroman.

Upravo je to razlog zašto Hrvatska želi izgraditi vršno skladište u Grubišnom Polju koje bi spriječilo ovakve scenarije. Hrvatska je danas, srećom, kao i Srbija, povezana sa susjednim zemljama dvosmjernim plinovodima kojima se može organizirati interventni uvoz ili izvoz plina u kriznim situacijama.