Hrvatska u robnoj razmjeni s Kinom bilježi znatan deficit koji je u 2018. iznosio 670 milijuna eura, ali se u makroekonomskim analizama HGK-a s tim u vezi naglašavaju dvije činjenice.

Ponajprije, taj deficit je približno dvaput manji nego prije 10 godina, pri čemu je došlo i do znatnog povećanja izvoza i do osjetnog pada vrijednosti uvoza, po čemu se Hrvatska izdvaja među drugim zemljama Srednje i Istočne Europe. Takvom kretanju uvoza znatno je doprinijela kriza u Hrvatskoj i osjetan pad domaće potražnje, ali je pozitivan rezultat ipak bilo popravljanje vanjskotrgovinskog salda s Kinom. 

Kao drugu činjenicu iz Komore ističu da je Kina najveći globalni izvoznik, godinama orijentirana na povećanja svog izvoza, pa je stoga teško očekivati da Hrvatska s Kinom ostvaruje ujednačene vrijednosti izvoza i uvoza, naročito kod toga kad s nekim daleko manjim, susjednim zemljama ostvaruje i znatno veće iznose deficita. Primjerice deficit u našoj trgovini s Mađarskom lani je iznosio 1,3 milijarde eura, sa Slovenijom 1,03 mlrd. eura, a s Austrijom 690 milijuna eura. 

Tri 'ključa'
Direktor Komorinog Sektora za financijske institucije i ekonomske analize Zvonimir Savić ističe i da se Kina u svom brzom razvoju sve više orijentira na uvoz, a povećava se i kupovna moć, pa izvozne mogućnosti postoje, dok buduće kretanje izvoza prema Kini ovisi od tri stvari: Konkurentnost proizvoda, sposobnosti poduzetnika te snazi gospodarske diplomacije. 

"Međutim, kako se u Hrvatskoj i nadalje oporavlja ukupna potražnja koja utječe na daljnji 'oporavak' uvoza, teško je očekivati pozitivne trendove u smanjivanju deficita s Kinom u nekom srednjoročnom razdoblju", kaže Savić. S obzirom na prošlogodišnju vrijednost izvoza od 133 milijuna eura, njegov porast od navedenih 500 do 600 milijuna eura također se ne očekuje u duljem razdoblju, kao ni značajniji doprinos prehrambene industrije, koja i sada čini tek manji dio izvoza prema Kini, pri čemu su na prvom mjestu prehrambeni proizvodi za bebe i dojenčad (oko 1,2% ukupnog izvoza), a ograničenja za prehrambenu industriju predstavljanju potrebne količine, udaljenost i troškovi transporta. 

Naravno, postoji velik prostor za povećanje izvoza vina i ostalih ekskluzivnijih i specifičnih proizvoda, ali ni oni ne mogu imati znatan utjecaj na povećanje vrijednosti ukupnog izvoza prema Kini. Usto, kako se za prehrambenu industriju, počevši od mliječne stvorio nov izvozni prostor, otvaranje kineskih vrata uvozu najvidljivije učinke može na ekonomiju donijeti kroz povećanje domaće proizvodnje i zaposlenosti. I tu leže veliki izazovi jer sve ovisi o pitanju tko će, primjerice, viškove u proizvodnji mlijeka iskoristiti.  

Primjer mliječne industrije
Po proizvodnji mlijeka Hrvatska je samodostatna tek oko 52%, a po mišljenju Branka Bobetića iz Croatiastočara, to nužno ne mora biti prepreka jer je EU neto izvoznik, što znači da se na unutarnjem tržištu među članicama mjesečno razmijeni cca 6 milijuna tona mlijeka za preradu.

U Francuskoj koja je na drugom mjestu EU po proizvodnji mlijeka, za njezine je proizvođače rade kalkulacije najpovoljnijeg načina transporta + proizvoda visoke dodane vrijednosti u Kinu, a zanimljivo, brodski i avionski prijevoz padaju u drugi plan, te je težište na željezničkom. I Talijani su dobar primjer jer su poznati po jakom udruženju čije su članice dijelom i uvoznici polutrajnih sireva od kojih preradom dobivaju kao izvozni proizvod visoke dodane vrijednosti tvrdi sir. I izvoze ga u Kinu.