Već godinama u hrvatskom zdravstvenom sustavu postoji kadrovska, financijska, infrastrukturna, i organizacijska kriza, a tome možemo dodati i krizu upravljanja.

Hrvatska izdvaja za zdravstvo 7,7% BDP-a, a prosjek EU je oko 10%. Financijske postavke našeg zdravstvenog sustava su neodržive.

U kontekstu bolnica to je njihovo financiranje čiji temelj i dalje čine povijesni budžeti tj. sustav bolničkih limita te nepostojanje sustava koji bi odredio stvarne cijene isporučenih zdravstvenih usluga.

Sustav javne nabave

Sustav javne nabave je nedovoljno učinkovit i ne pridonosi racionalizaciji korištenja zdravstvenih sredstava.

Kad su u pitanju posebno skupi lijekovi čija potrošnja iz godine u godinu raste, logično je rješenje da se povežemo sa susjedima ili sličnim zemljama te zajednički jeftinije nabavljamo takve lijekove.

Veliki je utjecaj politike na kadroviranje u javnozdravstvenim ustanovama od razine ravnatelja do voditelja ustrojstvenih jedinica. Pri tome najčešće nema sustavne evaluacije rezultata, praćenje ostvarenja ciljeva iz programa na osnovi kojih je dobiven mandat.

Odgovornost za slabosti u upravljanju ustanovama je na samim upravama, ali podjednako i na osnivačima, jedicinama lokalne samouprave odnosno lokalnoj politici. Vezano za infrastrukturu u trideset godina hrvatske neovisnosti smo izgradili jednu novu bolnicu, Opću bolnicu Zabok, a uskoro će biti završena i nova bolnica u Puli.

Takvim tempom ćemo, karikirano, za cca 400 godina obnoviti našu bolničku infrastrukturu. Glede informatizacije u zdravstvu smo u nekim dijelovima doista pioniri u EU, poput primjerice e-recepta, dok u nekima segmentima zaostajemo.

Bolnički informacijski sustavi nam nisu standardizirani i usklađeni, a primjerice dva velika KBC-a niti nemaju funkcionalne bolničke informacijske sustave. Cjelovita informatizacija zdravstvenog sustava je preduvjet za uspješnije i kvalitetnije upravljanje cijelim sustavom, od listi čekanja do sustavne analitike.

Ključni su ljudi

Svima su puna usta političkog konsenzusa kad govore o zdravstvu, ali se situacija počesto svede na dnevno ili lokalno političku priču. Malo smo društvo i taj konsenzus bi trebao biti manifestan, a ne samo deklaratoran. Imamo akte i strategije koju smo sami donijeli, provedimo ih.

Kategorizacija i akreditacija zdravstvenih ustanova, implementacija davno usvojenog nacionalnog plana razvoja bolničkog sustava samo je dio ciljeva koje trebamo ostvariti. Kvaliteta zdravstvene usluge, ishodi liječenja i sigurnost bolesnika su parametri koji se kod nas još nažalost sustavno ne prate, a to je standard u razvijenim državama.

I konačno, ljudi su ključni resurs zdravstvenog sustava i najveći izazov nam je zadržati zdravstvene djelatnike u Hrvatskoj. Trebamo konačno s riječi prijeći na djela.

* Krešimir Luetić, Hrvatska liječnička komora