S energetskim stručnjakom, publicistom i članom Znanstvenog vijeća za energetiku HAZU-a, Marijanom Kaleom, razgovarali smo o razvoju i troškovima obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj, važnosti gradnje elektrana na plin, otkupu MOL-ovih dionica Ine te visokoj uvoznoj energetskoj ovisnosti Europske unije.

Kako se svijet pomalo ali sigurno okreće niskougljičnoj strategiji, tako obnovljivi izvori energije (OIE) i čista energija imaju sve veći značaj i udio u energetskom miksu. Znači li to da se treba koncentrirati na ulaganja u obnovljive izvore energije, a fosilna goriva staviti u drugi plan?

Za sada, mi se trebamo suzdržljivo i postupno okretati obnovljivim izvorima energije, pažljivo birati za nas najpovoljnije njihove oblike, a ne brzopleto favorizirati ono što ne bi smjelo biti u fokusu, samo zato što to ‘i drugi favoriziraju’. Moramo neprestano sagledavati iskustva drugih i onda se kritički postavljati prema njima – u našem kontekstu.
Primjerice, kad pročitamo da će Norveška do 2025. godine registrirati sva nova vozila isključivo na električni pogon, treba znati da je tamo udio hidroelektrana (HE) u proizvodnji električne energije 109% potrošnje. Dakle u HE proizvode više nego li im je ukupno potrebno!
Dakako, da se dijelom i griju na električnu energiju, čak griju i pločnike radi onemogućenja smrzavanja i naravno da favoriziraju i elektroautomobile. Ili se oduševljavamo Dancima koji proizvedu iz vjetra 44% svoje potrošnje električne energije (2015). Ali uopće nemamo pojma da je njihova ukupna instalirana snaga svih elektrana 238% vršnoga opterećenja. Mogu sve vjetroelektrane potpuno mirovati, Danci neće ostati ‘bez struje’.
Moramo još jedno vrijeme računati s elektranama na plin vrlo visokih regulacijskih svojstava. Barem jedno dvije snažnije trebalo bi izgraditi (jednu u Slavoniji, drugu u Dalmaciji), jer će samo tako osigurati dovoljnu rezervu za razmah korištenja OIE.
Ili, okretati se naglašeno skupim investicijama u crpno-akumulacijske HE, kojima je trajanje izgradnje bar deset godina, u usporedbi s plinskim kojima je to trajanje nekoliko godina. Nikako ne zaboraviti da su pored elektrana na OIE i toplina iz OIE (značajno, a u nas su potpuno ‘izvan radara’ – kolektori) te biogoriva (opet potpuno izvan interesa naše javnosti).

Kako se u tom svijetlu postaviti prema otkupu Ine, je li nužno da INA bude u državnim rukama?

Protiv sam otkupa MOL-ovih dionica u Ini; pravno treba tamo ostaviti stanje kakvo jeste uz uporno nastojanje da se ostvare stvarna prava koja Hrvatska ima prema zatečenim zakonskim i ugovornim (i arbitražnim!) rješenjima. Korištenje Ininog osnovnog proizvoda (motorskog goriva) je u zalasku.
Pripremajmo se za električne automobile koje toliko zanosno protežiramo, a ne gradimo elektrane za njihov prihvat.
Za 20-30 godina većina će automobila biti na električni pogon, ponajprije iz ekoloških razloga. Sirova nafta sve će se više okretati sofisticiranijoj preradi u mnoge tvari bez kojih nećemo moći funkcionirati, a ne u motorska goriva.

Mnoge EU zemlje, posebice Njemačka, godinama su imale visoke subvencije za proizvodnju električne energije iz OIE, ali čini se da taj trend pomalo jenjava. Da li to znači da su se troškovi proizvodnje struje iz OIE približili onima iz klasičnih izvora ili se jednostavno usporilo ulaganje u OIE?

Svakako, cijene po jedinici snage uporno opadaju, brže (fotonapon) ili sporije (vjetroelektrane) pa time i proizvodna cijena iz tih izvora.
Cijene proizvodnje približavaju konvencionalnim elektranama, ali treba imati na umu još i troškove proizvodnje energije uravnoteženja i držanja regulacijske rezerve, koji uopće nisu mali, a koji praktično nisu postojali, dok nije bilo nestalnih OIE u sustavu.
Njemačka godinama ulaže nekoliko desetaka milijarda eura godišnje u investicije i pogon elektrana na OIE (što je sumjerljivo polovini BDP-a Hrvatske!).
Ostvaruje gotovo eksponencijalni rast OIE (sva tri oblika: električni, toplinski i biogorivni) uz prosječnu godišnju stopu rasta u razdoblju 2000-2014. od gotovo 10%. Istodobno, u istom razdoblju pad emisije iz svih izvora, svih stakleničkih plinova (u čemu je više od 90% emisija CO2) značajno je sporiji, godišnja stopa pada je minus 1%. Dakle, realno, Nijemci ne mogu biti pretjerano zadovoljni osnovnim uspjehom uvođenja OIE u energetski miks: jako skupo – mali dobitak!
I prigušuju ulaganja u OIE: od 28 milijarda eura (2010) pali su na oko 15 milijarda eura godišnjih investicija (2015). Istovremeno, pogon elektrana na OIE koštao je još 11 milijarda eura (2010.) do gotovo 15 milijarda (2015.). Traže uvođenje takmičenja na tržištu, među svim elektranama (konvencionalnim, a onim na OIE, većim od 500 kW) pa tko dobije posao – dobije.

Koliko je Hrvatska posljednjih godina napredovala po pitanju obnovljivih izvora energije (OIE). Smatrate li da je struktura OIE, s većinskim udjelom vjetroelektrana, optimalna za Hrvatsku?

Udio OIE u bruto finalnoj potrošnji se od oko 25% (2010) podigao na oko 29% (u 2015). Ide sporo, ali ide. Iz vašeg pitanja implicitno se sugerira kako imate na umu samo OIE u električnom obliku.
Međutim dvije trećine naših OIE tvori biomasa (ponajprije u obliku ogrjevnog drva) i bioplin, nešto manje od 1/3 tvore velike i male HE, vrlo malo (oko 2,5%) tvore ostali obnovljivi izvori: Sunce, vjetar, geotermalna energija i dizalice topline, a neznatno tvore biogoriva. Što bih najviše favorizirao?

Proizvodnju i potrošnju biogoriva, jer treba da do 2020. godine postignemo udio od 10% potrošnje motorskih goriva za cestovni promet, a sada smo postigli ispod 2% (2015) i zatvorili (!) jedinu veću rafineriju biodizela u Vukovaru, kapaciteta 35.000 tona godišnje.

A treba nam do 2020. godine imati takvih oko šest rafinerija i oko 200 tisuća hektara pod uljanom repicom. Koje bi to značenje imalo za naše ruralne krajeve i zadržavanje tisuća ljudi na selu! Drugo što bih favorizirao, a interes je u nas bezrazložno neznatan: kolektorsko korištenje Sunčeva zračenja, namjesto fotonaponskog korištenja. Jedan četvorni metar kolektora daje prosječno tri puta više toplinske energije, nego li što daje električne energije isto toliki četvorni metar fotonaponskog modula. A toplina se dade odgodivo koristiti, oko podneva najveće zagrijanje, a predvečer – u turističkom priobalju – potrošnja tople vode iz dobro toplinski izoliranih bojlera.
Ljeti je osunčanje veće no zimi, opet odgovara ritmu turističke potražnje u nas. Vjetroelektrane su najnepovoljnije; gotovo slučajna je pojava vjetra, statistički, svaki 13-ti sat u nas je ukupni angažman vjetroelektrana manji ili jednak 1% ukupne instalirane snage vjetroelektrana.
U pogonu je neznatno radnika, a agregati se uglavnom kupuju iz inozemstva. Mi smo se, naravno, najviše okrenuli najmanje privlačnom obliku OIE, barem u dodatnoj električnoj proizvodnji iz OIE; osnovna proizvodnja iz OIE je u postojećim velikim HE!

Hrvatska je u prilično nezavidnom položaju zbog velike ovisnosti o uvozu primarnih energenata. Koliki je danas odnos domaće proizvodnje i uvoza energije? Koji bi odnos prema vama bio zadovoljavajući i koliko je zapravo danas za sigurnost opskrbe važna samodostatnost, a koliko diversifikacija izvora energije?

Današnja naša uvozna ovisnost (2015.) bila je 48,3% ukupno potrebne energije; posljednjih 5 godina uvijek je nešto ispod 50%. Istodobno, uvozna ovisnost Europske unije u cjelini je 54,1% (2015).
Europa u cjelini i Hrvatska, još dugo godina bit će visoko uvozno ovisne, sve dok doista ne prevlada korištenje OIE i ne riješi se skladištenje nestalnih oblika prirodne energije u velikim količinama. Što se ne odnosi na biomasu, bioplin i biogoriva koji su uskladištivi oblici OIE i stoga ih treba naglašeno favorizirati. Teško je govoriti o zadovoljavajućem omjeru uvoza i domaćeg pridobivanja, poželjno bi bilo kada zatečeni omjer barem ne bi rastao. Samodostatnost, koja se jedino 100%-tno može riješiti je u proizvodnji električne energije (a mi tu bitno kasnimo; svaki treći-četvrti i kilovatsat uvozimo).
Moguće je uvesti bilo koji primarni oblik energije i pretvoriti ga ‘kod kuće’ u električnu energiju, jer je tako jeftinije nego li uvoziti električnu energiju.
Diversifikacija je nužna za sigurnost opskrbe, Hrvatska ima barem četiri pravca okrenuta Europi/svijetu. Kopneni, prema sjeverozapadu i jugoistoku, morem prema čitavom priobalnom svijetu i Dunavom. Možemo, za pojedine oblike energije, izabrati barem dva od ta moguća četiri.

U jednom svom radu, napravljenim u suradnji s kolegom Markom Lovrićem, tvrdite da bi Hrvatska za potpunu elektroenergetsku neovisnost u slučaju korištenja samo OIE trebala ulaganje od 8,7 milijardi eura. Kako ste došli do tih brojki i koliko bi ulaganje trebalo da se to postigne gradnjom novih termoelektrana?

Toliko bi trebalo uložiti samo u dogradnju elektroenergetskog sustava novim elektranama na OIE do 2030. godine (ne i pripadne mreže), uz one sadašnje elektrane s kojima računamo i 2030. godine, TE Plomin 2 i polovicom NE Krško. Kada bismo sustav dograđivali samo termoelektranama trebalo bi nam 3,5 puta manje sredstava, oko 2,5 milijarde eura.
Dogradnja samo s elektranama na OIE u tom radu predviđa novu crpno-akumulacijska HE ili nove takve HE, ukupne snage oko 500 MW (oko 1 milijarda €), vjetroelektrane ukupne snage oko 2400 MW (oko 4 milijarde €), sunčane elektrane ukupne snage oko 2100 MW (oko 1,8 milijarda €), nove HE ukupne snage oko 600 MW (oko 1,6 milijarda €) te ostale nove elektrane na OIE oko 100 MW (oko 0,3 milijarde €).
Taj sustav, uz prosječne godišnje dotoke OIE, ostvarivao bi 72%-tni udio OIE u bruto potrošnji električne energije 2030. godine (naš udio ovisi jako o hidrologiji, 2015. godine bio je oko 42%).v