Pred točno dva desetljeća u hrvatsko zakonodavstvu došao je vjerojatno najneželjeniji zakon, prvi koji je regulirao temu od koje dužnosnici nečiste savjesti bježe kao vrag od tamjana – sukob interesa. Zakon o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti usvojen je na posljednjoj izvanrednoj sjednici četvrtog saziva Hrvatskog sabora, u listopadu 2003., i to nakon što se na izvanrednoj sjednici u rujnu nije uspio izglasati. U Narodnim novinama bio je objavljen 16. listopada, samo dan prije raspuštanja Sabora, a formalno je stupio na snagu nakon osam dana.

Ograničenje vlasništva

Bio je to jedan od rijetkih zakona koji je išao u više od dva čitanja jer je u jednom trenutku 2002. godine jednostavno nestao iz procedure – Vlada je usvojila konačni prijedlog, ali ga nije uputila u Sabor sve dok nije doslovce gorilo za uzbunu. Zakon je želio malo tko i u vladajućoj većini, pri čemu su najveći kritičari bili iz redova tada drugog po snazi partnera u tzv. Vladi šestorke. Argumenti kojima se nastojalo spriječiti uređivanje sukoba interesa u našoj zemlji bili su upravo nevjerojatni, od ugrožavanja gospodarstva pa do bojazni da se tako dovode u pitanje ljudska prava poduzetnika. Lako je moguće da od Zakona o sprječavanju sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti ne bi bilo ništa da Hrvatska nije u doba tog, četvrtog saziva Sabora, potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju započela postupak pridruživanja Europskoj uniji koji je zaokružen početkom ove godine ulaskom naše zemlje u Schengen i eurozonu.

No, pred dvadeset godina bili su to samo nekakvi imaginarni ciljevi, daleko na horizontu, i činili su se nedohvatljivim, tako da je potpuno shvatljiv bio otpor uvođenju makar malo reda i onemogućavanju daljnjeg lova u mutnom. No, pritisci Europske unije bili su očito dovoljno snažni da se zakon ipak donese, premda prilično nedorečen i s podosta rupa.

Najveća je bila ograničenje vlasništva – naime, u članku koji je uređivao prenošenje upravljačkih prava u trgovačkim društvima ostavljena je granica od 25 posto dionica. Drugim riječima, dužnosnici su svoja upravljačka prava trebali prenositi na nepovezane osobe tek ako su ih imali više od četvrtine u tvrtki, što je imalo smisla otprilike kao i ograničenje brzine vožnje u cestovnom prometu na 400 kilometara na sat. Ubrzo se ispostavilo da je jedan od čelnika stranaka koje su podupirale tadašnju Vladu posjedovao 22,5 posto imovine u jednoj firmi, tako da nije bilo preteško pogoditi zbog koga je prvi Zakon o sprječavanju sukoba interesa imao tako ozbiljnu rupu.

Nije zaživio otprve

No, niti nakon što je stupio na snagu Zakon nije zaživio otprve. Naime, za provedbu je ključno bilo Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, u kojem je trebalo biti četvoro zastupnica i zastupnika i troje “uglednih javnih djelatnika”. Međutim, prvi saziv Povjerenstva, formiran u veljači 2004., bio je šesteročlan i nikako se nije uspijevao kompletirati. Nakon niza neuspjelih pokušaja Povjerenstvo nikako nije uspjelo zaživjeti i početi s radom, tako da je u nakon godinu dana formirano novo, u kojem sam sam bio jedan od članova. Bilo je to par mjeseci prije lokalnih izbora 2005. godine pa su prijave praktički pljuštale jer su političari uočili priliku da se novo tijelo iskoristi kao sredstvo za obračun s protivnicima. Bilo je tu prijava protiv suparnika iz drugih stranaka, ali i unutar iste stranke, prijetnji s autobusima branitelja koji su trebali dolaziti pred Sabor zabrinuti zbog postupka protiv lokalnog dužnosnika…

Izuzev prijava pojedine zastupnice i zastupnici su tražili od nas mišljenja pri čemu su očigledno namjerno dovodili u pitanje pojedine odredbe zakona, počevši od samog koncepta sukoba interesa pa do dovođenja u pitanje smislenosti ograničavanja vrijednosti dara na 500 kuna. Jedna zastupnica tako je poslala crtež koji je dobila od štićenika jednog doma za djecu sa teškoćama u razvoju, neki zastupnici su pitali što da rade ako im netko ponudi ručak, a mediji su gotovo sve što je Povjerenstvo radilo marljivo prenosili, često miješajući kruške i jabuke.

Vrlo brzo su pred Povjerenstvo počeli stizati slučajevi protiv zvučnih imena hrvatske politike: župana, gradonačelnica, ministara… Osporavanja i omalovažavanja bilo je bezbroj, uz najrazličitiju argumentaciju, najčešće tipa da se tu tjera mak na konac i da se nepotrebno troši vrijeme.

Afera satovi

No, ubrzo su stigle i prve odluke Povjerenstva u kojima je vrlo argumentirano objašnjeno da nije prihvatljivo da se dokumentacija za poticaje iz gradskog proračuna može nabaviti samo u firmi gradonačelnikova sina, da ne može potencijalni investitor voditi na prekooceanski put gradonačelnika i njegovu suprugu i nakon toga dobiti ugovor o zemljištu, da isto tako nije u redu da predsjednik gradskog vijeća putuje na utakmicu o trošku firme koja je dobila koncesiju u gradskoj ulici, da firma predsjednika županijske skupštine ne može sklapati ugovore sa županijskom upravom za ceste… A o tome koliko su pitanja otvorile imovinske kartice i koliko je kaznenih postupaka pokrenuto nakon što je Povjerenstvo probilo led ne treba puno niti pričati – dovoljno je sjetiti se samo afere jednog premijera koji u imovinsku karticu nije unio satove vrijedne desetke tisuća eura.

Zakon o sprječavanju sukoba interesa definitivno je našao svoje mjesto pod suncem i sigurno je pomogao da se puno neetičnih političara makne s funkcije. Može se debatirati koliko su oni koji su ih naslijedili bili bolji, no ovi koji su ulovljeni u sukobu interesa svakako su bili loši.