Dugo najavljivani plan dokapitalizacije Podravke napokon je dočekao konkretizaciju, a ispuni li se u cijelosti u kompaniju će se sredinom godine sliti više od pola milijarde kuna. Nakon što prijedlog odluke početkom lipnja 'amenuje' i skupština, investitorima će se ponuditi ukupno 1,7 milijuna novih dionica, i to po 300 kuna.

Ponuda, dakle, teži nešto više od cijene koju bi koprivnička kompanija u konačnici mogla platiti za slovensko Žito. Nakon što je objavila kupnju paketa od 51,5 posto za 33 milijuna eura, uz pretpostavku otkupa svih preostalih dionica (što se rijetko događa) ta bi je akvizicija stajala 64 milijuna eura. U investicijskoj zajednici uglavnom se smatra razumnim to što su se u Podravki odlučili malo smanjiti ciljani iznos dokapitalizacije u odnosu na donedavne spekulacije koje su počivale na svojedobnom planu izdavanja čak 2,7 milijuna dionica. Iako bi uz svoje pokazatelje zaduženosti i povoljne uvjete na financijskim tržištima Podravka Žito mogla financirati i kreditom, njezin čelni čovjek Zvonimir Mršić izjavio je kako ne planiraju stati na Žitu već planiraju i daljnja ulaganja u akvizicije i proizvodne kapacitete tj. organski rast.

Žele, kaže, imati dovoljno kapaciteta za ulogu konsolidatora prehrambenog biznisu zu regiji. Bit će, dakle, prilike i za zaduživanje, što nije zgorega dočekati s poboljšanom kapitalnom strukturom, a zaduživanje se u pravilu brže da realizirati nego dokapitalizacija. Zasad, međutim, više intrigiraju spekulacije o tome hoće li država pratiti taj projekt. Izvori bliski Vladi tvrde da u SDP-u ozbiljno razmatraju mogućnost sudjelovanja. Navodno bi htjeli zadržati manjinski kontrolni paket (26 posto). Uz pretpostavku izdanja svih ponuđenih dionica, nesudjelovanje države značilo bi pad državnog udjela na 20 posto, dok bi za zadržavanje kontrolnog paketa država morala upisati najmanje 350.000 dionica, a to znači uložiti više od 100 milijuna kuna. Treba li država toliki novac izdvojiti za kupnju Podravkinih dionica, odnosno zašto to ne bi trebala učiniti?

Čisto investicijski gledano, dionice Podravke bolje su ulaganje nego mnoga druga na koja je država silom prilika išla posljednjih godina, a vjerojatno će morati i u doglednoj budućnosti. S fiskalnog aspekta, dvojbi sigurno nema. Država nije u poziciji da se igra portfeljnog investitora, a trenutne glasine o razmatranju mogućeg načina tehničke izvedbe mogle bi sugerirati da se važe bi li to mogao odraditi Kapitalni fond koji je težak oko 1,3 milijarde kuna. Dvojbeno je zašto bi država inzistirala na kontrolnom paketu. U smislu upravljačkog utjecaja padom njezina udjela na 20% ništa se bitno ne događa jer toliki udjel u skupštinskim glasovima u pravilu ima težinu kontrolnog paketa (u pravilu je prisutan tek dio ukupnog broja glasova).

Razvodnjavanje udjela države na račun povećanja udjela privatnih investitora imalo bi, k tome, pozitivan utjecaj na cijenu dionice pa bi sutra na račun toga 20 posto moglo vrijediti više nego sadašnjih 25. Mogući motiv za očuvanje kontrolnog paketa mogla bi biti namjera njegove prodaje i s tim povezane kalkulacije s premijama. No, nikakvih naznaka za takvu političku odluku nema, a  političke bi računice trenutno više vukle upravo suprotno. Intrigantno je i pitanje hoće nagradne dionice u ESOP programu za koji je namijenjen prvi krug upisa dionica biti dovoljne da Podravkini zaposlenici u cijelosti iskoriste za to ponuđenih 314.640 dionica.

Njima bi se na deset kupljenih dionica nakon dvije godine držanja dodijelila jedna nagradna, dok bi se za trogodišnju 'vjernost' dodala još jedna. Kvota dionica predviđena za ESOP vrijedna je blizu 100 milijuna kuna, a pravo takve 'povlaštene' kupnje u prvom krugu, do najviše 500 dionica, imalo bi ukupno nešto više od četiri tisuće zaposlenika. Da bi se iskoristila cijela kvota za ESOP, svaki od njih trebao bi u prosjeku upisati oko 25.000 kuna. To se s obzirom na standard prosječnog radnika ne čini tako malim iznosom. Čini se ipak dvojbenim da u redovima zaposlenika ima snage da, računajući i mogući 'nepovlašteni' upis u drugom krugu predviđenom za postojeće dioničare, osvoje ukupno im utvrđeni limit od 813.000 dionica.

Gotovo je sigurno da će im kompanija pružiti logističku podršku u smislu razgovora s bankama koje će vjerojatno pokazati interes za kreditiranje 'esopovaca'. Ipak, ne čini se izglednim da će 'podravkaši' dokapitalizacijom steći 12% udjela u povećanom kapitalu. Premda se čuje da nisu svi mirovinci jednako zagrijani za kupnju novih Podravkinih dionica tj. da jedan (prema svemu sudeći Raiffeisen), sa zadrškom gleda na projekt i namjerava samo očuvati postojeće pozicije, izvjesnim se čini da će fondovi svoje  vlasničke pozicije podebljati sa 31 na 37-38 posto.

Slično vrijedi i za izglede hoće li biti potrebe za trećim krugom koji bi, bude li ga, bio otvoren za sve zainteresirane ulagače. U redovima institucionalnih investitora uglavnom očekuju da za njim neće biti potrebe, odnosno prostora. Inače, prag uspješnosti postavljen je na 60 posto ponuđenog broja dionica, a čak i ako potražnja u prva dva kruga ne premaši ukupnu ponudu, Uprava ne mora (ali može) oglasiti poziv za treći krug.