Upozorenja da će Hrvatska iz europskih fondova u sljedećoj financijskoj perspektivi (onoj iza 2027.) imati mnogo manje novca na raspolaganju nisu nužno točna. Ni Europska komisija ne zna što će biti nakon 2027., poručuje Arijana Vela, konzultantica za europske fondove i direktorica tvrtke Avelant, s konferencije 27 Stars: Hrvatska perspEUktiva, koju je organizirala studentska udruga Financijski klub.

Tijekom panel rasprave o utjecaju EU fondova na hrvatsko gospodarstvo i što nakon 2027., Vela je rekla da će alokacija “sigurno biti manja” jer ćemo izgubiti novac iz instrumenta NextGenerationEU, no i dalje će postojati razne mogućnosti financiranja.

Dolaze promjene
Ono što će se posve sigurno promijeniti jest korištenje regionalnih potpora koje ovisi o stupnju razvijenosti pojedine NUTS 2 regije.

Velika poduzeća sa sjedištima u regiji, čija razvijenost prelazi 70 posto prosjeka EU-a, na regionalne potpore neće moći računati. Takva je situacija već u Zagrebu, a uskoro bi se mogla proširiti na Jadransku regiju pa i ostatak Hrvatske, objašnjava Vela.

Osim regionalnih potpora, ostaje pitanje kakva će se politika raspodjele novca voditi na europskoj razini. “Do 2021. najviše se govorilo o financiranju zelenog i digitalnog, a sada je digitalno nestalo iz fokusa. U fokusu ostaje zelena tranzicija, financiranje brige o zdravlju, ali i oružja”, kaže Vela, dodajući da disrupcije vrlo brzo i neplanski promjene kompletan sustav potpora Europske unije.

Dakle, vrlo je nezahvalno danas raspravljati o tome što će biti nakon 2027. Ono o čemu se može i mora raspravljati jest kako trošimo novac svih poreznih obveznika EU-a. Posebno je to važno jer trenutno na raspolaganju imamo čak 25 milijardi eura. Novac je to s kojim bi država mogla napraviti bitnu razliku te odrediti budućnost našeg razvoja. Do sada, pak, to nije bilo slučaj, a hoće li biti – pitanje je.

Matej Bule iz Direkcije za ekonomske analize Hrvatske narodne banke kaže da ranijih 10 milijardi eura, što zbog ekonomske krize i drugih razloga, nismo uložili u rješavanje strukturnih problema. Više – u gašenje požara. U budućnosti bi taj ekonomist stoga više volio da “imamo cjelovit način programiranja”.

Ne možemo graditi samo autoceste, a da ne razmišljamo o tome kako ćemo na njih priključiti brze ceste, a na brze ceste lokalne ceste i slično. Dakle, kaže Bule, svim ulaganjima treba pristupati cjelovito jer ovako ispada da patimo od sindroma nedovršenosti. I to u gotovo svemu.

Potreba ili interes
Andrej Grubišić, financijski analitičar i direktor tvrtke Grubišić & Partners Corporate Finance, općenito ne misli pozitivno o konceptu davanja novca kakav se propagira kroz europske fondove.

“Nisam sklon vjerovati u stvaranje ozbiljnih poslova dominantno tuđim novcem”, poručuje citirajući ekonomista Miltona Friedmana da “nitko tuđi novac ne troši racionalno kao svoj”. Usto, napominje da smo pobrkali razliku između potreba i interesa. “Kroz politiku smo naše interese počeli proglašavati potrebama. Interesi nisu potrebe. Moramo naučiti razliku”, kaže Grubišić kojem bi više odgovarao model poreznog rasterećenja kroz smanjene državne potrošnje.

To bi pak značilo da bi svi trebali raditi više i bolje… U premreženoj državi kome je to u interesu. Kako kaže Vela “i u politici dijeljenja europskog novca dosegnuli smo razinu dogovorene ekonomije”.