Svijet se 1. srpnja neće stubokom promijeniti – ništa nam neće pasti s neba, a nove prilike će moći iskoristiti samo oni koji ozbiljno rade, poručuje dr. Đuro Njavro, dekan Zagrebačke škole  ekonomije i managementa i koordinator skupine za izradu gospodarskog programa HDZ-a.

"Mi u Hrvatskoj volimo tražiti jednostavna brza bezbolna rješenja i to izvan nas samih. Očekujemo kule u oblacima, vjerujemo u fatamorgane, u posljednje vrijeme u obliku europskih fondova nakon kojih će sve navodno krenuti na bolje. Stvarnost je malo drukčija. U utrci Formule 1 potreban je vješt vozač, ali i dobar bolid. A bolid u našoj trci za boljim životom – to smo svi mi, to je naš način kako sagledavamo situaciju, preuzimamo odgovornost, postavljamo realne zahtjeve sebi samima, vozaču i našoj okolini kod koje se uglavnom zadužujemo i očekujemo spas koji bez rada ne može doći", poručuje dr. Njavro.

U EU ulazimo kao najsiromašnija zemlja izuzev Rumunjske i Bugarske, s BDP-om po stanovniku na 61 posto prosjeka EU. Kako ubrzati gospodarski rast? 
Nema sumnje da ozbiljno zaostajemo u rastu. Pritom nam BDP služi samo kao dosta tup analitički instrument koji zna zavesti na krive procjene. Naš je BDP rastao u dobroj mjeri na krivom modelu – dizanju potrošnje zaduživanjem – pa sada moramo nadoknaditi ono što smo u poraću propustili napraviti: modernizirati proizvodne kapacitete i povezati ih s tržištima, prehraniti se na vlastitim resursima, iskoristiti naš geostrateški položaj jačanjem prometnih kapaciteta, razviti turističke kapacitete na dugoročno promišljen način… 

Kako najbolje iskoristiti razdoblje nakon ulaska u EU? 
Svima koji su prethodno razdoblje iskoristili razvijajući ono u čemu su dobri, ulazak u EU donosi nove mogućnosti, no oni koji su konkurenciju čekali po kafićima naći će se u problemima. Svijet se 1. srpnja neće stubokom promijeniti – i dalje će oni koji misle unaprijed, oni koji se trude i osjećaju odgovornost za svoj posao, biti u boljem položaju od onih koji očekuju da im u usta padnu pečene jarebice – s neba ili iz stranačkih kuhinja, svejedno. U tom svjetlu treba sagledati i pristup brojnim EU fondovima – mnogi će ih doživljavati kao birokratski zahtjevne i složene. Priča ima, međutim, i drugu stranu: formalni zahtjevi koje ćemo morati zadovoljiti bit će dobar podsjetnik i poduka da u svakom poslu mora biti reda – i transparentnosti. Posebno je zanimljivo koliko ćemo gipko i brzo znati osigurati onaj dio domaćeg financiranja s kojim Komisija uvjetuje svoje sudjelovanje u nekim ulaganjima.Treba očekivati i probleme u javnom sektoru, gdje su propušteni brojni poslovi prilagodbe i upoznavanja s praktičkim djelovanjem integriranog tržišta i mogućnostima vlastitih inicijativa. Pojavit će se EU konkurencija na do sada zaštićenim područjima, kao što pokazuje slučaj HEP-a i novih dobavljača struje. Slično očekujem i u visokoškolskom obrazovanju.

Koliko smo konkurentni u odnosu na druge članice? Što su naše snage, a što su naše slabosti?
Naše snage su vrijedni ljudi u zemlji i iseljeništvu, sa svojim znanjima i iskustvima, očuvan okoliš, prirodne ljepote, smještaj na razmeđu Mediterana, srednje Europe i Balkana. Potpora bržoj modernizaciji, a onda i razvoju može doći i od hrvatske dijaspore. O tome već dugo puno pričamo, ali smo vrlo malo napravili da iskoristimo kapital iskustva dugog života u prilikama kojima se mi sada moramo priviknuti. Poslovne veze i praktična iskustva tržišta mogu nam donijeti puno više koristi nego sam njihov kapital. Konkurentnošću Hrvatske nikako ne možemo biti zadovoljni. Sudeći po nizu međunarodnih usporedbi ne samo da smo na začelju europskih ljestvica u tom pogledu nego nam je i trend negativan.

Zabrinjavajuće je i što je Hrvatska među najslabijim usporedivim zemljama po stopi rasta izvoza. Kako potaknuti pomak izvoznog sektora ka složenijim i proizvodima s visokom dodanom vrijednošću?
Kao mnogo toga drugoga, i naš pristup vanjskoj trgovini jedva da se odmaknuo od onoga što nam je namrijela prošla država i što je tada ponekad funkcioniralo u potpuno drugim prilikama. Današnju svjetsku ekonomiju potresaju velike tehnološke promjene i nadmetanje oko strateških resursa. Mi pak kao u doba hladnog rata nastavljamo u okviru državnih posjeta slati velika poslovna izaslanstva za koja ozbiljni biznismeni u kapitalističkom svijetu jednostavno nemaju ni vremena ni interesa. Kad se prilike investicija u izvozne projekte ukažu, često ih dočeka birokratsko nerazumijevanje ili nespremnost da se uđe u zahtjevne industrijske projekte. Razapeti smo između starih nebuloza da će država donijeti nove poslove i njene nespremnosti da učini i ono malo što nitko osim nje ne može, naime da smanji birokratske otpore konkretnim privatnim inicijativama. 

Mislite li da će se povećati trgovina sa zemljama članicama EU? 
Da, normalno je da se sve dublje integriramo u europski gospodarski prostor. No, hrvatske se tvrtke moraju zanimati i za svako drugo tržište gdje uspiju pronaći kupce i nove poslovne mogućnosti.

Kako potaći razvoj poduzetništva? 
Prije svega promovirati i olakšavati poduzetnički duh, prihvaćati rizik kao nužni dio poslovnih ideja. Hrvatskoj hitno treba preokret u glavama birokrata i mnogih medijskih djelatnika – kako bismo smanjili javno podgrijavanje antipoduzetničkog mentaliteta. Nakon toga nikom ne bi trebao državni čarobni štapić, nego bi samo tržište oslobođeno podmetanja postavilo stvari na pravo mjesto. Kod nas sami birokrati često hrabre medije da od njih traže pokretanje investicija, povećanje rasta itd. Kao da ministri i uprava trebaju preuzeti ulogu tržišta i poduzetnika i stvarati prihod i profit. Istina, u ovakvom sustavu političari su još od starih vremena jako važni, ali nadajmo se da će ih narodna privreda i poduzetništvo smjestiti onamo kamo oni u demokraciji i socijalnoj tržišnoj ekonomiji spadaju.

Jedan od najvećih problema je golemi državni aparat. Kako svesti državnu potrošnju pod kontrolu?
Kratak odgovor jest – neka država radi ono što nitko drugi ne može i neka to radi stručno. No, stvari nisu tako jednostavne, naročito ne u europskoj tradiciji socijalnog tržišta koja u državi vidi više od noćobdije koji jamči javni red i sigurnost. Da bi se u društvu postigao širok konsenzus o zadaćama i načinu rada javnog sektora potrebna je velika društvena otvorenost i ozbiljni angažirani mediji. I jedno i drugo nam uvelike manjka. Rezultat je da od javnog sektora na najrazličitijim područjima očekujemo čuda. On je pogodan teren za nepromišljenost, neučinkovitost, a nerijetko i malverzacije. U trenutku posljednje promjene vlasti na državnoj razini jedan od prvih koraka bilo je, na primjer, opće razbijanje naslijeđenih, ne tako davno uvedenih administrativnih matrica kako bi se pod plaštom reorganiziranja provele široke personalne promjene na mjestima ranije popunjenima na osnovi javnih natječaja. Ta tehnika stalnih mijena kao odraza trenutne političke vlasti jedan je od razloga često slabe kompetencije, nesigurnosti i neprincipijelnosti u izvršavanju javnih ovlasti, kao i zaštiti državnih i promociji poslovnih interesa javnih poduzeća. 

U gospodarskoj strategiji HDZ-a se navodi kako razinu socijalnih prava treba svesti na 'održiv realni okvir'. Je li konsenzus o takvim rezovima u hrvatskoj političkoj svakodnevici moguće ostvariti?
Hrvatski se politički establishment zna usuglasiti u rijetkim prilikama kada osjeti da je voda došla do grla – pitanje je samo postoji li taj osjećaj trenutačno, unatoč vrlo zabrinjavajućim činjenicama? Pred nosom su nam primjeri zemalja, posebice sredozemnih, koje nisu na vrijeme uočile slične opasnosti. 

Predlažete smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi i drugačiji sustav nagrađivanja. 
Nužno je smanjiti broj zaposlenih uz što manje žrtvovanja radno sposobnih – umirovljenja, reorganizacije, prekvalificiranje, prerasporedi, formulirati njihove zadaće na nov način, zavesti nova načela njihova ponašanja i drukčije ih nagrađivati. Najveći problem nisu pri tome sami službenici, od kojih mnogi puno rade iako ne uvijek s pravim stvarima i na pravi način. Ključ promjena je u volji i svijesti političkih aktera. To je cijena oslobađanja od birokratske uštogljenosti koja igra "na sigurno", sakrivajući svoju pasivnost iza formalnih opisa radnog mjesta ili dugih i maglovitih navoda raznih propisa. Javna uprava mora postati "otvoren sustav" i to je dubok zahvat, čak uz borbu s predrasudama koje se hrane od davnih vremena.

Treba li nam zapravo u javnoj upravi cijela vojska novih menadžera koja bi mogla osigurati kvalitetniju uslugu i učinkovitost? 
Dobri menadžeri su potrebni ali nije naročito realno ili korisno očekivati da će oni svojim brojem zagospodariti upravom te u njoj iznjedriti i provesti "reforme". To nije njihova zadaća, oni su tek jedan – doduše važan – dio spasonosne formule. Da bi oni mogli obaviti svoj posao potrebno je osigurati sustav koji prihvaća njihove inicijative, u kojem postoji žeđ za promjenama i u kojem svaki pojedinac zna da i on u tom procesu ima važnu zadaću. Sustavu zato treba vizija koja mu pomaže da sam iznjedri dobar dio promjena – uz velik napor, preškolovanje, uvježbavanje, razmjenu iskustava. Treba shvatiti da je javna uprava kakvu imamo odraz nerazvijenosti društva i da se ona dade promijeniti. 

Proizvodi li hrvatsko visoko obrazovanje menadžere koji se mogu nositi za zahtjevima suvremene ekonomije? 
Kako gdje. U školi čiji sam dekan mogu mirno reći da prema najboljim svjetskim uzorima stvaramo iznimno dobar menadžerski kadar, studentima predaju profesori iz svijeta, od Amerike do Njemačke, Francuske, Italije, Indije, Japana… Kvalitetu izobrazbe moguće je izmjeriti. Jedina smo visokoškolska ustanova u Hrvatskoj s upravo dobivenom američkom akreditacijom. Sve se da izmjeriti, pa i kvaliteta javne uprave. 

Prijeti li nam ubrzani odljev mozgova sada nakon ulaska u EU? 
I do sada su talentirani hrvatski znanstvenici odlazili put Amerike i Europe kako bi zadovoljili svoje znanstvene interese i nastavili istraživanja koja su teško ostvariva u zemlji naše veličine i ekonomske snage.Očekujem da će odlaziti ne samo vrhunski znanstvenici već da će veći broj sveučilišno obrazovanih stručnjaka, primjerice inženjera i liječnika, idući za mogućnošću zapošljavanja i većim plaćama. To se neće moći administrativno spriječiti.Jedini način je kod kuće žurno provesti potrebne prilagodbe kako bi se pokrenuo ekonomski rast, poduzetništvo i zapošljavanje, kako bi naši ljudi svoje ambicije za boljim životom mogli ostvariti u svojoj domovini.Dijelom i iz tih razloga zalažem se za financiranje visokoškolskog obrazovanja preko studentskih kredita jer ne vidim razloga zašto bi hrvatski porezni obveznici, najčešće i sami neobrazovani, porezima financirali one koji će karijere sutra neusporedivo češće nego danas, nastavljati širom Europe.

Što studenti ZŠEM-a misle o EU?
Studenti ZŠEM ulazak Hrvatske u EU doživljavaju kao veliku priliku za sebe i domovinu. ZŠEM student studira moderan program ekonomije i poslovne administracije, konkurentan bilo kojem sličnom u svijetu, uče čitajući najbolje svjetske udžbenike koje su za njih preveli njihovi profesori, predavanja slušaju na hrvatskom i engleskom jeziku, a uče i druge, veliki broj njih studirao je semestar, dva na partner sveučilištima širom svijeta, bili su na praksama u našim i europskim tvrtkama, slušali su predavanja uspješnih hrvatskih i stranih managera i političara.Sve to im ulijeva razumno samopouzdanje i uklanja strah od tržišne utakmice u kojoj će sutra sudjelovati. Osobno polažem puno nade u te mlade ljude i kod brojnih među njima prepoznajem izvrsnost i odgovornost kako prema sebi i obitelji tako i prema domovini. Zato sam uvjeren da Hrvatska ima sjajnu europsku budućnost.