Je li kraj ‘vala’ niskih stopa poreza na dobit posredno prijetnja čak i tržišnoj utakmici, poklamiranom tržišnom gospodarstvu kao civilizacijskom dosegu, i gdje smo tu mi, ako se i druge nazovi male, a zapravo naspram nas velike ekonomije, nalaze na udaru mogućih fiskalnih gubitaka?

Naime, sve je više naznaka na osnovu novi(ji)h inicijativa, poglavito onih iz Sjedinjenih Američkih Država jer su osobito dobro prihvaćene od strane tehnoloških divova, da smo na pragu novog doba u sustavu strožeg poreza na dobit na globalnoj sceni, tako da se već izlistavaju procjene o tome tko bi u tom slučaju bili porezni gubitnici.

Kao novi momenti u kontekstu velikih gubitaka novčanog priljeva spominje se npr. Irska, zatim u prvi plan dolazi jednostavni način obračuna minimalnog globalnog poreza za multinacionalne kompanije, potom i sve glasnije kritike povodom američkog zahtjeva. Radi se o inicijativi za globalno povećanje stope poreza na dobit, prema mišljenju revizorice Dubravke Kopun dojmljive zbog zapaženih pozitivnih reakcija na istupe predstavnika američkog Ministarstva financija, pa se tako kao novi impuls promjeni smjera nadovezuju na prošlogodišnje OECD-ove prijedloge.

Indikativno je da je deklariranih potpora novoj američkoj inicijativi na više razina uopće ne manjka; štoviše uz podršku pojedinih velikih zapadnih ekonomija, npr. Njemačke i Francuske, po njoj naročito plijene pozitivna stajališta koja oko toga izražavaju tehnološki divovi – Amazon, Facebook i Google, i naravno, pitanje je zašto.

Jedan od aspekata njihove potpore većem plaćanju poreza, kaže, moguće se vezuje uz namjere da iz ovog izvora američka administracija osigura novac za Bidenov plan ulaganja u infrastrukturu u vrijednosti 2 bilijuna dolara. Po njoj interes “big tech” kompanija može biti shvatljiv, s obzirom na nakane značajnih ulaganja iz navedenog investicijskog ciklusa i u širokopojasni internet, čime bi one vrlo vjerojatno povratile višu stopu poreza na dobit u nekom kraćem razdoblju.

Neovisno o mogućim različitim tumačenjima, referirajući se na projekt povećanja stopa poreza na dobit koji se ne može smatrati “novotarijom”, ova analitičarka ističe nekoliko faktora.

Jedan se tiče već duže poznatih upozorenja ekonomista novije generacije (Piketty & Zucman) u smislu nejednakosti u dohotku uzrokovanih nepovoljnim poreznim aranžmanima, koji potiču daljnje raslojavanje.

Nadalje, iz tog razloga navodi i OECD-ove objave dva dokumenta – tzv. Pillar One & Pillar Two. Prvi se bazira na boljoj preraspodjeli ostvarenog profita kod multinacionalnih kompanija kao i onaj drugi utemeljen na definiranju minimalne stope poreza na dobit i načina njezine raspodjele.

OECD-ov prijedlog povećanja minimalne stope poreza na dobit, unatoč suženog obuhvata na multinacionalne kompanije s prihodima većim od 750 milijuna eura, prema prvim računicama globalno bi pojedinim državama donio između 42 i 70 milijardi dolara poreznih prihoda.

Jesmo li zbog pandemijom uzrokovane plime potreba za velikim oporavkom i snažnim zamahom gospodarstva čak globalno nadomak kraja velikog ‘vala’ poreznih rasterećenja u sustavu poreza na dobit brojnih zemalja? I tko bi to na kraju platio?

I Hrvatska je posljednjih godina također dala svoj ‘obol’ globalnom trendu. Kod nas je toliko značajno smanjena stopa poreza na dobit da umjesto nekadašnjih 20%, većina poduzetnika (oni s prihodima do 7 i pol milijuna kuna) danas plaća stopu poreza na dobit od svega 10%.

Cilj kontinuiranih poreznih intervencija bio je što je moguće više stvarati uvjete za konkurentnije gospodarstvo, privlačiti ulagače i sprječavati porezni bijeg.

U vrijeme kad nema krize, kroz povoljniji porezni okvir za postojeća i nova ulaganja, sve to ima smisla. Osigurava se u pravilu potrebni investicijski ciklus financiran iz privatnog kapitala, kao jamstvo za rast ekonomije.

Dodatna, jednako bitna ideja vodilja usko je vezana uz multinacionalne kompanije, dakle kako bi manjim bijegom od poreza države parirale konkurenciji u vidu poreznih oaza koje cvjetaju proteklih 70-ak godina.

Zbog toga je i američka stopa poreza na dobit posljednjih 50-ak godina odražavala trend pada – s 52% tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća posljednjom reformom iz 2018. smanjena je na 21%, pokazuje njezina analiza, no istodobno je to minimalna globalna stopa za koju se SAD upravo zalaže, dok paralelno zahtjeva rast stope poreza na dobit u Americi na 28%.

Oaze i zemlje matice

Za novo rješenje prve procjene govore da bi najveći gubitnici bile porezne oaze, u koje se bijegom zbog plaćanja poreza prelijeva čak 40% dobitka multinacionalki, otežavajući prikupljanje zemlji matici od konkretnog poreznog obveznika koji po definiciji koristi javna dobra financirana javnim prihodima, dok s druge strane pritom ne snosi odgovarajući porezni teret.

Prema procjenama pojedinih američkih konzalting kuća, u 60-ak poreznih utočišta još sredinom prošlog desetljeća prelilo se i više od 8 bilijuna dolara (bez druge materijalne pokretne i nepokretne imovine), koje nakon eliminacije porezne obveze preko registriranih tamošnjih financijskih institucija najvećim dijelom vraćaju nazad gospodarstvu na osnovama tržišnog mehanizma.

Usto, među velikim gubitnicima su ne tako davno naši uzori, npr. Irska, koja je posljednjih 20-ak godina veliki broj multinacionalnih korporacija privukla sa 12,5%-tnom stopom poreza na dobit.

Kako Kopun navodi za usporedbu od Hrvatske, u čiji se državni proračun slijeva svega 5,6% s naslova poreza na dobit, u Irskoj je to trenutačno čak 20% ili gotovo 12 milijardi dolara. Irska je o tome ovisna slično našem slučaju u odnosu na turizam.

“Prema prvim projekcijama Irska bi trebala samo do 2025. godine izgubiti 2 milijarde USD godišnje s naslova poreza na dobit. Zbog toga irska vlada argumentira da manje države, kao primjerice i Nizozemska i Luksemburg, moraju imati povoljnu poreznu politiku kako bi kompenzirali nedostatak ekonomije obujma, nedostatnih resursa i lokacije u odnosu na velike države kao primjerice Francuska i Njemačka”, navodi Kopun pojašnjavajući i način obračuna po prijedlogu OECD-a.

Nakon što na dio dobitka plate porez na dobit u zemljama gdje je dobit ostvarena, razliku do minimalnih 21% multinacionalne kompanije plaćat će u zemlji osnutka.

Politička podizanja

Tako bi primjerice ista tvrtka sa sjedištem u SAD-u, na dio poslovanja koji je u Irskoj, mogla plaćati 12,5% poreza na dobit, dok preostalih 8,5% (do ukupno 21%) plaćat će u SAD-u. Temeljem ovakvog načina obračuna, ističe, više neće biti porezni benefit poslovati u nekoj od zemalja s niskim stopama poreza na dobit, i još k tome ističe da će svakako veliki benefiti biti u SAD-u, što proizlazi iz činjenice da su brojne multinacionalke originalno ondje osnovane.

No, ostaje pitanje je li sljedeći gubitnik, posredno gledajući učinak, zapravo tržišna utakmica. Najčešća kritika ovog plana je intencija Bidena da se s naslova poreznih priljeva osigura sufinanciranje određenih industrija – navedeno se odnosi na razne proizvodne djelatnosti, te električna vozila, napominje Kopun zaključujući da dok se tako “uzima od svih”, na drugoj strani se financira razvoj industrija koje su favorizira od strane vlade, čime se ne doprinosi daljnjem razvoju tržišne utakmice, drugim riječima to može na ekonomiju djelovati kao ‘bumerang’, ili kako ona poručuje:

“Brojna istraživanja, pri čemu u tome prednjače kvalitetne analize Thomasa Pikettyja i Gabriela Zucmana, upućuju da smanjenje stope poreza na dobit u konačnici dovodi do veće porezne nejednakosti. Ipak, činjenica je da ovakvo, isključivo političko podizanje stope poreza na dobit može imati implikacije na smanjenje poduzetničke aktivnosti, a koja u konačnici može dovesti do doba ekonomske stagnacije!”