Najmanje ugodnu ministarsku fotelju u Vladi Andreja Plenkovića trenutno nedvojbeno ima Slaven Dobrović, ministar zaštite okoliša i energetike. Od tri glavne otvorene fronte – rješavanja problema naslijeđena tereta povećanja naknada za obnovljive izvore energije, cajtnota u liberalizaciji tržišta plina i pitanja zbrinjavanja i odlaganja komunalnog otpada – ne zna se koja je osjetljivija.

Tek što se zapetljao u objašnjavanju izglednog poskupljenja struje i umirivanja javnosti tvrdnjama da će za građane ona zbog nižeg PDV-a još uvijek ostati jeftinija nego lani, te kako će za potrošače u gospodarstvu poskupjeti tek nekoliko postotaka, sustigao ga je i plin. Izmjene Zakona o tržištu plina u saborskoj su proceduri, a jedna od novosti je i daljnja liberalizacija plinskog tržišta, na korak do pune. Otvaranje tog tržišta za građane će po svoj prilici značiti veće cijene, to prije što se računa da zbog znatno nižih današnjih rezervi plina u europskim skladištima u odnosu na prijašnje godine nije vjerojatno da bi tržišne cijene u dogledno vrijeme mogle značajnije pasti. Doduše, dio energetskih stručnjaka reći će kako nisu u pitanju samo burzovne cijene, a kao primjer navode liberalizaciju na domaćem tržištu naftnih derivata.

U odnosu na vrijeme prije liberalizacije cijena, tvrde, marže trgovaca gorivom bile su za eurosuper prosječno oko 60 lipa po litri, a danas iznose kunu. Slično je navodno i kod dizela. Uz ukupnu godišnju potrošnju od oko 2,5 milijarde litara, razlika je oko milijardu kuna koje godišnje ostaju trgovcima, ističu. U domaćim naftnim kompanijama tvrde da tome nije baš tako i da je formula malo kompleksnija, ali ne negiraju da su marže povećane. Oni se radije pozivaju na podatke woodmac.coma, prema kojima je Hrvatska, uz Dansku, članica EU u kojoj se pad cijena nafte od sredine 2014. do kraja 2015. najviše prelio na cijene goriva (prije poreza) za potrošače (u Hrvatskoj 43 posto nasuprot prosječnih 36 posto za EU).

Kako bilo, dio energetskih stručnjaka smatra da je na malom tržištu poput našega, s malo igrača koji dominantno utječu na lokalno tržište, otvaranjem tržišta izglednije prešutno 'nenapadanje' nego veliki konkurentski pritisci u sferi marža. Procjene koje su se u vezi s poskupljenjem koje bi značila deregulacija cijena plina ovih dana čule mahom su se vrtjele oko 20-ak posto. Kako bi se građani zaštitili od "prekomjerne tržišne cijene plina", zakonskim je izmjenama predviđeno da cijena za građane ipak ostane donekle regulirana, tako što će se do daljnjega odrediti maksimalna cijena plina za kućanstva za izabrane opskrbljivače na veleprodajnom tržištu. Međutim, to je samo jedan aspekt daljnje liberalizacije.

Novosti koje donose izmjene zakona o plinskom tržištu zahvaćaju mnogo više pitanja, a neke vezane uz liberalizaciju koje će se efektuirati već s travnjem, otvaraju i niz drugih osjetljivih, pa i važnijih aspekata. Jedan od njih je to što Ina odskora više neće morati plin proizveden u Hrvatskoj prodavati HEP-u, odnosno hrvatskim opskrbljivačima. Cijene plina u Italiji su osjetno veće nego u Hrvatskoj i među većima su u EU, pa će Ina odnosno Mol moći onaj iz Jadrana usmjeriti u izvoz u, primjerice, sjevernu Italiju (u smjeru Mađarske je manje vjerojatno zbog niže cijene plina nego kod nas). To bi pak značilo da bi se domaće potrebe za plinom, koje se danas 50-55 posto pokrivaju iz domaće proizvodnje, ubuduće mogle znatno više namirivati plinom iz uvoza. S obzirom na plinsku infrastrukturu, to de facto znači veću izloženost ruskom plinu.

Neki s tim u vezi kažu kako će najpropulzivniji igrač na domaćem tržištu, Prvo plinarsko društvo, i nadalje vjerojatno bilježiti zavidan rast. Istodobno, cijela je priča zanimljiva i u kontekstu Vladinih najava otkupa Molova udjela u Ini. S jedne strane, za Vladu bi sa stajališta energetske neovisnosti i cijena plina za kućanstva bilo zgodnije kad bi imala punu kontrolu nad Inom. No, prosinački arbitražni pravorijek u korist Mola te pritisci Europske komisije s kojima je Hrvatska suočena glede otvaranja tržišta od 1. travnja, nisu baš vjetar u leđa toj operaciji – pogotovo ne kad je posrijedi moguća cijena.

U isto vrijeme, uz još uvijek nejasnu formulu raspodjele tereta naknada za obnovljive izvore energije i pozicije HEP-a u tim kalkulacijama, i plinska bi priča mogla nemalo opteretiti poslovanje kompanije koja i dalje figurira kao glavni oslonac Vladina plana financiranja otkupa Ine prodajom 25 posto HEP-a. Prema procjenama stručnjaka, u slučaju da HEP bude prisiljen skuplje plaćati plin, a prodavati ga po manjoj zadanoj (maksimalnoj) cijeni radi se o stotinama milijuna kuna koje bi mogle pasti na njegov teret.

Takav scenarij umanjio bi i cijenu koja bi se mogla dobiti ostane li se pri planu IPO-a dionica HEP-a. To bi se zacijelo nastojalo izbjeći. Istodobno, politika bi, posebice s obzirom na lokalne izbore, mogla i u plinskom segmentu (kao i kod struje) pokušati poštedjeti građane iole značajnijeg poskupljenja. Jer, u strukturi potrošnje energenata u kućanstvima, a prema anketi državnih statističara, prirodni plin čini približno kao i struja, oko 17 posto (prema toj anketi, ogrjevno drvo čini nevjerojatnih 55 posto). Mimo toga nema mnogo opcija. Zato ne bi trebalo čuditi da političari opet posegnu za idejom da se i za plin smanji PDV. Tu stotine milijuna kuna gubi proračun.