Tranzicija hrvatske tekstilne industrije tema je knjige "Proizvedeno u Hrvatskoj", ali i višegodišnji istraživački rad autorice Ivane Biočine, magistre inženjerke tekstilne tehnologije i inženjerstva. Nakon knjiga Modus vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modu i Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom, Ivana je ovaj put kroz povijesni pregled, suvremena događanja, iskustva pojedinaca i sudbine tvornica istražila i prikazala kako se hrvatska tekstilna industrija nosi s procesima koji pogađaju najglobaliziraniju industriju na svijetu. 

Kako je riječ o jednoj složenoj temi i svojevrsnom povratku tekstilne industrije nakon više od dva desetljeća, razgovarali smo s autoricom o njezinim viđenjima sadašnjosti i budućnosti industrije, gorućim problemima i rješenjima, interesu mladih, stavovima radnika, radnoj snazi, novom valu promjene koji stiže te ima li Hrvatska kapacitet za oporavak i razvoj.

Bavili ste se ranije temom mode, a sada je uslijedio prikaz socijalne i ekonomske povijesti tekstilne industrije u Hrvatskoj. Što vas je potaknulo da proučite detaljno problematiku i napišete knjigu? 
O tekstilnoj industriji sam još pisala u prvoj knjizi te je tema uvijek bila prisutna kroz rad i djelovanje, na ovaj ili onaj način. Za veći korak sam se odlučila jer sam dobila stipendiju za pisanje knjige Zaklade Robert Bosch, u suradnji s Literaturhaus Berlin i Hertom Müller. Istraživanje je trajalo tri godine, obilazila sam tvornice i institucije po cijeloj Hrvatskoj s kolegom ekonomistom Bojanom Nonkovićem. Pričali smo s radnicama, direktorima, ekonomistima, sindikalistima, voditeljima pogona, dizajnerima, projektantima… U knjizi je prenesen dio tih razgovora i potrudila sam se obuhvatiti što raznovrsnija razmišljanja i viđenja sudionika tekstilne industrije; od tekstila, reciklaže, svjetskih modnih brendova, javnog sektora do konfekcije i lohn proizvodnje. Što se tiče reakcija, najviše me iznenadilo, sad već nekoliko upita hoće li se knjiga uvrstiti u nastavni kurikulum. Meni je najvažnije da smo dali glas ljudima koji tu industriju žive svaki dan i da smo obasjali jedno novo, dobro svjetlo na vrijednu, važnu industriju punu potencijala. 

Zašto je ova tema danas u Hrvatskoj zanemarena?
Možda nije zanemarena koliko je iskrivljena, gurnuta u rubrike crne kronike te se uvijek nudi samo jedan prikaz, onaj sumoran i beznadan, da je tekstilna industrija u Hrvatskoj područje tmine, melankolične prošlosti, tužne tranzicije, tmurne realnosti i bez budućnosti. Počesto je uz takvo zamućeno viđenje vezan i pogled u prošlost, gdje je sve bilo bajno i divno, nasuprot velikog jada sadašnjosti.  Naravno da stvari nisu tako jednostavne i da je tekstilna industrija imala mnogo složeniju povijest. Tekstil je ulaskom u 21. stoljeće imao mnogo izazova, a da ne spominjem kako je niz tvornica sustavno uništavano kroz devedesete. Tekstil je zatim kročio u novi poredak proizvodnje, gdje je Kina zavladala i europskim tržištem, proizvodnja se u potpunosti preselila na Istok, pa je uslijedila svjetska financijska kriza 2008., i industrija je padala sve do 2013. Od 2014. brojke polako idu gore, samo što je u medijima i dalje prisutna slika industrije na izmaku.  Država je usporedno digla ruke od tekstila. A nema razloga da odustanemo od grane koja je nekoć bila prvi izvoznik, pogotovo u novim stremljenjima povratka tekstila u Europu.

Koliko smo do današnjeg dana izgubili tvornica i radnika?
U Hrvatskoj je tekstilna industrija 1993. godine još bila jedna od najvećih izvoznih grana, zauzimajući petinu ukupnog robnog izvoza. No iste godine Kina preuzima proizvodnju tekstila. Od tih godina do danas u industriji je posao izgubio 110.000 radnica i radnika. Dok su se globalno događale promjene, prevladavanje Kine i JI Azije, Hrvatska je bila usred rata te je unutar premještanja industrije izgubila dio potencijalnih poslova. Privatizacija je opustošila ono što je opstalo, a industrija se kasnije morala boriti s globalnim problemima, a sve u vrevi nedostatka jasne vizije i vodstva države u industrijskoj politici. Tvornice koje su opstale učinile su to uz veliku borbu i za njih danas postoji tržište, jer više ne djeluju samo na ovom našem malom, već na europskom, pa čak i svjetskom. Industrija se u posljednjem desetljeću radikalno promijenila i oni koji su uspješni znaju, slijede i razumiju globalna stremljenja i djeluju u tom smjeru.

Razgovarali ste s radnicima. Kakvo je njihovo viđenje o budućnosti ove industrije i koji su razlozi da djelatnika i dalje ima? Koliko je mladih zaposleno? Je li i u ovom sektoru potrebno uvoziti radnike?
Viđenja su različita, što je bila i namjera knjige, ali opet su uvelike ista. Svi ističu iste probleme i ista rješenja, što samo može značiti da za industriju itekako postoji perspektiva i mogućnost razvijanja i uspjeha. Djelatnika i dalje ima jer ima i posla. Zanimljiv je primjer Čateksa koji je zaposlio mnogo mladih ljudi u proizvodnji, kao i visokoobrazovanih mladih ljudi. Cilj im je pomladiti menadžment te ulažu u mlade, stručne i najvažnije neopterećene ljude koji žele raditi i jedini cilj im je uspjeh tvornice. Postoje i primjeri poput Boxmarka, proizvođača kožne galanterije za automobilsku industriju, koji uvozi radnike iz Mađarske, Bosne i Hercegovine, Poljske i Ukrajine, budući da postoji kontinuirana potreba za radnicima i da Hrvatska više ne može zadovoljiti potrebe poslodavca.  Brojke u sektoru rastu, prvenstveno u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Tu je nemoguće izbjeći početni problem strukovnog obrazovanja u Hrvatskoj, koje je narušeno stavljanjem naglaska na gimnazijske programe. Recimo, u Varaždinskoj županiji, gdje nedostaje radnika u tekstilnoj industriji i postoji dugogodišnja tradicija u tekstilnoj proizvodnji, i koja je najveći izvoznik u regiji, postotak učenika upisanih u srednje strukovne škole je premal. Treba naglasiti da se u tekstilnoj industriji također nalazi najveći broj žena koje su nakon zatvaranja tekstilnih tvornica završile na zavodu za zapošljavanje, označene kao trajno nezaposlive te da su dosadašnje mjere pokazale da je njihova prekvalifikacija poprilično neuspješna i da je najrealnije vratiti ih u tekstilnu proizvodnju. To je još jedan pokazatelj da vrijedi ukazati novi kut gledanja industrije.

S obzirom na goruće probleme poput manjka radne snage i odlaska mladih, bi li tekstilna industrija pripomogla u rješavanju ovih problema?  
Svakako. U Europi je iskazana potreba za milijun radnih mjesta u sektoru i predviđanja su da će potrebe za kadrovima rasti. Unutar vala povratka tekstila u Europu valja prepoznati mogućnosti industrije.  Unutar Industrijske strategije tekstil je također identificiran kao jedna od grana koja bi mogla i trebala pokrenuti gospodarski razvoj Hrvatske, ali se nažalost u samoj strategiji naziva 'problematičnim sektorom' što ga ograničava pri natječajima za znanstvene centre izvrsnosti i centre kompetencija.  

A što je s mladima?
Imala sam prilike upoznati mlade radnike koji vole svoj posao, koliko god da je rutinski, samo traže da uvjeti rada budu pristojni, da od svog rada mogu živjeti te da nisu šikanirani, ucijenjeni i da ih se ponekad posluša. Tu, naravno, veliku ulogu moraju odigrati sindikati, ali i država koja bi trebala štiti i poticati domaću proizvodnju.  Ako država daje poticaje stranim investitorima, zašto ne bi potaknula i hrvatske proizvođače? Kod priče oko dizajna potrebno je razjasniti osnovno poimanje tekstilne industrije, jer tekstil se nerijetko percipira samo kao konfekcija, da ne kažem moda, koja čini samo jedan dio industrije, dok tekstilna industrija obuhvaća cijeli dio prerađivačke industrije, od proizvodnje tekstilija, vlakana, pređe, netkane tekstilije te pogone za oplemenjivanje, doradu i bojenje. Tekstil se danas nalazi svugdje, od automobilske industrije, medicine, zaštitnih tekstilija, građevine, kućanskih i higijenskih potrepština, namještaja, zrakoplovne i obrambene industrije… Tako da raznovrsne prilike postoje, samo je pitanje izjednačavate li tekstil i dizajn s konfekcijom i modom, što ne biste trebali.

Ranije ste u knjigama spominjali da uz proizvodnju manjeg opsega u Hrvatskoj proizvodimo i kvalitetne materijale. Gdje je onda problem s uvozom i izvozom? Je li budućnost industrije u radnoj odjeći ili žudimo za transformacijom na proizvode s višom dodanom vrijednošću?
Budućnost industrije je u poticanju i promoviranju kvalitetnog tekstila i zdravog tržišta. U globalnim okvirima sve se više govori potrebi za osvještavanjem potrošača o uvjetima rada u industriji i načinu proizvodnje odjevnih predmeta.  Država bi se svakako što prije trebala početi baviti realnim sektorom. Za proizvođače se, pak, ističe sve veća važnost inovativnosti i fleksibilnosti procesa, konkurentnost, specijalizacija, razvoj novih tržišta i proizvoda za tržišne niše s većom dodanom vrijednošću. Danas je naglasak na održivosti, marketingu, predstavljanju, brendiranju, jačanju konkurentnosti, ulaganju u tehnologiju i inovacije, kao i usmjeravanju na jasno ciljanu potrošačku skupinu.  Potrebno je ulagati u primarnu proizvodnju, jer je njezin nedostatak europski, a ne samo hrvatski problem. Zatim je potrebno okrupnjavanje tekstila, da proizvođači postave zajednički hrvatski brend kompletnog odjevnog outfita i naprave strategiju prema kanalima distribucije. Na kraju, podjednako su važni i potrošači, kad su u prilici, da podrže kvalitetan hrvatski tekstil. Budućnost počinje kad shvatimo da moramo početi štititi svoje.

Tekstilna industrija najjača je na sjeveru Hrvatske, dakle negdje ipak 'diše'. Je li to područje dominantno i po pitanju izvoza?
Danas gotovo svaka tvornica koja uspješno radi, izvozi na europsko tržište. Prevladavaju tvornice koje proizvode tehničke tekstilije jer je i u Europi najzastupljenija upravo proizvodnja tehničkih tekstilija te je industrija tekstila u Europi drugi izvoznik na globalnom tržištu, odmah iz Kine.  Švedska danas daje specijalne državne poticaje za otvaranje tekstilne tvrtke i potiče ulaganja u tekstil, Njemačka je industriju tekstila i odjeće identificirala kao jednu od vodećih industrija. No, primjeri uspješnog izvoza postoje i u proizvodnji odjeće visoke kvalitete i velike dodane vrijednosti. 

Spominjete i novi val promjene koji stiže. Što on donosi, može li se već osjetiti kod nas i može li mu se Hrvatska može prilagoditi? Imamo li već nekih pozitivnih primjera?  
Neke tvornice su se već uvelike prilagodile i svoju proizvodnju okrenule prema novim stremljenjima. Pozitivnih primjera je mnogo, od Čateksa koji izvozi više od 60 posto proizvoda i još je 2005. prepoznao mogućnosti novog tržišta, te su se u potpunosti maknuli iz masovne proizvodnje. Zatim Kotke koja radi lohn poslove, koji su najčešće najprisutniji u crnim prognozama, i postiže dobre cijene.  Za vrijeme istraživanja nam je najveće osvježenje bila spoznaja i otkriće da postoje odlični primjeri dobrog upravljanja, menadžmenta koji razumije industriju i tržište. Posebno bih izdvojila kao poticajan primjer Regeneraciju koja dobiva sirovine lokalno kroz reciklažu i izvozi 95 posto proizvoda. Ključni proizvod im je izolacijski i zaštitni materijal za građevinske radove.  Varteks smo posjetili još 2013. u sklopu jednog drugog međunarodnog istraživanja, Clean Clothes Campaign, kad je Nonković s Novim sindikatom u sklopu koalicije sindikata i udruga radio na projektu kojem je cilj bio istražiti uvjete rada, visinu primanja i ekonomske pokazatelje tekstilne industrije. Iznimno mi je drago što vidim da je Varteks dobio novi polet, da se o njemu piše u medijima i da je osvijetljen novim svjetlom. Kroz istraživanje smo, budući da je trajalo tri godine, određene tvornice posjetili dvaput, na početku i na kraju, pred izlazak knjige, te smo mogli posvjedočiti takozvanom pretakanju teorije u praksu – da su se uspješne tvornice, kao na primjer Kroko, i same kroz rad uvjerile da ne mogu konkurirati i biti prepoznate na svjetskom tržištu bez stvaranja jakog, prepoznatljivog brenda i bez ulaganja u marketing, bez obzira na to što imaju kvalitetan proizvod.

Koja su, po vama, optimalna rješenja za tekstilnu industriju u Hrvatskoj, što bi država trebala napraviti? Imamo li kapaciteta za oporavak i razvoj?
Država bi, za početak, trebala preuzeti svoju glavnu ulogu, a to je kontrola robe koja se uvozi. Je li rađena po standardima i propisima koja su normirana na razini Europske unije, je li toksična za ljude i okoliš? Proizvodi bi trebali imati certifikate da korištene sirovine, dorade i kemikalije nisu toksične i da nošenje materijala nije štetno za ljudsko zdravlje i okoliš. Uvezena roba u Hrvatskoj ne prolazi nikakvu kontrolu, a nezavisna su istraživanja na analiziranoj odjeći dokazala prisutnost toksičnih apretura i bojila iznad dopuštene granice. Hrvatski proizvođači rade po pravilima i to poskupljuje proizvode. Ne shvaćam zašto bismo onda tržište preplavili s robom koja ta ista pravila ne poštuje?  Već sam spomenula da je iznimno velik problem nedostatak šire industrijske vizije i politike, pogotovo jer se sve više usmjeravamo na uslužne djelatnosti, dok se realni sektor istiskuje u pozadinu. Treba imati na umu da važnost proizvodnje nije smanjena u razvijenim zemljama jer to znači pad izvoza, kompetitivnosti, produktivnosti i sporiji rast. Uslužne djelatnosti ne mogu biti pokretač razvoja zbog ograničenih mogućnosti porasta produktivnosti. Moramo imati jaku i zdravu proizvodnju. Snaga i potencijal postoje, samo valja industriju sagledati unutar europskih i globalnih nastojanja i promjena. Moramo shvatiti da stvari nikad nisu crno-bijele, da moramo zaštititi svoju proizvodnju, da uvidimo njezine goleme potencijale te da 'kupujmo hrvatsko' više ne bude samo slogan, već da ćemo početi živjeti u skladu s tim, da ćemo poduprijeti proizvodnju u Hrvatskoj i da će postati temelj nove i bolje budućnosti.

Povratak tekstila u Europu

Kako to da nakon više od dva desetljeća tekstilna industrija ponovno jača?
Upravo zato što smo, kao što sam već spomenula, do 2013. dotakli dno. Uz to, tržište se promijenilo, potrošači se mijenjaju, a najveća promjena je uslijedila 2016. godine kad su naznačeni trendovi povratka tekstilne proizvodnje u Europu. Europski potrošači danas više ne žude za masovnim, jeftinim proizvodima, već teže prema personalizaciji proizvoda i voljni su platiti više za bolju kvalitetu i unikatan proizvod. Masovna se proizvodnja usmjerava prema specijaliziranoj proizvodnji i manjim serijama.