Piše: Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic Grupe

Iz perspektive hrvatskog gospodarstva, još je jedna godina protekla u sjeni krize iz koje se ne nazire skori izlazak. Najrelevantniji zaokret kojemu smo svjedočili je onaj svjetonazorski, koji možemo sažeti u konstataciji da je aktualna Vlada naprosto poštenija nego što smo imali
prilike vidjeti ranije.

To, međutim, nije dovoljno. Iako su primjetni i hvale vrijedni koraci koje je Vlada napravila u smjeru borbe protiv korupcije, ovi napori, nažalost, nisu usporedivi s onima koji su uloženi u pokretanje i oživljavanje gospodarstva. Najvidljiviji napredak ostvaren je uspostavljanjem fiskalne discipline i borbom protiv crne i sive ekonomije. Koliko god važan ovaj segment urednije prakse punjenja državnog proračuna, ponovno su izostali usporedivi napori u discipliniranju državnih rashoda. Također, osim povećanom poreznom presijom, proračun je potrebno dodatno osnažiti stavljanjem u funkciju neaktivne državne imovine, kao i privatizacijom poduzeća u kojima je država vlasnik ili suvlasnik, a nemaju karakter strateškog nacionalnog interesa.

U tom smislu vidljivi su određeni pomaci na bolje u javnim poduzećima pod ingerencijom Ministarstva prometa i veza. Potrebno je slično djelovanje i rezultate ostvariti i u drugim ministarstvima. Nužno je također restrukturiranje u javnim tvrtkama, jednako kao i u tijelima javne administracije. To ne znači da prostora za unapređenje nema i u privatnim kompanijama. Općenito, smatram da se u javnom sektoru treba upravljati prema jednakim principima po kojima se upravlja bilo kojim velikim, uspješnim, poslovnim sustavom. Upravljanje je u svojoj suštini isto – leadership, delegiranje, uspoređivanje, prioriteti, fokus, rokovi za izvršenje zadataka, model nagrađivanja rezultata, sve su to kategorije koje srećemo u svakoj sferi upravljanja. Posebno ipak naglašavam javni sektor, jer je riječ o novcu svih građana i u odgovornosti u upravljanju tim novcem ne smije biti razlike u odnosu na način na koji uspješni menadžeri i menadžerski timovi upravljaju novcem privatnih kompanija.

Svakako očekujem da oživljavanje gospodarske aktivnosti bude u najužem fokusu drugog dijela mandata Vlade, te da se pokrenu ozbiljne reforme s ciljem ostvarenja gospodarskog rasta. Prioritet Vlade mora biti pokretanje značajnog investicijskog ciklusa, čiji nositelj treba biti privatni sektor.

Potencijali domaćih kompanija nisu dovoljni, ali nisu ni beznačajni, a izvršna vlast treba napraviti maksimum kako bi poduzetnike ohrabrila za iskorak u nove investicije, treba kreirati pravu investicijsku klimu i smanjiti administrativne prepreke i parafiskalnu presiju na poduzetništvo i gospodarstvo u cjelini. Apsolutni prioritet je i direktno privlačenje velikih stranih investitora, a to, između ostalog, iziskuje i promjenu paradigme u gospodarskoj diplomaciji. Hrvatska se mora i može formirati i brendirati kao atraktivna investicijska
destinacija, a to znači više od bazičnog definiranja zakonskog okvira koji je tek nulta pretpostavka za ulaganje. Potrebno je strukturirati program i konkretne projekte koji će privući ulagače te formirati kompetentan tim koji će takav program promovirati u svjetskim središtima kroz svojevrstan investicijski “road show”.

Ukupan proces treba voditi koordinirano, s jasno zacrtanim strateškim ciljevima u kojima interesi lokalnih zajednica trebaju biti integrirani u nacionalni interes. To zahtijeva harmonizirani pristup svih razina vlasti usmjeren ka stvaranju optimalnih uvjeta za ulaganje, što će automatski značiti veću zaposlenost, ekonomski rast, a onda i uspješnije i zadovoljnije društvo. Hrvatsku treba razvijati kao državu znanja, s obrazovnim sustavom prilagođenim suvremenim obrazovnim standardima, ali i potrebama tržišta rada. Treba ju također
razvijati kao socijalnu državu koja skrbi o svojim građanima, ali ne bez svijesti o tome da danas očekivana razina usluge daleko prelazi razinu koju možemo financirati. Ukoliko se kroz gospodarsku aktivnost ne stvori dodatni prostor za financiranje javnih servisa, evidentno će se kroz reorganizaciju i razina usluge morati prilagoditi. Ono što u Hrvatskoj danas osobito zabrinjava nije samo očigledan pad standarda i potrošnje uslijed niza razumljivih razloga, nego i psihološki pritisak koji građani osjećaju u nedostatku perspektive rasta.

Pokretanje gospodarstva koje će donijeti optimizam građanima ono je što svi očekujemo u narednom periodu. Situacija nije idealna, ali to ne znači da uopće nema prostora i da se trebamo predati. Ako vidimo i minimalni rast moramo to uzeti kao činjenicu i razvijati se u okviru takvog okruženja. Ne možemo mijenjati vrijeme i mjesto u kojem živimo, no u danim okvirima moramo naći perspektivu.