Zaljubljen u hranu od svoje sedme godine, kada je gledajući mamine kulinarske specijalitete za Božić i Uskrs, svako malo zavirivao u kuhinju i zapitkivao te nesebično pomagao, poželio je i on napraviti isto – obrok od četiri vrste mesa i više od 15 vrsti kolača! Tako je krenula priča Slavka Švagelja, dvadesetdevetogodišnjaka koji je sve samo ne običan kuhar.

Dobru poslovnu priliku našao je putem portala posao.hr i otišao u Dubrovnik u hotel s 5 zvjezdica – Radisson Blue Hotels, danas poznat pod nazivom Dubrovački Vrtovi Sunca. Nakon toga, karijerna vrata širom su se otvorila i pristigao mu je poziv od jednog od najboljih kuhara u Hrvatskoj, pokojnog Andreja Barbieria, koji je otvorio prvi hrvatski restoran mediteranske kuhinje „Quavanna“ u Dohi. Takav poziv se ne odbija.

–Posla ima svugdje tko ga želi raditi, sve ostalo su samo izlike. Odluka za odlazak raditi van? Hm…recimo to ovako, meni je oduvijek bila želja otići raditi van, ali kako bih stekao iskustvo i podebljao svoj CV. Znači, ako želiš nešto u životu onda se moraš žrtvovati, to ponekad znači napustiti dobar posao, obitelj, prijatelje, navike… Klik ili glavni okidač bio je što u Hrvatskoj kuhari rade konstantno – 10 do 12 sati, slabo su plaćeni (ili im plaća kasni), prijavljeni su na minimalac i većina ih radi bez slobodnog dana. Htio sam vidjeti kako je to vani! Je li drugačije? Kakva su prava radnika i kakvo je ugostiteljstvo i ponuda u drugim zemljama. Dovoljan je samo kofer, prvo spakirati glavu i pamet, biti odlučan i napraviti nešto, tvrdi Slavko.

Kada je otišao raditi u Katar, bilo mu je jedino teško priviknuti se na njihovu kulturu, jezik, običaje i zakone. Zakoni u Katru vrlo su strogi, i rizični.

– Katarci su specifični, ne prilaze previše, ne komuniciraju puno, drže se „visoko“ i oštro. Dosta ti treba vremena da taj zid između malo popusti, ali kasnije se otvore i iz svega toga doista pokažu veliko srce. Tamo nema baš izlazaka, zabranjen je alkohol, a ako ga i kupuješ u posebnim dućanima, potrebna ti je dozvola i plaćaš ga suhim zlatom. Cigarete se kupuju u posebnim dućanima, ne jede se svinjetina. Hrana u dućanima prilično je  skupa, dok su dućani s odjećom i obućom znatno jeftiniji.

Zabranjeno je komunicirati sa ženama osim u društvu njihovih obitelji, čak i u restoranu kod preuzimanja narudžbe. Hrana u Katru bila je  sasvim u redu, ne mogu reci odlična, jer je daleko od toga. Namirnice moraju dolaziti kvalitetne i svježe. Domaća i lokalna hrane je super, no restoranska (u boljim restoranima) može biti i bolja. Koriste puno začina, i raznih mirodija, pa imaš osjećaj kao da jedeš parfem. Katarci bi bili često dobri gosti, ali više puta bi se dogodilo da bi sve htjeli u minutu i da jela dođu odjednom – i predjelo i glavno jelo i desert. Onda bi oni sve to fotografirali, objavili na društvenim mrežama i jelo ne bi ni taknuli. Platežna moć im je velika i to si mogu priuštiti skoro svaki dan. Što se tiče smještaja, on je iznimno skup, ovisi o kvartu gdje stanuješ, rekao je Slavko za posao.hr.

No, pokojni Andrej Barbieri davao mu je maksimalnu potporu i prenosio recepte i znanje. Katar je Slavku otvorio mnoga vrata, pa je tako bio u prilici upoznati i kuhati za kraljevsku obitelj, za mnoge poznate blogere, lokalno stanovništvo i turiste. Uz ljubav prema hrani, Slavko njeguje i strast prema fotografijama, pa je nerijetko fotografirao svoja mala umjetnička djela i objavljivao ih na društvenim mrežama, što je privuklo mnoge ljude koji su mu nudili posao.

Tako je imao priliku raditi posao privatnog kuhara, obavljati posao u Dubaiju, Abu Dhabiju, u Turskoj, Francuskoj,… Smatra da svaki angažman donosi nešto bolje i može puno pomoći. No, potpora obitelji, sestara, brata i mnogih kolega i prijatelja, najveći je motor za sve Slavkove pothvate na koje se ohrabrio tijekom svih ovih godina.

Iduća destinacija, na kojoj je odlučio razvijati svoje kulinarsko umijeće, bila je Velika Britanija, gdje i trenutno boravi.

– U Velikoj Britaniji je drugačije, ljudi su normalniji, pristupačniji i otvoreniji. Osim što su Englezi podosta lijen narod, često kasne na posao, ili su svako malo bolesni. Mi Europljani, tj. Balkanci za njih smo premija. Tu sam shvatio koliko smo mi precizan i divan narod. Ipak, hrana u Velikoj Britaniji je izvrsna, namirnice su stvarno vrhunske (pogotovo mesa). Smještaj u Londonu je lutrija, stan je nemoguće naći, a najam sobe iznosi minimalno 450 funti do 1200 funti. Ogromna lova za samo sobu. U Hrvatskoj za te novce mogu imati panthouse u centru grada. I doista, u Hrvatsku se želim vratiti. Svi ovdje pričaju o njoj! Kada me kolege ili gosti pitaju otkud sam, oni su ili već bili, ili im je Hrvatska u planu. Doista sam iznenađen koliko Britanci mnogo znaju o Hrvatskoj, Ex Jugoslaviji i svemu sto se na našem teritoriju dogodilo tijekom rata. Stvar povratka je samo stvar ponude. Znam da posla u Hrvatskoj ima, a ono što ja želim su stalan posao, normalna primanja, normalno radno vrijeme i slobodni dani. Mislim da ne tražim puno, zaključio je Slavko.

U kuhinji je uvijek veselo i živo, čista dinamika i ritam. Slavko ponekad u kuhinji mora istovremeno biti: roditelj, odgajatelj, menadžer, majstor, učitelj, vatrogasac, doktor, čarobnjak i onda na kraju kuhar. Između svega navedenog treba ostati i normalan, pa ne čudi zašto mu se nekada dogodilo da presoli juhu za svatove, spali janjetinu i zapali pećnicu. Pored užurbanog tempa u kuhinji, gdje nerijetko zaradi ozljede, padove, opekline, ožiljke koje će nositi do kraja života, stiže pisati i vlastiti blog, a ni modeling ni fotografiranje nisu mu mrski.

Na Facebooku vodi privatan profil koji broji 2.000 ljudi, dok na Instagramu ima oko 20.000 pratitelja, a i blog mu je svakog dana u porastu. Svakodnevno dobiva jako puno poruka, mailova, i ponuda za prezentiranje novih brendova, no nikada, kaže on,  nije uzeo lipu za prezentiranje pojedinog proizvoda ili usluge.

Više pročitajte na portalu posao.hr