Nevjerojatno je koliko je malo pozornosti izazvala prošli tjedan usvojena Strategija regionalnog razvoja Hrvatske do 2020. Riječ je o dokumentu koji ne samo na tragu direktiva koje udara EU osmišljava kako ublažiti nejednake stupnjeve razvijenosti pojedinih dijelova zemlje, nego dokumentu koji zapravo objedinjuje sve ostale državne politike, od porezne, industrijske, obrazovne, demografske, a s kojom se u konačnici usklađuju i lokalne politike.

Dokument je pripreman godinu i pol, što uzgred svjedoče korišteni podaci koji datiraju najvećim dijelom iz 2015., ali neki i iz 2011.  Tri su temeljna cilja kojima se teži u daljnjoj regionalnoj politici, a to su povećanje kvalitete života poticanjem održivog teritorijalnog razvoja, povećanje konkurentnosti regionalnog razvoja, te unapređenje upravljanja regionalnim razvojem. U različite mjere kojima će se ti ciljevi ostvariti u prve tri godine, akcijskim planom predviđeno je uložiti 32,3 milijarde kuna, dijelom iz proračunskih sredstava, kao i oslanjanjem na EU fondove. Mjere, ovisno o pojedinom cilju, predviđaju poticanje migracija stanovnika prema područjima s nedostatkom radne snage, teritorijalno brendiranje pojedinih manje razvijenih područja, kako bi ih se učinilo područjima razvoja turizma i popratnih djelatnosti. 

Zone, zadruge…
Važnost se predviđa i za potpore udruživanjima tvrtki na regionalnoj i lokalnoj razini, te za udruživanja u zadruge. Oživljavanju manje razvijenih krajeva pridonijeli bi i jasniji kriteriji za financiranje poduzetničkih zona, a brdsko-planinskima područjima država će osigurati bolju dostupnost usluga i infrastrukture. Bitnima se, naravno, predviđaju i podrške otočnom razvoju, očuvanje okoliša, uspostava cjelovitog sustava gospodarenja otpadom,… Regionalnom razvoju u Hrvatskoj se zapravo stihijski bavilo, bez koordinacije ostalih politika. Jer, primjerice, želi li se ujednačiti urbanizaciju i selidbu u nekoliko velikih gradova, politika poticanja stanogradnje manje bi bila fokusirana na velike POS komplekse s čijom masovnom gradnjom se ne prestaje u velikim gradovima, dok se s druge strane ne promišlja naseljavanje i gradnja stambenih jedinica na slabije naseljenim područjima i na područjima koja imaju prirodnog potencijala za razvoj i kvalitetan život.  

Važan test za vođenje politike regionalnog razvoja je i dodjela poljoprivrednog zemljišta, za čiju se liberalizaciju rok polako približava, u čemu se glavnu riječ daje općinama. Za regionalni razvoj važna je iWmigracijska politika, o kojoj se tek stidljivo počinje progovarati, a koje se Strategija ne dotiče. Logika kaže da se regionalnom razvoju treba "pokloniti" i Vlada kod određivanja politike poreza na nekretnine, vodeći računa da se ujednači područja na kojemu nekretnine imaju veću vrijednost, a to je na obalnom području i u Zagrebu, s kopnenim dijelovima zemlje na kojima su kvadrati veći, ali su slabije vrijednost. Strategiji bi se trebale prilagoditi i politika transfera proračunskih sredstava, poreza na dohodak, dječjeg doplatka, poticanja investicija.  

Izostanak usklađenosti s drugim nacionalnim razvojnim dokumentima, inače je jedna od primjedbi koju se navodi i u samoj Strategiji ministrice regionalnog razvoja i EU fondova EU Gabrijele Žalac. Jedna od važnih karika za daljnje praćenje i određivanje regionalnog razvoja u Strategiji se izdvaja i indeks razvijenosti, te regionalnog indeksa konkurentnosti na razini županija i osmišljavanje novog indeksa kvalitete regionalnog upravljanja na razini županija. Inače se pri izradi same Strategije koristilo podatke o indeksu razvijenosti županija iz 2013., a u Strategiji se predviđa njegovo unapređenje, bolje ažuriranje i administriranje sustava praćenja tog indeksa.

Prema posljednjem indeksu, inače, iznad prosjeka bili su Grad Zagreb, Istarska, Primorsko-goranska, Zagrebačka, Dubrovačko-neretvanska, Zadarska, Splitsko-dalmatinska, Varaždinska i Šibensko-kninska županija, dok su među 12 preostalih županija najlošije plasirane Virovitičko-podravska, Brodsko-posavska, Vukovarsko-srijemska i Bjelovarsko-bilogorska županija.  Promatrano po indeksu razvijenosti na razini županija (NUTS3), raspon između najmanje i najviše vrijednosti je manji nego je to u prosjeku u EU. Unatoč suprotnoj percepciji koju imamo u Hrvatskoj, Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb ističe kako su te razlike kod drugih članica bitno veće. 

Bolji smo od prosjeka EU
"Nama se to možda ne čini tako, no nasuprot javne percepcije, u Hrvatskoj je zbog natprosječne razine sekundarnih transfera potpomognutim i manje razvijenim područjima udaljenost između razvijenih i nerazvijenih regija blaža nego je to prosjek u EU", ističe Lovrinčević.  Pojašnjava kako su nakon pristupanja u EU sve članice pratile standardne mjere koje je EU propisivala kako bi potaknula izjednačavanje razvoja.  Pokazalo se, dodaje, da se došlo do konvergencije na razini članica, među kojima su neujednačenosti ublažene, no to se nije dogodilo i na regionalnoj razini unutar zemalja.  

Razvijena područja postala su još razvijenija, a nerazvijenija još više zaostaju.  Takav scenarij, unatoč intenciji da se posebnim sredstvima ohrabri razvoj pojedinih krajeva, nije teško zamisliti ni u Hrvatskoj, jer se već sada primjećuje koncentriranje kapitala i izvrsnosti u područjima vezanima uz turizam i njihov skok indeksa razvijenosti, a Lovrinčević posebno izdvaja slučaj Istre koja je već korak da preskoči najrazvijeniji hrvatski centar Zagreb. Hrvatska strategija usklađena je s europskom politikom poticanja ujednačenog regionalnog razvoja, no u stvarnosti, upozorava Lovrinčević, valja voditi računa i o tome da ni ta politika u nekoliko desetljeća  u praksi nije rezultirala željenim ciljem.