Europski zeleni plan (European Green Deal) je strategija za postizanje održivosti europskog gospodarstva s postavljenim ciljevima da u 2050. godini nema neto emisija stakleničkih plinova, gospodarski rast nije povezan s uporabom resursa te da niti jedna osoba niti jedna regija nisu zapostavljene.
Europski zeleni plan sadržava okvirni plan s mjerama za unapređenje učinkovitog iskorištavanja resursa prelaskom na čisto kružno gospodarstvo te za zaustavljanje klimatskih promjena, obnovu biološke raznolikosti i smanjenje onečišćenja. U njemu se navode potrebna ulaganja i dostupni financijski alati i objašnjava kako osigurati pravednu i uključivu tranziciju.
Europski zeleni plan obuhvaća sve gospodarske sektore, a posebice promet, energetiku, poljoprivredu, održavanje i gradnju zgrada te industrije kao što su proizvodnja čelika, cementa, tekstila i kemikalija te IKT.
Kako bi ostvarila svoje ambicije u pogledu klime i okoliša, EK predstavlja strategiju o biološkoj raznolikosti do 2030., novu industrijsku strategiju i akcijski plan za kružno gospodarstvo, strategiju „od polja do stola” za održivu proizvodnju hrane i prijedloge za Europu bez onečišćenja te pruža financijsku potporu i tehničku pomoć onima na koje će prelazak na zeleno gospodarstvo najviše utjecati.
Za postizanje ciljeva europskog zelenog plana bit će potrebna znatna ulaganja. Za postizanje trenutačnih ciljeva u području klime i energije do 2030. bit će potrebna dodatna godišnja ulaganja u iznosu od 260 milijardi EUR na razini EU.
Za sveobuhvatnu tranziciju nužno je stoga osigurati dostatna financijska sredstva koja će velikim dijelom doći iz privatnog sektora, no djelomično i kroz fondove EU, posebno Inovacijski fond za financiranje razvoja i demonstracije novih niskougljičnih tehnologija i Modernizacijski fond za ulaganje u potrebnu infrastrukturu.
Za ostvarenje ciljeva potrebno je djelovanje svih gospodarskih sektora, gdje se ističe područje industrije, prometa, prostornog planiranja te u segmentu tržišta električne energije razvoj projekata obnovljivih izvora energije (OIE) i mjere energetske učinkovitosti kao preduvjeti dekarbonizacija energetskog sektora.
Od posebnog je interesa Direktiva o promicanju uporabe energije iz obnovljivih izvora (preinaka iz 2018.g., dalje: RED II Direktiva) kojom se daju ciljevi i okvir za njihovo povećano korištenje u svim sektorima potrošnje (električna energija, toplina i hlađenje, transport) u razdoblju 2020-2030. Budući da energetika sudjeluje s preko 75% svih emisija stakleničkih plinova, OIE su uz energetsku učinkovitost ključna mjera za postizanje ambicioznih dekarbonizacijskih ciljeva.
Ključni dokument kojim se definira buduća klimatska i energetska politika je tzv. Nacionalni klimatsko-energetski plan (NECP), čije je donošenje u obvezi svih zemalja članica temeljem Uredbe o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem u području klime.
Hrvatska je ovaj dokument usvojila krajem 2019. NECP definira ciljeve u svih pet dimenzija energetske unije (dekarbonizacija, učinkovitost, OIE, unutarnje energetsko tržište i R&D). Ovim se dokumentom za Republiku Hrvatsku do 2030. definiraju ciljevi znatnog smanjenja emisija (barem 43% za ETS sektor i barem 7% u sektorima izvan ETS-a), kao i povećanja udjela OIE na 36,4% što u idućih 10-ak godina predstavlja inkrement od oko 8% u odnosu na današnje stanje.
Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu i Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovite kogeneracije trebaju omogućiti novo razdoblje energetske politike kojom se osigurava pristupačna, sigurna i kvalitetna opskrba energijom, ne u potpunosti oslonjena na financiranje novih projekata iz državnih potpora.
Stoga su i ciljevi korištenja obnovljivih izvora ambiciozni, budući je regulatorni okvir dao smjernice integracije ovakvih projekata na tržište električne energije. Provedbeni podzakonski akti koji proizlaze iz Zakona daju regulatorni okvir s definiranim kvotama u instaliranim kapacitetima koje će se moći poticati iz programa državnih potpora.
Sukladno odobrenom Programu državne potpore za sustav poticanja obnovljivih izvora energije i visokoučinkovite kogeneracije odobrit će se operativne potpore za promicanje energije iz obnovljivih izvora energije sukladno tehnologijama i kvotama definiranim Javnim pozivom za javno prikupljanje ponuda s uvjetima za sudjelovanje na natječaju koje organizira HRVATSKI OPERATOR TRŽIŠTA ENERGIJE d.o.o. (HROTE).
Ulaganje u OIE – isplativost i prepreke
Dakako, bitan aspekt povećanja udjela OIE je njihova buduća proizvodna cijena. Iako su investicijski troškovi za pojedine OIE tehnologije u znatnom padu (sunce, vjetar), veliki volumen novih OIE postrojenja koje je potrebno izgraditi, kao i tržišni razlozi koji mogu zaustaviti ili okrenuti trenutni prevladavajući silazni trend, mogu postaviti znatan financijski izazov za sustav poticanja OIE u Hrvatskoj.
HROTE, kao institucija zadužena za implementaciju sustava poticanja proizvodnje električne energije iz OIE, je u 2019. isplatio 2,8 milijardi kuna OIE povlaštenim proizvođačima od kojih je poticaj iznad tržišne cijene oko 60-70%.
Stoga je od velike važnosti pratiti tehnološke i tržišne trendove za OIE te sustav poticanja prilagoditi da se ograničenim sredstvima dobiju najveći učinci u pogledu proizvedene električne energije. Dakako da je zbog strateških razloga potrebno implementirati portfelj različitih tehnologija, no na razini pojedinih tehnologija dominirat će one najjeftinije.
Istraživanje proizvodnih troškova za pojedine OIE tehnologije koje je provedeno 2018. za realizirane projekte u razdoblju 2007-2016. u Hrvatskoj pokazalo je veliki raspon proizvodnih troškova (tzv. nivelirani trošak proizvodnje). Tablica dolje pokazuje ostvarene raspone investicijskih troškova izgrađenih u promatranom razdoblju.
No, dok su povijesni podaci za realizirana postrojenja poznati i dobro se uklapaju u očekivane raspone iz kredibilnih publikacija, puno je veći problem utvrditi buduće troškove pojedinih tehnologija budući da o njima bitno ovisi i trošak potpora.
Analiza koju je izradio JRC (Joint Research Centre), tablica dolje, pokazuje da se za neke tehnologije može očekivati veliko smanjenje investicijskih, a time i proizvodnih troškova te da se smanjenje na dužem horizontu može očekivati kod svih OIE tehnologija.
No, kratkoročno, kod nekih tehnologija uvjeti korištenja, vezani uz ispunjenje uvjeta sukladno RED II Direktivi, mogu dovesti i do povećanja proizvodnih troškova.
Dakako, generički podaci se ne mogu direktno preslikati na uvjete Hrvatske, no generalno je jasan trend izrazitog pada troškova za vjetroelektrane i (posebno) sunčane elektrane, manje kod biomase i bioplina, pri čemu je instalirani trošak za bioplinska postrojenja niži od biomase.
Naravno, specifičnosti i ograničenja korištenja za pojedine tehnologije, administrativni postupci i ostale barijere, kao i ulaganja u mrežnu infrastrukturu od zemlje do zemlje mogu dovesti do velikih razlika.
Stoga je nužno formirati infrastrukturu za prikupljanje i praćenje podataka, kako bi se OIE u Hrvatskoj implementirali na troškovno učinkovit način uz maksimalne učinke za društvo u cjelini.
Energetski miks proizvodnje iz OIE
Optimalni energetski miks proizvodnje iz OIE pojedine države ovisi o više kriterija: utjecaj na stabilnost energetskog sustava, dostupnost goriva, insolacija, količini i brzini vjetra te isplativost pojedine tehnologije.
Gledajući utjecaj na stabilnost sustava najbolji izbor su upravljive bazne elektrane na OIE poput biomase, bioplina, malih HE i geotermalnih elektrana. Navedene elektrane imaju bazni profil proizvodnje te je moguće precizno planirati i upravljati s njihovom proizvodnjom (spuštanje/podizanje proizvodnje) ovisno o potrebama uravnoteženja sustava, ali su i jedne od skupljih tehnologija na OIE. Također, kod biomase i bioplina ograničavajući faktor je i dostupnost i cijena goriva, a kod mHE ograničavajući faktor je dostupnost i iskoristivost vodnih resursa.
Od OIE tehnologije VE imaju najveći utjecaj na uravnoteženje i stabilnost sustava posebno ako je na elektroenergetski sustav instalirana značajna snaga te je potrebno precizno planiranje proizvodnje i likvidno unutardnevno tržište električnom energijom da bi se smanjio negativan utjecaj pogreške u prognoziranju proizvodnje iz VE na elektroenergetski sustav.
Za Hrvatske prilike, gledajući optimalni energetski miks iz OIE, potrebno je adekvatno iskoristiti dostupnost sunca i vjetra uz dodatna ulaganja u proizvodne jedinice koje bi mogle, uz dostupnost zajedničke europske platforme za uravnoteženje, doprinijeti stabilnosti elektroenergetskog sustava poput reverzibilnih HE i baterija.
Na tom tragu su i odrednice nedavno donešene Strategiji energetskog razvoja koja predviđa prevladavajući udio VE i SE u hrvatskom elektroenergetskom sustavu u periodu do 2050. uz potrebne proizvodne kapacitete za održavanje stabilnosti elektroenergetskog sustava.
