Veliki hrvatski pisac, ali i jedan od najvećih hrvatskih šumarskih inženjera u povijesti, Josip Kozarac, još je sredinom 19. stoljeća bio svjestan problema šumskog gospodarstva na našim prostorima, a iz čega je nastalo i njegovo kapitalno djelo "Mrtvi kapitali".

Naravno, ti kapitali su neiskorištene šume. Činjenica je da se puno toga, posebice u privatnim šumama, nije promijenilo niti 150 godina poslije te se i dalje hvalimo s 48 posto teritorija Hrvatske koje je prekriveno šumama na oko 2,5 milijuna hektara, a isto tako smo svjesni činjenice da nam je čitav drvni sektor na niskim granama. No, sada se javljaju nove ideje i ljudi koji su svjesni problematike, ali nude i rješenja. 

Denacionalizacija šuma
Karlo Beljan, poslijedoktorand na Šumarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predstavio je svoju ekonomsku studiju gospodarenja privatnim šuma, a kojih je oko 23 posto od ukupnih šumskih površina u našoj zemlji – ostalo je u izravnom ili posrednom državnom vlasništvu. No, trend jačanja privatnog vlasništva u šumarstvu, posebice po pitanju velikih posjednika, jača s procesom restitucije kojom država vraća šume koje su komunističke vlasti nacionalizirale nakon 1945. godine. 

"Iako se u formalnom smislu pod šumama nalazi puno veći prostor, naše istraživanje obuhvatilo je oko 270 tisuća hektara privatnih šuma u kontinentalnoj Hrvatskoj te jasno izdvojilo šume pogodne za investiranje. Govorimo o investicijama u šume na način kako se to odvija kod nekretnina, obveznica ili dionica s godišnjim prinosom i to do osam posto i rokom povrata investicije već za 15 godina", kaže Beljan.  Pojašnjava da je na ideju o investicijama u šume, što nije nešto neuobičajeno u svijetu – posebice u Amerikama, sjevernoj Europi te jugoistočnoj Aziji u većem obimu, došao na upit jednog hrvatskog mirovinskog fonda koji se došao na Fakultet raspitati se o mogućnosti da svoj kapital oplemene u šumama. 

"Svjesni smo činjenice da se najveći dio privatnih šuma nalazi rascjepkan na malim parcelama kod velikog broja vlasnika, no mi smo se fokusirali u ovom modelu na veće šumske posjede s barem 50 hektara šume. Konkretno, naš tipski primjer predviđa greenfield ulaganje u kupnju 100 hektara šume u kontinentalnoj Hrvatskoj, a čija prosječna cijena varira od 0,46 do 2,27 eura po četvornom metru.

Prosječno bi takav investitor za hektar šume platio 7000 eura, odnosno 700.000 eura za čitav projekt. Model predviđa da ulagač nema nekih prethodnih znanja niti povezanih biznisa sa šumom i drvom nego da je za vođenje projekta, za kojeg je otvorio jednostavno dioničko društvo (j.d.o.o.), zaposlio jednog licenciranog inženjera šumarstva, a sve ostalo odrađuje putem "kooperanata". "Investitor bi šumskim kapitalom gospodario do razine pilanskih proizvoda, a koje bi onda prodavao na tržištu", pojašnjava Beljan. 

Lanac dodane vrijednosti
Šumarstvo postaje puno profitabilnije u scenariju lanca dodane vrijednosti tj. prijevoza trupaca do najbližeg drvo-prerađivača (pilane) i prodaje više vrijednog proizvoda-povezivanje šumarstva i drvne industrije u jedan zaokruženi poslovni proces. Ulaganje bi se dodatno moglo financijski isplatiti ukoliko bi u gospodarenje šumom investitor dodao i vezane djelatnosti iz domene lovstva te branja bilja i gljiva u svojoj šumi-nedrvnih šumskih proizvoda. Uz to potencijalni investitor za dio svojih djelatnosti mogao bi koristiti sredstva iz fonda općekorisnih funkcija šuma.

Radi se o prilično novom poslovnom modelu koji u principu nije u Hrvatskoj zaživio.  Statistika pokazuje da u Hrvatskoj ima oko 420 tisuća privatnih vlasnika šuma, no od toga broja njih 365 tisuća ima manje od hektar šume. Ekonomika šumarstva, kako je to zamislio "konzultantski tim" dr. Beljana na Šumarskom fakultetu, a koji svoje usluge pružaju i na tržištu, odnosi se trenutno na oko 26000 hektara šuma čiji je pojednačni posjed veličine 30 i više hektara. 

Procjene su da Hrvatska ima drvne zalihe u svojim šumama u ekvivalentu 550 milijuna kubnih metara drva, no vrijednost neke šume se ne iskazuje samo kroz vrijednost drva nego i kroz svoj opće društveni karakter – proizvodnja kisika, a isto tako i privatnog, uljepšavanje krajolika i turizam, stoga je u svijetu nerijetko slučaj da vrijednost hektara šume i do 10 puta premaši samu tržišnu vrijednost drva u njoj. Hrvatska ima i vrlo kvalitetnu infrastrukturu za preradu drva, jer 90% šumskih parcela u našoj zemlji ima pilanu ili drvnu industriju na 30 kilometara udaljenosti.

Za institucionalne ulagače

Rizik ili vječna renta
Poslovni model kakav je predstavio poslijedoktorand Karlo Beljan sa Šumarskog fakulteta u Zagrebu još nije prepoznat u hrvatskoj financijskoj industriji. Naime, niti jedna kontaktirana poslovna banka u zemlji, kažu na Fakultetu, ne prepoznaje ovaj potencijal u vidu odobrenja kredita fizičkoj osobi – eventualno postoji mogućnost nenamjenskog kreditiranja što za ovu temu nije ekonomski održivo. Razvojna banka HBOR iskazala je načelni interes i spreman je ponuditi relativno prihvatljivu kamatu. Isto tako, osiguravajuća društva nemaju modele za osiguravanje šuma, a u kojima su najveći rizici: elementarne nepogode, požar, bolesti šuma te krađa. S druge strane, u svijetu postoji niz šumarskih korporacija koje kotiraju na najvećim burzama, ponajviše u New Yorku, Torontu, Singapuru i Tokyu. Beljan je uvjeren da bi, temeljem znanstvenih istraživanja, ali i tržišne prakse u svijetu, ovakve investicije mogle biti vječna renta jer modeli pokazuju da svaka šuma s kojom se kvalitetno gospodari može imati rentu od 3,5 do osam posto godišnje i povrat investicije između 15 i 30 godina, što je možda predugo za pojedinačne investitore, ali svakako kvalitetno ulaganje za one institucionalne, a kakvi mirovinski fondovi u svakom slučaju jesu.