Zagreb i dalje pokušava glumiti normalu. Automatski stupići na vrhu Radićeve i Tkalčićeve, koji su nakon potresa bili spušteni kako bi olakšali dolazak vozilima nužnim za sanaciju centra grada, sada su ponovno podignuti, kao da se po tim ulicama ponovno šeću neki turisti kojima bi vozila smetala. Turista u Tkalči već odavna nema, a nema niti Zagrepčana, iako su mjesecima navodno svi jedva čekali ponovno otvaranje kafića, zatvorenih zbog koronavirusa. Iako sunce sija, terase su prazne. U drugim kvartovima je bolje, ljudi su ponovno na cesti, ali ovdje je i dalje pusto – puno domaćih je pobjeglo od potresa, a ostali i dalje izbjegavaju dolazak u centar, koji se polako pretvara u neki geto.
Dizalice su ponovno u akciji, ovog puta u Jurišićevoj, gdje su skidale kulu na vrhu zgrade pokraj glavne pošte.
FOTO: Saša Paparella
Zaposlenici komunalne tvrtke Zrinjevac dali su si ovaj tjedan truda, uredili su i posijali travu u sve one kasete ispunjene zemljom između parkirališnih mjesta u Preradovićevoj. Podsjetimo, nedavno je nastao cirkus zbog jedne od njih, ispred noćnog kluba Alcatraz, jer je dvoje susjeda zasadilo biljke kako bi taj, dotad blatom ispunjen prostor, izgledao ljepše. I dok grad uredno tolerira kad kafići ilegalno šire svoje terase, ovo dvoje dobilo je nalog za vraćanje kutka koji su uredili u prvobitno stanje. A sada se netko u gradu ipak predomislio, pa su prionuli uređivanju svih takvih površina u ulici. Možda su se sjetili da bi trebali služiti građanima, a ne provocirati ih i kažnjavati.
FOTO: Saša Paparella
Propalo ‘zagrebačko proljeće’
Pa cijelo Arapsko proljeće krenulo je s jednim malim prodavačem voća u Tunisu, nikad ne znaš koja iskra će izazvati eksploziju nakupljenog nezadovoljstva. A njega i dalje ima puno, pogotovo otkako je i službeno potvrđeno da zakon o obnovi zgrada oštećenih potresom u Zagrebu i okolici neće biti donesen prije jeseni. Tim su se povodom ispred Sabora početkom tjedna okupili prosvjednici iz nekoliko stranaka ljevice, no odaziv građana je izostao. Niti odgoda tog zakona nije bio dovoljan razlog da se okupe ljudi kroz čije krovove curi kiša i već dva mjeseca žive bez tople vode, tako da od ‘zagrebačkog proljeća’ zasad neće biti ništa.
Spomenuti zakon trebao je riješiti mnoge nedoumice, pa građani sad i dalje ne znaju kako pristupiti obnovi, a sve to stvara nervozu i napetosti između vlasnika nastradalih stanova. Na Facebooku nalazimo razna svjedočanstva o tim sukobima, koji ponekad datiraju iz davnih dana.
Umjesto da ih pomiri, potres je u nekim zgradama stare nesuglasice pojačao, a suvlasnike dodatno udaljio. Kad započne ozbiljnija obnova, možemo očekivati cijeli niz sudskih procesa.
Jedan primjer tih visokih tenzija, pa i socijalnog raslojavanja, našli smo upravo u blizini već čuvenog vrta u Preradovićevoj, u trokatnici s dva stubišta, čiji su se suvlasnici oštro podijelili u vezi načina i troškova obnove svoje zgrade. S jedne strane je predstavnik suvlasnika, koji je započeo sanaciju vrijednu 1,7 milijuna kuna. On drži oko 37 posto udjela, a skupa s još nekoliko stanara što ga podržavaju ima većinu od 65 posto. S druge strane je skupina suvlasnika čije je interese u javnom prostoru artikulirao Marko Godeč, a koji se preko Facebook grupe potres u Zagrebu – svi mi u centru zapitao može li se kretati u tako opsežne radove bez suglasnosti svih suvlasnika zgrade. Godeč se pritom požalio na “predstavnika suvlasnika koji je na brzinu organizirao sastanak, prvi nakon valjda 10 godina, kako bi prezentirao način sanacije dvaju zabatnih zidova zgrade. Nije izložen plan financiranja sanacije, donio je samo jednu ponudu, koja je sa 360.000 kuna nakon samo tjedan dana skočila na 1,7 milijuna kuna za sanaciju dvaju zidova veličine 6 x 15 metara i sve to bez ijedne navedene stavke! Na sastanku je tražio da potpišemo suglasnost za sanaciju, iako od dokumentacije (projekt sanacije, troškovnik) nije donio ništa. Napravljen je statički elaborat, ali statičar u neke stanove nije niti ušao. Nas nekoliko odbilo je potpisati jer smatramo da se na takav način ne smije raditi – ajmo odmah delati, a papire budemo poslije riješili. A kad mu pošaljem mail, ne odgovara mi na pitanja”, požalio se Godeč.
Zgrada je teško oštećena u potresu Photo: Borna Filic/PIXSELL
‘Nitko ne zna kako ćemo vratiti kredit, a već se najavljuje kompletna obnova zgrade za 5 milijuna kuna’
Predstavnik suvlasnika pak tvrdi da zidovi ugrožavaju živote i želi provesti hitnu sanaciju, za što mu nije potreban pristanak svih suvlasnika, već samo njih 51 posto. Godeč odgovara: “to pravilo vrijedi samo za redovne radove, za sanaciju dimnjaka i krova. Ovo je jedna izvanredna situacija u kojoj se planiraju učvrstiti vanjski zidovi, time se povećava vrijednost zgrade a za takvo što mora imati potpise svih suvlasnika”. Na Facebooku je ta priča izazvala niz komentara. Ostali članovi grupe mahom su savjetovali da se ništa ne potpisuje bez statičkog elaborata, projekta sanacije, troškovnika i barem tri ponude.
Kako bi saznali detalje potražili smo Marka Godeča, koji se vratio u zgradu čiji su dijelovi u potresu jako loše prošli. U međuvremenu, na fasadu je ipak postavljena skela. “Da, radovi su počeli, a mi koji smo nadglasani ovdje smo svedeni na vazale. Na sastanku je nas petero ili šestero bilo protiv tako skupe obnove. A ostali susjedi šute, očito se slažu da bude onako kako je samozvani trust mozgova odlučio. Slažem se da zabat treba popraviti, kako ne bi pao na ljude koji ispod njega žive. Ali taj samozvani trust nam je našao najskuplje rješenje, presvlačenje zidova lamelama od prešanih karbonskih vlakana, što doslovce nitko drugi u Zagrebu još nije napravio! Sad nam je Frane Šare, sin i opunomoćenik predstavnika suvlasnika i inicijator ovakve obnove, doveo sudskog vještaka ne bi li dokazao da je sanacija zgrade hitna, zaboravljajući da mišljenje vještaka nikoga ne obvezuje. Ponašamo se kao pijani milijarderi, a ja zbilja ne znam kako ćemo platiti taj kredit od 1,7 milijuna kuna – po mojoj računici, pričuva će nam narasti za barem tri ili četiri puta. A Frane već priča o pet milijuna kuna za kompletnu obnovu, pritom nikome od stanara nije objasnio koliko će nas time financijski opteretiti. Sve je to dio plana gentrifikacije centra grada, istjerivanja nas koji im nismo po volji. Otvoreno nam se govori kako nam tu i nije mjesto”, žali se Godeč.
Na sastanak suvlasnika bio je pozvan i referent u GSKG, gradskoj tvrtki koja upravlja zgradom, no taj se nije pojavio. “Kako je Šare tako netransparentan i ne želi sa mnom komunicirati niti mi odgovarati na mailove, tražio sam od GSKG uvid u ugovore o obnovi i kreditu, ali ih nisam dobio. Uputili su me da na predstavnika suvlasnika i rekli kako ga oni ne mogu prisiliti da mi pokaže tražene dokumente”, kaže Godeč.
Loši stanovi na dobroj adresi
Frane Šare dočekao nas je u radnoj monduri u svom uredu koji se nalazi ispod stana Marka Godeča. Odmah smo shvatili da će put do pomirenja biti jako dug. “Evo, ja metem stubište, izigravam hauzmajstora za nula kuna naknade, a on i njemu slični ne misle na održavanje zajedničkog dijela naše zgrade. Došli ste u grotlo! Znate, gradonačelnik Bandić je u nečemu ipak u pravu – vlasnici nisu dovoljno ulagali u zgrade, vlasništvo i po Ustavu obvezuje. A socijala ne želi plaćati ništa.
Od rođenja živim u građanskom stanu, unutra mi nije ni Fendi i Ikea. A ovi ljudi koji se bune ne spadaju u Zagreb, nažalost u svakoj zgradi se nađe neki takav koji vas sabotira. Ja težim da se u ovoj zgradi živi gospodski, da nam stubište miriši, ali neki ljudi nažalost nemaju kulturu takvog života. Tako je i u drugim zgradama, jer morate znati da je Zagreb potučen do nogu. Vidite, u centru Beča nitko ne živi u podrumima ili u neodržavanom stanu na dobroj adresi. Dio suvlasnika naše zgrade nikako nije htio da povećamo pričuvu, koja je godinama bila samo dvije kune. Kad nam se urušio 2011. balkon htio sam da skelu iskoristimo za fasadu, ali niti to nisu htjeli, pa je moja obitelj sama sanirala treći kat. Htjeli smo uvesti lift, nismo uspjeli, jer tu morate imati 100-postotnu suglasnosti i zato se po Zagrebu jako rijetko uvode nova dizala. Onda nam je grad 2015. pomogao u uređenju pročelja, a kad smo 2016. digli pričuvu na 4,5 kune zgrada je zablistala, sve do potresa”, kaže Šare.
Foto: Borna Filic/PIXSELL
Po njemu, mjesto na kojem živi odličan je primjer po kojem modelu Zagreb funkcionira. “Tu ćete shvatiti da problem nije samo u potresu, nego u tome što se 70 godina nitko ne brine o zgradama. Nekim je vlasnicima stanova svako održavanje zgrade preskupo. A ako tako dugo nije ulagano, onda tih 1,7 milijuna kuna za obnovu i nije tako puno, jer saniramo 900 kvadratnih metara pročelja i statički ojačavamo zgradu. Nemre to tako, moramo djelovati, a ne čekati zakon”, rekao nam je.
Šare predstavlja obitelj koja je nekoć bila vlasnik cijele zgrade, za što ima punomoć svog oca Ante, koji je predstavnik suvlasnika. Uz to, Ante Šare je i predsjednik Hrvatske udruge vlasnika otuđene imovine za vrijeme fašističkog i komunističkog režima. Obitelj Šare uspjela je od 90-ih vratiti cijeli niz svojih nekretnina u Šibeniku i Zagrebu, a u zgradi u Preradovićevoj nakon djelomičnog povrata imovine imaju 37 posto udjela – zasad. Obitelj naime vodi još nekoliko sporova s onima koji su otkupili društveni stan iako to nisu smjeli učiniti, jer su u tom trenutku imali neku drugu nekretninu u svom vlasništvu. Jedan su takav otkup uspjeli poništiti. A bilo je, kaže Frane, slučajeva da su im stanari useljeni nakon 1945. u neke od njihovih nekretnina sami rekli – “mi znamo da smo u socijalizmu živjeli u vašem stanu, nećemo ga otkupiti, nego kad mi umremo neka bude vraćen vama”. I tako je i bilo. No, vratimo se obnovu zgrade u Preradovićevoj.
‘Prva cjelovita sanacija u Zagrebu nakon potresa’
Na pitanje zašto nije skupio više ponuda za obnovu zgrade, Frane Šare nas uvjerava: “imali smo tri ponude, ali ova je bila najbolja. Uostalom, moja će obitelj na kraju, sukladno udjelu u vlasništvu, kroz pričuvu morati platiti 37 posto svih radova od tih 1,7 milijuna kuna troška. Znate, ja nisam dovoljno bogat da kupujem jeftino. Naša zgrada nema betonski serklaž, pa ju planiramo statički utvrditi materijalom kakvim se i mostovi obavijaju. Odlučili smo se za sanaciju Mapei tehnologiju statičkog ojačanja zidova prešanim karbonskim vlaknima, kakva je upotrebljena i u obnovi talijanske L’Aquile, strašno razrušene u potresu. Vjerujte mi, ovo će biti pilot model za obnovu zgrada u centru Zagreba! Tako ćemo dobiti hitnu sanaciju uz statičko ojačanje zgrade. Bit će pilot model za obnovu svih zgrada u centru, tvrdi Frane Šare.
Projektant sanacije objekta je inženjer Igor Hranilović, koji ovu zgradu već promovira kao “prvu cjelovitu sanaciju u Zagrebu nakon potresa”.
Treba li za ovakav projekt imati potpise svih suvlasnika? Šare tvrdi da ne, po njemu je ovdje riječ o hitnoj sanaciji i zato nije nužno skupiti 100 posto potpisa. Dodaje kako ima i elaborat i troškovnik.
“Potres je u centru bio zbilja strašan, ja sam još danima nakon njega spavao obučen, ali moram reći da više suosjećam s onim ljudima iz Markuševca koji su sami gradili svoje kuće, nego s onima koji su ih prvo 90-ih za sitan novac otkupili stanove koji su mojoj obitelji nekoć bili oteti. Ti ljudi i dalje očekuju da će im sve srediti neki SIZ stanovanja. Oni koji su jeftino dobivali stanove nisu previše zainteresirani za napredak u zgradi, za razliku od ljudi koji su došli zadnjih godina i skupo platiti svoje stanove, i do 300.000 eura. To su pravi investitori, ljudi koji shvaćaju da, osim svog stana, treba održavati cijelu zgradu. Zato imam podršku 65 posto onih suvlasnika koji teže napretku. Srećom da su u zgradu napokon došli ljudi s kulturom života”, kaže Šare.
Po njegovu, “zgrada je u lošem stanju jer se nije investiralo u konstrukcijski dio, već samo u odvodnju. U društvenom vlasništvu dosta se stanova obnavljalo bez ikakvog nadzora građevinara ili arhitekata, uvelike se skidalo pregradne, pa i nosive zidove. U ovoj je kući toga bilo manje jer je moj otac kao kobac pazio, tako da na zabatu nemamo puno probijenih prozora, kakvih u nekim drugim zgradama ima jako puno. A kriva je i apartmanizacija – neki od stanara su pratili kada mi ljeti idemo na more, pa su tada ilegalno i bez nadzora preuređivali svoje stanove. Na kraju je država tu uzurpaciju legalizirala”.
A problema ima još – primjerice, u podrumu izbija voda. “Po Donjem gradu je zadnjih godina adaptirano puno velikih zgrada, tom su prilikom preduboko ukopali temelje, a taj je beton onda blokirao podzemne vode koje sada probijaju posvuda”, objašnjava predstavnik suvlasnika.
Za razliku od mnogih drugih zgrada po centru, ovdje dimnjaci nisu napravili toliko problema – potres je doduše srušio tri dimnjaka, ali na ravne krovove, pa nisu izazvali neku dodatnu štetu. “Dimnjaci su dočekali potres u lošem stanju zato jer dimovodne cijevi erodiraju, kroz njih prolazi čađa, plin, nafta. Na isti, već stari i raspadnuti dimnjak spajao se plin i kruta goriva, kroz njih su se provodile i klime i sve ih je to dodatno ruiniralo”, kaže Šare.
‘Ne sviđa mi se ta Glembay priča, neka rentijer sam plati te preskupe radove’
U potresu je najgore prošao treći kat na kojem, uz Šaru i još jednog suvlasnika, stan ima i Snježana Majić, koja nam je iznijela svoje viđenje problema.
Foto: Borna Filic/PIXSELL
“Nije Zagreb stradao zbog starih dimnjaka ili neodržavanih zgrada već zbog – nadogradnji. Treći kat na kojem živim je početkom 20. stoljeća nadograđen i time je narušena statika cijele zgrade. A sada je pomalo licemjerno što Šare zamjera neodržavanje zgrade, kad upravo njegova obitelj već dugo njome upravlja. Nama su zabatni zidovi koji su se u potresu oštetili i sada ih tako skupo popravljamo bili problem još 2011., no iako smo tada imali stotine tisuća kuna na računu zgrade nisu ih dali sanirati”, kaže Snježana.
Njen je stan u potresu katastrofalno prošao, jer je upravo iznad njega jedan arhitekt ilegalno napravio terasu, za koju već godinama postoji pravomoćno rješenje za rušenje.
Foto: Borna Filic/PIXSELL
“Taj tip, koji je već davno trebao biti deložiran, samovoljno si je ogradio terasu i pritom mi je izlio 2,5 tone betona iznad glave. Četiri godine smo prijavljivala da s te ilegalne terase voda curi u moj stan, a onda mi je Frane Šare stavio neku ljepenku, koja nije ništa pomogla i na tome je ostalo”, kaže Snježana Majić.
Kad smo Šaru, koji u cijeloj priči kao krivca vidi i neke članove Snježanine obitelji, pitali za terasu i njenog samoproglašenog vlasnika kojeg on već godinama pokušava deložirati, ispričao nam je kakvim se pravnim smicalicama dotični služi. Šare kaže da su jednom, temeljem pravomoćnog rješenja, došli srušiti uzurpiranu terasu, a onda je odvjetnik druge strane spriječio naum rekavši da dotični na terasi drži neke kobasice koje bi trebalo na pravilni način pohraniti, a kako to u tom trenutku nije bilo moguće, rušenje je odgođeno. Drugi put je, kaže Šare, zamjerka bila što majstori nisu ponijeli odgovarajući alat, pa je i taj pokušaj rušenja propao.
Snježana Majić tvrdi kako je i Šare odgovoran za taj fijasko, jer navodno nije htio deponirati 20.000 kuna iz pričuve zgrade za slučaj da prilikom rušenja terase puknu instalacije u njenom stanu. “Šare daje lovu iz pričuve samo kad njemu to odgovara. Taj put je trebalo meni napraviti potpornjake u stanu ako mi se strop počne urušavati, ali on to nije htio, pa je ta terasa na kraju ostala. Znate kaj, naša je zgrada čisti truleks! Treba ju obnoviti, ali u dogovoru sa svim stanarima i ne ovako skupo. Te karbonske trake koje nam Šare predlaže koriste se za ojačavanje mostova, pa nije čudno što nikom drugom u Zagrebu nije palo na pamet njima obnavljati zgrade”, kaže Snježana Majić.
Naša sugovornica napominje kako je po članku 41. Zakona o vlasništvu za izvanredne poslove koji premašuju okvir redovitoga upravljanja, kao što su primjerice veći popravci, potrebna suglasnost svih suvlasnika, a tako piše i u njihovom međuvlasničkom ugovoru.
“Neka Šare plati te radove iz svog džepa, ionako je rentijer i njemu je najviše u interesu da zgrada bude u što boljem stanju. Radovi koje on planira nikako ne mogu ići pod hitnu sanaciju, jer čim stavi prvu karbonsku traku i počne ojačavati konstrukciju to postaju izvanredni radovi, za koje treba potpise svih nas suvlasnika. Ne sviđa mi se ta Glembay priča, kao, veliki dečki su se dogovorili, a mi se moramo s tim složiti. Eto upravo jedan od tih novih vlasnika, koji je za Šaru poželjan tip stanara naše zgrade, nakon potresa je samo zagletao i prekrio puknute nosive zidove misleći da je time riješio problem. Zato mi je cijela ta priča o njihovoj navodnoj superiornosti malo bezveze”.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Tako glupi zakon može napisati samo nesposobna hrvatska birokracija. U uređenim zemljama je dovoljna dvotrećinska većina, pa s njom se i ustav mijenja. A stanari bi 100% suglasje, kojeg je skoro nemoguće postići.
Uključite se u raspravu