Osam godina nakon kolektivne tužbe potrošača u slučaju Franak, u povijesti hrvatskog pravosuđa najsloženijeg pravnog predmeta između potrošača i trgovaca s ukupno između 18.000 i 30.000 parnica u kojima potrošači nakon konverzije banke tuže za ‘preplaćeno’, u smislu rješenja nazire se svjetlo na kraju tunela.

No put do njega još je izgleda – dug. Procjenjuje se da bi najranije iduće godine moglo stići ‘krovno’ rješenje, kroz smjernice iz predstojeće odluke Suda EU u povodu prethodnih pravnih pitanja s hrvatske strane te će tek potom nacionalni sudovi biti u prilici donositi svoje odluke.

Povodom toga, razgovarali smo s odvjetnicima Damirom Metelkom i Ivanom Dilberom iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri, koji zastupaju pojedine banke, s fokusom na one odluke Suda EU koje su indikativne za naš predmet, ali i na recentnu praksu naših sudova u koju se europski ‘duh’ sudovanja polako probija.

Kakva je trenutno sudska praksa Suda EU u sličnim predmetima, odnosno koje su odluke za nas eventualno zanimljive?

METELKO: Sudska praksa suda EU je razmjerno bogata, a neke od zanimljivih odluka bile bi između ostalih odluka br. C-452/18 i C-81/19. Odluka Suda EU br. C-452/18 Ibercaja Banco, koja je donesena u srpnju 2020., od strane potrošača je predstavljena kao odluka koja daje za pravo potrošačima zahtijevati preplaćene iznose unatoč provedenoj konverziji.

Međutim, Vrhovni sud RH istaknuo je da prema njegovom shvaćanju, tumačenja koja su dana u tom predmetu ne mogu automatski poslužiti sudu za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Naime, u tom je predmetu do sklapanja dodatka ugovoru došlo na temelju slobode ugovaranja stranaka, a sadržaj dodatka bio je ili unaprijed sastavljen od strane trgovca ili su se o njima vodili pojedinačni pregovori među ugovornim strankama.

Naprotiv, u RH sklapanje dodatka ugovora bilo je rezultat intervencije zakonodavca jer je na temelju prisilne zakonske odredbe proizašla obveza banaka ponuditi potrošaču sklapanje dodatka čiji je sadržaj u cijelosti određen prisilnim zakonskim odredbama. Stav Vrhovnog suda je da predmet ispitivanja nepoštenosti ne mogu biti odredbe koje su odraz zakonskih propisa, a što uostalom nije nepoznat koncept u praksi Suda EU.

O kojem slučaju se radi?

METELKO: Navedeni koncept je Sud EU iznio u odluci br. C-81/19 Banca Transilvania SA koja je također objavljena u srpnju 2020. Odgovarajući na prethodno pitanje u tom predmetu, Sud EU je zaključio da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, isključene iz primjene Direktive, i da se stoga uopće ne može ispitivati jesu li nepoštene, a sve zato što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.

Primjenjujući taj stav na konverziju, koja je odraz zakonskih odredbi, ali čak i na valutnu klauzulu u CHF, koja je odraz zakonskih odredbi Zakona o obveznim odnosima, prema mojem shvaćanju, konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te su stoga svi učinci konverzije, isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

Što naš slučaj čini jedinstvenim iz prizme pravnog okvira koji je stvoren u proteklom razdoblju na planu rješavanja statusa za oko 125.000 kredita u CHF-u?

DILBER: Činjenica je da situacija u RH nije bila ista kao situacija u drugim državama. Predmeti drugih država (Mađarska, Poljska, Rumunjska i sl.), a koji su se ispitivali pred Sudom EU pravno i činjenično ne odgovaraju predmetima koji se vode u RH.

Primjerice, u nijednoj od država čiji su predmeti bili razmatrani od strane Suda EU konverzija ili izmjena ugovora nije imala retroaktivni učinak, niti je proizašla iz zakonskih odredbi, već je bila posljedica pojedinačnog dogovora stranaka, a koji dogovor je djelovao pro futuro.

Dakle, svi slučajevi mijenjanja ugovornih odredbi u potrošačkim kreditima koji su bili predmet ispitivanja pred Sudom EU, nemaju one karakteristike koje ima konverzija u RH, a to su tri ključna elementa: retroaktivnost, prisilni propisi koji obvezuju banke na ponudu konverzije i slobodan na zakonu informiran pristanak potrošača na konverziju.

Kako se trenutni pravni okvir u praksi reflektira na pojedinačne slučajeve u vašim predmetima? Naime, podsjetimo da je prostor omeđen s jedne strane odlukom Ustavnog suda da su izmjene ZKP-a u skladu s Ustavom, zatim dvjema odlukama Vrhovnog suda – od 9. travnja 2015., te od 3. rujna 2019., dok zbog jedinstvene primjene prava kao najrelevantnije uporište čini odluka Vrhovnog suda RH u oglednom sporu od 4. ožujka 2020., jer su zauzeta obvezujuća pravna shvaćanja za niže sudove u istovrsnim predmetima.

METELKO: Vrhovni sud RH je u ožujku 2020. u oglednom postupku donio odluku kojom je potvrdio da je sporazum o konverziji valjan i da proizvodi pravne učinke, te da je sklapanjem tog sporazuma stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu. U toj odluci je Vrhovni sud također iznio dodatni pravni stav za zahtjeve za isplatu, navodeći, prema našem shvaćanju, da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.

Drugim riječima, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati zahtjeve za isplatu koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.

Nakon oglednog postupka prevladavajuća sudska praksa je bila da takva da su se tužbeni zahtjevi potrošača odbijali. Trenutno nema previše sudske prakse u takvim predmetima jer većina sudova čeka konačni rasplet situacije pred Sudom EU.

Na čemu se temelje pravni argumenti za ili protiv izračuna na kojima se baziraju restitucijske tužbe s fiksnom kamatom do 4,2 posto kroz razdoblje oplate uz obračun zateznih kamata na preplaćeni dio (što bi ukupno dovelo do 20-ak milijardi regresa potrošačima)? Što to predstavlja u odnosu na princip ravnoteže u položaju između banaka i potrošača, te u odnosu na princip ravnoteže između potrošača kao korisnika kredita u CHF-u i onih u EURO?

DILBER: Potrošači i odvjetnici potrošača polaze od toga da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i načinu promjene kamatne stope te zahtijevaju isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od svake pojedine preplate. Zasigurno je da tako postavljeni tužbeni zahtjevi ne dovode do ravnoteže između stranaka, jer potrošači u ukupnosti potražuju znatno veće iznose od onih koje su, prema njihovom mišljenju, preplatili.

Međutim, čini se da i sudovi počinju shvaćati tu okolnost, a kao primjer navodim recentnu odluku Općinskog suda u Splitu, koji je u jednom potrošačkom predmetu naveo da tužiteljima zatezne kamate na stečeno bez osnove temeljem ništetnih odredaba Ugovora pripadaju od dana podnošenja zahtjeva tuženiku, a to je dan podnošenja tužbe do isplate. Sud je tu istaknuo da su tužitelji, tek nakon kolektivne tužbe i uspjeha iste, istaknuli svoj zahtjev i ukazali na nepoštenje predmetnih odredaba, a da do tada, odnosno do dana podnošenja tužbe sami tužitelji, nisu ukazivali na ništetnost odredaba.

Stoga je sud stava da zbog specifičnosti ovih slučajeva ugovora o kreditima u CHF treba držati da tuženik nije bio nepošten stjecatelj, pa stečeno treba vratiti tužiteljima sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe tužitelja. Pri tome se Općinski sud pozvao na stav Vrhovnog suda RH sa sjednice njegovog Građanskog odjela od 5. ožujka 2004., Su-IV-222/04.

Što bi to impliciralo?

METELKO: Moguće je da će ovakav stav općinskog suda, potkrijepljen sjednicom Građanskog odjela Vrhovnog suda RH dovesti do toga da će i drugi sudovi, sve i da usvoje tužbene zahtjeve potrošača, dosuđivati zatezne kamate od podnošenja tužbe. Vezano za pitanje ravnoteže, ovdje smatram bitnim napomenuti još jednu pravno relevantnu okolnost, a to je restitucija potrošača koja je ostvarena kroz izmjene i dopune Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2012./2013., dakle prije izmjena kojima je uvedena konverzija.

Naime, tim ranijim izmjenama je u svim stambenim ugovorima o kreditu kamatna stopa fiksirana na 3,23%. To znači da su i kroz primjenu te kamatne stope potrošači koji nisu konvertirali svoje kredite već u znatnoj mjeri restituirani, jer od 1. siječnja 2014. plaćaju kamatnu stopu nižu od početno ugovorenih. Neki koji nisu otplatili svoje kredite tu kamatnu stopu plaćaju već više od 7 godina.

S obzirom na različita pravna stajališta u rješavanju pojedinačnih slučajeva, a koja ovise o istom pravnom pitanju, može li se reći da je zapravo stvorena sudska praksa u predmetima CHF kredita s jedne strane izvor pravne nesigurnosti, ali s druge još gore – izraz nepoštivanja zakona, s obzirom na poštivanje obvezatnog stajališta ili presude u oglednom sporu onda kad je to zakonom propisano, što više nije stvar autonomnije sudova nego striktno zakonsko pitanje?

DILBER: Slažem se da je trenutna sudska praksa izvor pravne nesigurnosti. Činjenica jest da su suci neovisni u donošenju odluka, međutim u situacijama kao što je ogledni postupak, te budući da je Zakonom o parničnom postupku propisano da su niži sudovi vezani pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH te da su dužni slijediti to pravno shvaćanje, mišljenja smo da svaki onaj sud koji ne postupi po tom pravnom shvaćanju krši tu zakonsku odredbu, odnosno čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja je od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke, a što bi u konačnici ukidanjem ili preinačavanjem pojedinačne odluke trebalo biti sankcionirano od strane viših sudova.

Izgleda da je i nemali broj sudaca osobno tangiran slučajem CHF kredita kao potrošači, pa kao tužitelji nastupaju u svojim predmetima. Kako se ocjenjuje stanje glede sukoba interesa, treba li se sam i bez iznimke svaki sudac izuzeti, uključujući i izuzeće sudaca Vrhovnog suda?

METELKO: Pravo na suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom sastavni je dio prava na pravično suđenje, kako je to i propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava RH i člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Europski sud za ljudska prava je naveo da nepristranost suda podrazumijeva da sud jamči dovoljno sigurnosti kojom isključuje svaku opravdanu sumnju u nepristranost suda jer sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu, što je utvrđeno stajalište međunarodnog prava o ljudskim pravima.

U tom smislu, mišljenja sam da bi se svaki sudac koji sudi u predmetu gdje njegova situacija ili situacija osobe bliske njemu odgovara onim pravima i interesima koje ističe jedna od parničnih stranaka, trebao izuzeti od postupanja u tom predmetu, bez obzira na kojoj razini takav sudac sudi.

Možete li pojasniti slučaj potrošača iz odvjetništva, s obzirom na ukinutu presudu prvog stupnja kojom je usvojen tužbeni zahtjev, te je vraćen na ponovno odlučivanje radi utvrđivanje svojstva tužiteljice kao potrošača, jer je odvjetnica kao fizička osoba sklopila ugovor, no kredit je namijenjen za adaptaciju ureda?

DILBER: Sud EU je u svojoj praksi razmatrao i takve slučajeve, odnosno slučajeve gdje su određene osobe ugovorile kredite tako da su iste ugovorile kao fizičke osobe (potrošači) međutim sredstva kredita su imala nepotrošačku (poslovnu) namjenu. Sud EU je zauzeo stav da pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih.

Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini.

Nastavno na navedeno, ne iznenađuje takva odluka nacionalnog suda, koji je očito smatrao da je potrebno u ponovljenom postupku proširiti činjenični supstrat kako bi se utvrdilo da li se ta konkretna tužiteljica može smatrati potrošačem.

Jesu li odlukama donesenim u kolektivnom sporu Udruge Franak postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama ZZP/03 koji vrijede u slučaju tuženih zahtjeva korisnika kredita u EUR-ima, te je li to vidljivo kroz sudsku praksu?

METELKO: Kolektivni postupak se isključivo bavio ugovorima o kreditu u CHF-u pa stoga smatramo da se isti ne može izravno primijeniti na korisnike kredita u EUR. O ocjeni svakog pojedinog suca ovisi hoće li te iste standarde primijeniti i na ugovore o EUR, međutim ukazujemo na to da postoji različita sudska praksa vezano za ostale ugovore o kreditu.

Primjerice recentno je Županijski sud u Zagrebu ukinuo presudu prvostupanjskog suda uz obrazloženje da kredit u EUR nije obuhvaćen kolektivnom zaštitom te da je potrebno da sud ocijeni sve okolnosti pojedinačnog slučaja, a osobito činjenicu da se u ugovornom odnosu banke i potrošača kamatna stopa povećala jednom i to ne osobito, pa da se u tom kontekstu razmotri je li došlo do znatne neravnoteže.