Postizanje hrvatskog strateškog cilja – godišnjeg otkupa mlijeka od 600 milijuna kilograma moguće je postići uz značajan novi investicijski ciklus i nešto je što hrvatski proizvođači mogu postići kroz nova ulaganja u postojeće farme koje su spremne povećati proizvodnju, ali i broj grla na gospodarstvu.

Naše farme su trenutno slabo opremljene s modernom opremom koju je potrebno obnoviti, a važno je investirati i u poljoprivredno zemljište i mehanizaciju. Sve nove investicije koje su nam potrebne mora pratiti povećanje proizvodnje na minimalno 7500 kg isporučenog mlijeka što znači da moramo značajno povećati produktivnost odnosno proizvodnju po kravi sa sadašnjih 4500 kg na 8500 kg.

Prema nekim izračunima i iskustvima iz ostalih razvijenih zemalja koje imaju stabilnu proizvodnju i veliku proizvodnju takovo ulaganje po jednom mjestu za mliječnu kravu trebalo bi iznositi od 50.000 do 70.000 kuna. Želimo li napraviti strateški zaokret u ovoj proizvodnji treba povećati proizvodnju na 180.000 krava, a prema sadašnjim dostupnim podacima imamo ukupno u Hrvatskoj 130.000 krava.

A upravo bi najava da će Hrvatska iz EU kroz iduće sedmogodišnje razdoblje dobiti 22 milijarde eura za spašavanje gospodarstva dobra trebala biti poticaji Vladi da iz tog novca revitalizira uništenu mljekarsku proizvodnju.

Povećanje po grlu….

Pad proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj se kontinuirano događa u posljednjih 13 godina. Ono što je u ovim kretanjima pozitivno, jest činjenica da se isporuka mlijeka po jednom isporučitelju kontinuirano povećava, što znači da u sektoru proizvodnje mlijeka dolazi do konsolidacije proizvodnje, no ono čime ne možemo biti zadovoljni, je činjenica da se isporuka mlijeka po jednoj mliječnoj kravi kreće prosječno oko 3800 l već posljednjih 10-ak godina.

Naša bilanca potrošnje, uvoza i izvoza mlijeka, upućuje na činjenicu da Hrvatska na vlastitom tržištu ima ogroman prostor za rast domaće proizvodnje u mljekarstvu te da nije jasno zbog čega u cijelom promatranom periodu, kao strateški cilj države nije postavljen rast stočarstva, odnosno rast proizvodnje mlijeka, gdje bi se odgovarajućim mjerama taj cilj mogao dostići i gdje bi se Hrvatska priključila cilju svih ostalih zemalja EU.

Demografska kretanja u Hrvatskoj ovo samo potvrđuju jer se u proteklih 10-ak godina ruralni prostor prazni, proizvodnja smanjuje, te su za održanje života u ruralnim krajevima nužne dodatne mjere za oživljavanje stočarske proizvodnje.

Uspoređujući Hrvatsku s EU 28, u samo nekoliko pokazatelja, jasno je da hrvatska poljoprivreda još nije provela proces tranzicije te znatno zaostaje za ostalim zemljama EU, no ono na što se mora upozoriti je činjenica da je za razliku od ostalih zemalja, tranzicija u hrvatskom mliječnom sektoru prepuštena potpuno otvorenom tržišnom mehanizmu.

Situacija u hrvatskoj proizvodnji mesa i mlijeka, dvije grane poljoprivrede koje su već dugo vremena u dubokoj krizi, pokazuje kontinuirani pad proizvodnje, te trajni, masovni izlazak iz proizvodnje velikog dijela poljoprivrednih proizvođača.

Postojeća korona kriza, koja se već prelijeva u ekonomsku krizu, pokazala je da prevelika ovisnost o uvozu hrane, u okolnostima krize, može dovesti do destabilizacije snabdijevanja stanovništva, odnosno do krajnje sigurnosne ugroze, što je paradoksalno za zemlju kao što je Hrvatska, koja ima sve prirodne potencijale za proizvodnju, kako mesa, tako i mlijeka.

Nova Vlada RH, bi trebala novu strategiju poljoprivrede postaviti tako da se hitno napravi snažan investicijski ciklus u proizvodnji mlijeka i mesa i to bi trebao biti jedan od prioriteta. Daljnje urušavanje i prepuštanje sektora otvorenoj tržišnoj utakmici samo će dovesti do daljnjeg odustajanje od ove proizvodnje.

Odbor za mljekarstvo HPK smatra kako bi jedna od prvih sjednica Vlade trebala biti upravo o tome kako ostvariti prehrambenu suverenosti, samodostatnost u proizvodnji hrane te na koji način sektor mljekarstva kroz različite alate i mjere koje omogućava ZPP podići i pokrenuti.

Što pokazuju brojke

Uprava za stočarstvo i kvalitetu hrane Ministarstva poljoprivrede objavila je mjesečni izvještaj o stanju u stočarskoj proizvodnji za srpanj 2020. godine. Kod broja krava u odnosu na lipanj došlo je do rasta za 0,53 posto (832 grla više), tako da je broj krava evidentiran na dan 1. srpnja bio 156.765 grla.

U distribuciji ovog rasta po županijama najviše je broj krava rastao u Brodskoj, Ličkoj, Zadarskoj, Bjelovarskoj i Šibenskoj županiji, dok je značajan pad broja krava zabilježen u Osječkoj županiji. Otkup mlijeka u lipnju se procjenjuje na 36.609 tona, što je manje za 5,6 posto nego u prethodnom mjesecu, ali i za 1,45 posto više u odnosu na lipanj prošle godine.

Kada ovu procjenu za lipanj pribrojimo otkupu mlijeka od početka godine, u prvih šest mjeseci ove godine otkupljeno je 223.169 tona mlijeka što je za 2,3 posto manje nego u istom razdoblju prošle 2019. godine.

Najava njemačke kompanije Meggle da će do kraja godine ugasiti svoju proizvodnju u Hrvatskoj samo je dokaz da Hrvatska ne kontrolira sektor poljoprivrede i proizvodnju mlijeka prepušta slučaju jer ona sve brže ide prema svome dnu i kraju.

Jer država koja je sa oko 50.000 kooperanata u posljednjih 20-ak godina pala na nešto oko 4500 proizvođača mlijeka, a proizvodnju smanjila na oko 40 posto samodostatnosti očito nema plan kako da ovu proizvodnju sačuva, poveća i održi je rentabilnom.

Pad proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj traje duže od 13 godina, a pokušaju malih proizvođača da se udruže i naprave mini mljekare uglavnom nisu uspjele (osim nekoliko hvalevrijednih rijetkih pozitivnih slučajeva koji odlijevaju uvoznoj konkurenciji), i u tom periodu nije pronađen strateški način da se proizvodnja sačuva. EU ima viškove mlijeka, one su povećane jer su proizvođačke kvote ukinute, a korona kriza je stvorila ogromne zalihe i viškove.

Meggle je očito procijenio da mu se u Hrvatskoj proizvodnja više ne isplati. S gašenjem ove tvornice nestat će većina od 340 mliječnih farmi s ukupnom proizvodnjom od oko 26 mil. kg mlijeka, odnosno oko 6% sveukupne količine mlijeka koja se na godišnjoj razini isporučuje u hrvatske mljekare.

Ono što plaši je da pored svih državnih institucija administracije nema pojma da se u trećoj po veličini mljekari događa ovakav proces. Sada se svi dižu na noge i tvrde kako će naći rješenje. No, rješenja nema, i neće ga biti dok se u Hrvatskoj ne krene konačno govoriti o strateškom investiranju i oporavku.