Na račune inozemnih vlasnika vodećih hrvatskih banaka u idućih će nekoliko mjeseci slijedom povećanih zarada u 2018. i odluka o njihovoj raspodjeli sjesti, prema svemu sudeći, više od pola milijarde eura dividende.

Nakon objava dviju najvećih banaka, Zagrebačke i Privredne, o isplati glavnine lanjske dobiti dioničarima, ovaj su tjedan veću dividendu nego lani najavili i iz Erste banke, s tim da će austrijski vlasnici treće po veličini banke u nas i ove godine ipak isplatiti tek manji dio lanjske dobiti.

Nakon prošlogodišnje isplate 160 milijuna kuna ili oko četvrtine dobiti ostvarene 2017., ove godine povući će 289 milijuna ili nešto više od trećine lani ostvarenih 830 milijuna dobiti.

Prema skupštinskom pozivu, dioničarski tandem Unicredit i Allianz početkom svibnja čeka uplata dividende Zabe od nepunih 1,8 milijardi kuna (od toga 1,56 milijardi talijanskoj grupaciji), dok će se Intesi s 97-postotnim udjelom u PBZ-u već potkraj travnja sliti 1,35 milijardi kuna dividende. Dakle, samo tri najveće banke svojim će maticama donijeti oko 3,4 milijarde kuna. A premda se odluke o raspodjeli dobiti vlasnika OTP-a, Raiffeisena ili Addiko banke tek očekuju, realno je očekivati odljev još nekoliko stotina milijuna kuna na ime dividendi.

Dividendne politike u smjeru povećanih isplata dobiti su zapravo očekivane i racionalne. Većina vodećih banaka pod kontrolom stranih matica i dalje ima milijarde kuna “zaliha” kapitala u odnosu na regulatorne zahtjeve.

Stopa adekvatnosti kapitala u prosjeku im je i dalje na visokih 22-23 posto.

Uz postojan rast depozita i u cjelini ne baš pretjeran rast potražnje za kreditima te s tim povezana očekivanja kreditnog rasta za koji pojedini bankari kažu da se u optimističnim projekcijama računa na “ne više od 4-5 posto”, razumljivo je da nemaju potrebe za daljnjim akumuliranjem zadržanih dobiti.

U slučaju talijanskih vlasnika, pak, ta je politika zacijelo dijelom potaknuta i stanjem talijanske ekonomije.

Kako bilo, za bankarske znalce jednako je očekivan i “normalan” istodobni trend razduživanja koji prema maticama traje već godinama, što u bankarskim krugovima obično nazivaju “optimiziranjem izvora sredstava”. Ovdašnje banke već duže vrijeme dospjevajuće kredite banaka majki zatvaraju (ne obnavljaju), a uvelike su okopnili i depoziti koje su im one svojedobno, pogotovo u vrijeme krize, stavljale na raspolaganje. Tako su, primjerice, u izvorima financiranja strani 2010. činili priobližno četvrtinu. Pritom su strani vlasnici u izvorima financiranja hrvatskih podružnica prije deset godina participirali 17,5 posto, na vrhuncu krize 2009. gotovo 20 posto, da bi se lani njihov udio u izvorima financiranja spustio na samo tri posto.

Usporedbe radi, inozemni većinski vlasnici još su 2012. u hrvatskim bankama imali plasiranih 24 milijarde kuna kredita, a pet godina poslije oni su svedeni na 1,5 milijardi, odnosno 1,8 na kraju prošle godine. S depozitima matica je slično; 2012. bili su na nepunih 29 milijardi kuna, a u pet godina svedeni su na 4,7 milijardi, s da je prošla godina zaključena s nepunih osam.

Kad je riječ o kreditnim relacijama s većinskim vlasnicima, još prije pet-šest godina ovdašnje su banke maticama plasirale kredite tek u tragovima, a od 2017. su zapravo neto kreditori. Stanje kredita maticama krajem 2018. dosegnulo je gotovo pet milijardi kuna ili dva i pol puta više od iznosa primljenih kredita banaka majki.

Sve u svemu, domaće banke sve su manje u financiranju ovisne o većinskim vlasnicima. S aspekta rizika prekograničnih odljeva zamjena prekograničnih izvora sredstava domaćom štednjom je poželjna, no u isto vrijeme to implicira porast rizika tzv. ročne transformacije zbog sve kratkoročnijih obveza, ističu analitičari HNB-a. Povećanje ročne neusklađenosti kredita i depozita u svakom slučaju je izvoz potencijalnih većih rizika, a ono se očituje u podatku da tzv. depoziti na transakcijskim računima danas čine praktično polovicu ukupnih, dok su npr. prije pet-šest godina a vista sredstva i transakcijski računi činili tek nešto više od sedmine ukupnih depozita. Kako bilo, depozitna baza banaka već godinama premašuje stanje kredita čiji je opravak u nas, s izuzetkom gotovinskih nenamjenskih kredita, prilično spor. Brži rast kredita i općenito bolje investicijske perspektive zacijelo bi utjecale i na odluke vlasnika banaka o zadržavanju dobiti vs. isplati zarada.