Godinu na zalasku obilježili su izbori, ratovi i visoke cijene. Kraj ekonomskim problemima se ne nazire, što se osjeti i u Hrvatskoj, gdje su cijene, unatoč inflaciji od 1,6 posto, i dalje u nerealnim okvirima. Sve češće možemo vidjeti usporedbe u kojima se cijene u Hrvatskoj i Njemačkoj za isti proizvod razlikuju i više od sto posto, dok Eurostatova analiza pokazuje da se čak trećina građana u Hrvatskoj osjeća siromašno.

Prema istraživanju Nulti kvadrant koje je proveo Ipsos za Val grupu, u Hrvatskoj se, osim s globalnim izazovima, suočavamo i s dubokom krizom povjerenja koja nagriza temelje našeg društva.

Povjerenje u državne institucije na povijesnom je minimumu, a među najvećim gubitnicima nalaze se i mediji koji sve više gube kredibilitet te obrazovne institucije u koje je povjerenje palo na zabrinjavajuće nisku razinu. Ispada da institucije koje bi trebale osposobiti nove generacije za kritičko razmišljanje i inovacije, pripremiti ih za nove izazove te oblikovati bolju budućnost vidljivo zaostaju za potrebama modernog društva.

Istodobno, društvo se suočava s egzistencijalnim pitanjima poput zdravlja i demografske obnove. Hoće li mlade obitelji moći imati domove, hoće li porezni sustav postati pravedniji prema poduzetnicima, hoće li institucije naći načina da ponovno zadobiju povjerenje građana?

O rezultatima istraživanja odnosno stavovima, uvjerenjima, strahovima i očekivanjima hrvatskih građana razgovarali smo s izvršnom direktoricom Val grupe, najvećeg konzalting društva za upravljanje strateškim komunikacijama u Hrvatskoj, Ninom Išek Međugorac.

Koja je univerzalna briga odnosno strah koji muči najviše ispitanika?

Porast cijena i dalje dominira kao ključni izvor zabrinutosti za 90% građana, bez obzira na dobne skupine. Iako inflacija trenutačno stagnira, činjenica je da visoke cijene i pad kupovne moći stvaraju osjećaj nesigurnosti, osobito među mladima među kojima njih čak 75 posto strahuje od daljnjeg rasta cijena nekretnina. Ova situacija utječe na svakodnevni standard i dugoročno planiranje, što svakako naglašava potrebu za strukturiranim politikama.

Dok vladajući tvrde da živimo bolje nego ikada, čak 1/3 stanovnika Hrvatske sebe smatra siromašno. Koga građani smatraju odgovornim za loše ekonomsko stanje, inflaciju i porast cijena?

Ekonomski strahovi već su godinama svakodnevna stvarnost građana, a velika većina njih krivnju stavlja na državu i trgovce, dok vanjski faktori poput ratova ili pandemije ne igraju više značajniju ulogu u njihovoj percepciji. Iako su plaće posljednjih godina rasle, troškovi osnovnih potreba premašuju rast prihoda. U svemu tome građani svjedoče profitiranju privatnog sektora i državnog proračuna što stvara dojam socijalne i ekonomske nepravde. I zato ovaj problem nije samo ekonomski; on je politički i društveni izazov.

Kada je riječ o povjerenju, kome vjerujemo najmanje, a kome najviše?

Hrvatska se već pet godina suočava s dubokom krizom povjerenja. Potvrđuje nam to i naše istraživanje koje je obuhvatilo čak 20 sektora od kojih nijedan nije zabilježio pozitivan pomak u rastu povjerenja. Mediji, kao korektiv društva, najveći su gubitnici ove godine. Povjerenje u državne institucije od svega 14,3% te u jedinice lokalne samouprave od 16,8% ostaje nisko, dok privatni sektor kao što su banke, osiguravatelji i telekomi slijede sličan trend. Očito je kako povjerenje dobiva status Svetog grala za kojim će u budućnosti tragati svi autoriteti društva.

Istraživanje ukazuje i na veliki pad povjerenja u kvalitetu obrazovnog sustava. U čemu je problem, a u čemu rješenje?

Pozitivan je podatak prema kojemu čak više od 80% građana ulaže u znanje i smatra ga najboljom investicijom, no s druge strane, porazna je činjenica da povjerenje u obrazovni sustav bilježi značajan pad. Neuspjeh obrazovnih institucija u pripremi mladih za izazove koje suvremeno društvo donosi zahtijeva hitne i sveobuhvatne reforme.

Ulaganje u znanje kao najisplativija investicija?

Znanje je petu godinu zaredom prepoznato kao ključni resurs. U kontekstu globalnih nesigurnosti, poput pandemije, ratova i inflacije, građani se sve više okreću osobnom razvoju i obrazovanju te zaštiti sebe i svojih obitelji. Ovo je ujedno i jedini optimistični trend unutar istraživanja Nulti kvadrant.

Što najviše muči mlade?

Strah od rasta cijena nekretnina (75%) i nesigurnost zaposlenja (47,6%) ključni su izazovi za mlade. Ove brige izravno utječu na odgađanje planiranja obitelji i dodatno pogoršavaju postojeće demografske izazove.

Dakle, kristalno je jasno što stvara tako nesigurno okruženje za mlade obitelji?

Mladi se suočavaju s visokim troškovima stanovanja, nesigurnim uvjetima rada i nepovjerenjem u državnu podršku. Planirane reforme, poput poreza na nekretnine i ograničavanja apartmanizacije, mogle bi biti pozitivne, ali njihova provedba u praksi bit će ključna.

Koje mjere građani vide kao ključne za zaustavljanje demografske krize?

Više od 90% građana smatra demografsku politiku prioritetom naše vlade. Građani smatraju kako su ključni preduvjeti za zadržavanje stanovništva u zemlji potpora za stambeno zbrinjavanje, smanjenje poreza na plaće i vraćanje povjerenja u društvene autoritete. Populističke mjere poput jednokratnih potpora za novorođenčad ne smatraju ključnima za pronalazak dugoročnog rješenja.

Uz problem zadržavanja stanovništva u zemlji, paralelno bilježimo i priljev strane radne snage. Kakva je otvorenost hrvatskog društva prema stranim radnicima?

Gotovo 60% građana smatra da su strani radnici nužno zlo bez kojeg država ne može iako je i tu vidljiv pozitivan pomak u odnosu na prethodne godine kada ih je većina građana gledala kao prijetnju. Jedno od ključnih rješenja za problem trenutačne percepcije stranih radnika trebao bi biti strukturiran pristup integraciji stranih radnika od strane javnih politika. No on još uvijek izostaje, a najveće napore po tom pitanju trenutačno poduzimaju pojedinci, udruge ili neke privatne organizacije kojima je stalo da se ti ljudi uklope u društvo i daju svoju dodanu vrijednost.

Koliko smo optimistični u pogledu budućnosti Hrvatske, uzimajući u obzir trenutačne izazove? Kada usporedite stavove od prijašnjih godina kako se kreće ta linija razine optimizma u društvu?

I dalje smo veliki pesimisti – više od 40% građana očekuje pogoršanje kvalitete života, dok samo 15% njih vidi mogućnost poboljšanja. Pesimizam je izražen u političkom i gospodarskom pogledu, dok su na osobnoj razini građani skloni stagnaciji. Građani su ove godine pesimistični i u pogledu kvalitete obrazovnog sustava.

Uz financijske uvijete, mnoge firme danas se jako trude istaknuti kontekst brige o svojim zaposlenicima no s druge strane zaposlenici kažu da to uglavnom nema puno veze s realnošću.

Postoji značajna razlika između očekivanja građana i prakse poslodavaca. Nešto više od 85% građana daje prioritet zdravlju i sigurnosti zaposlenika, dok njih svega 16,5% smatra da kompanije zaista vode računa o tome. Štoviše, za velike kompanije prevladava mišljenje kako su orijentirane primarno na profit, što dovodi do pada povjerenja, koje je trenutno na sličnoj razini kao i u državnim institucijama.

Tek svaki deseti građanin smatra da kompanije rade za dobrobit društva, a ne za svoj profit. Također, svaki deseti građanin vjeruje da kompanije dižu cijene samo ako je to nužno za njihov opstanak, a ne s ciljem povećanja profita. U ovoj novoj eri stalnih promjena, nepovjerenja i ekonomije pažnje, reputacija postaje kritični organizacijski resurs te će biti veliko umijeće njome dalje upravljati.

Je li moguće vratiti povjerenje građana u institucije, i koje su konkretne mjere potrebne za to?

Evidentno su odluke koje se očekuju od poslovnih i političkih elita još uvijek kozmetičke, nedovoljno hrabre u svojim reformama. Obje skupine imaju priliku, pa i zadatak, postaviti nove standarde, odgovornosti prema društvu. Izazovi koji su pred njima traže više suradnje, empatije, transparentnosti i znanja, otvorene komunikacije ako žele vratiti povjerenje i nadu građana u bolje sutra.

Povjerenje se može vratiti kroz konkretne mjere poput transparentnosti, dosljednosti i otvorenog dijaloga s građanima. Poslovni sektor ima priliku postaviti nove standarde odgovornosti prema društvu. Potreban je reset vrijednosti, usmjeren na dobrobit ljudi, planeta i okoliša.

Čini se da nam jako pada povjerenje i u svijet, s obzirom na to da raste i postotak građana koji su za uvođenje obaveznog vojnog roka. Je li to odraz konkretne zabrinutosti građana?

Rat u Ukrajini i sukobi na Bliskom istoku povećali su strah od širenja ratnih sukoba zbog čega ne iznenađuje i podatak kako većina građana podržava uvođenje vojnog roka (58,2%).

Istovremeno se gotovo polovica građana protivi uključivanju Hrvatske u međunarodne sukobe kao članice NATO-a. Iako je podrška Ukrajini visoka (61,6%), oko sukoba Izraela i Palestine građani nisu toliko angažirani, a više od polovine građana ne podržava niti jednu stranu.